Slick Stings i Melewai u Vintageu: Eksplozivna dinamika

Slick Stings i MeleWai priuštili su u Vintage Industrial Baru 22. siječnja zasljepljuhuće preciznu glazbu sa šarolikim utjecajima

MeleWai: ugodno iznenađenje / Foto: Matej Grgić

Prošla godina bila je stvarno sjajna za supergrupu Slick Stings koju čine članovi Erotic Biljan and His Heretics, My Buddy Moose, The Strange i Shoot Me Wendy, a čini se da je još sjajnije započela 2025. Unatoč kašnjenju prema najavljenoj satnici, bend je usred tjedna ipak zadržao znatiželjnike i u nešto više od sat vremena prožimajuće svirke ugodno ispunio zagrebački Vintage Industrial Bar u srijedu, 22. siječnja.

S Tomislavom Žalcem u središtu, u nekim trenucima Slick Stings zvuče kao usko povezani bend, dok se u drugim trenucima cijela ideja o bendu rasprši poput nekog roja. Ima nešto privlačno u tom kaosu, sirovoj energiji koju odašilju dok god se nešto na pozornici događa, nešto što vas drži prikovanim dok iščekujete što će vas sljedeće osupnuti.

Album Loves & Curse otvara “The End of the World”, prava skladba i za koncertno izvođenje. Ovdje se sjajno uklopila i Zvonka Obajdin kao pojačanje na klavijaturama, a njena uživljenost posebno je dolazila do izražaja i kad je kao prateća pjevačica s Mislavom Kurspahićem na basu podebljavala Žalčev vokal. Ovako naglašeni vokali sudarali su se s gitarističkim riffovima Matka Botića dok ih Tomislav Peretić kao mašina usmjeravao bubnjevima. Bez pretjeranog predstavljanja i komuniciranja između pjesama, “One In a Million” pretočila se u “3000 Miles”. Bilo da slušate uvodni riff “Someday” ili početak refrena “Devil Is Picking Its Nose”, Slick Stingsi kodiraju pojmove metamorfoze, fluidnosti i distorzije i, iako se na kraju večeri činilo da su protutnjali setlistom, svaka je minuta bila ispunjena fluidnošću i eksplozivnom dinamikom.

Slick Stingsima na klavijaturama se priključila Zvonka Obajdin / Foto: Matej Grgić

Konačni rezultat, što nije bilo teško odmah zaključiti i iz samog albuma, zasljepljujuće je precizna glazba sinkopiranih instrumenata – svi naizgled dolaze iz različitih kutova, ali u konačnici djeluju zajedno kao kohezivna, ali snažno nadmoćna cjelina.

Ova glazba kao da ima neki intelektualni, tematski podtekst, skriven ispod fizičkog zvuka glazbe. Svi instrumentalisti su snažno pridonijeli i ovo je apsolutno grupni rad impresivnog i intenzivnog rocka. Uz garažni pedigre, pjesme Slick Stingsa imaju i izražen power pop senzibilitet, boja ih i americana atmosfera, dok psihodelični začini baš daju pravu dozu glazbene raznolikosti (“One In a Million”). Stingsi ne bježe ni od punk momenata (“Gone Steady”, “Chelsea Boots”), s druge strane, poput nekog svjetionika, aura gitare bacala je svjetlo na gipki puls pjesme “Control You”, laganija “Beautiful Chelsea Wrapper” poslužila je kao predah nakon furioznog početka i tako me cijelo vrijeme njihovog nastupa nije napuštao osjećaj da svakom sljedećom pjesmom vade iz džepa neku novu kartu. Predstavljajući album u medijima, za Loves & Curse rekli su da je više o ljubavima nego o prokletstvu. Uz mantrajuće stihove “And we never ever wanna go home” opjevali su Komižu u “Comisi” i gotovo sasjekli ovaj niz hladnih zimskih dana najavljujući južinu.

Ovo ljepše vrijeme kao da je najavila i predgrupa, iznenađujuće kvalitetan bend MeleWai koji se u pola sata svirke predstavio izuzetnom glazbom – u havajskim košuljama. Mele na havajskom znači pjesma, a wai voda. Prava je šteta što su za vrijeme njihovog nastupa ljudi tek pristizali, ali promatrajući njihovu uigranost, posebno ekspresivan i hrapavi vokal Martine Burulić dok tako ležerno svira bas gitaru fiksirana za taj mikrofon ispred sebe i Antonela Vukića kojeg na gitari u krugu djelovanja drži jedino kabel kojim je prikopčan na pojačalo, bila sam u nevjerici što ih negdje ranije nisam zapazila.

Otkačen nastup MeleWaija / Foto: Matej Grgić

Ništa manje vrijedan u njihovom triju nije ni Roko Maštruko na bubnjevima, jer čak i u posljednjem redu primijetila sam kako energično svira. Prostrujale su mi glavom svakakve asocijacije dok sam ih pokušala smjestiti u neku ladicu, ali zbog toliko šarolikog utjecaja zaključila sam da mi možda najviše zvuče kao neki rani Beatlesi koji su se susreli s Beach Boysima, ali da ih zapravo predvodi Brittany Howard iz Alabama Shakesa; no ni takva usporedba nije sasvim točna. Uglavnom, postoje tek nešto više od godinu dana i nisu imali nešto previše nastupa, ali ovako otkačene doista se veselim čuti još koji put.