Uglađeni orkestralni zvuk uz Stephena Kovacevicha

Zagrebačka filharmonija na proteklom je koncertu Plavog ciklusa ugostila hrvatskoj publici omiljenog i dobro poznatog dirigenta i pijanista Stephena Kovacevicha

Koncertna večer posvećena klasičko-romantičkom repertoaru s djelima Mozarta, Beethovena i Wagnera, pod njegovim vodstvom uz solistički nastup u Koncertu za klavir W. A. Mozarta, kulminirala je dodjelom nagrade Porin Special Merit Award. Ova posebnu nagradu izvan uobičajenih kategorija dodjeljuje se istaknutim stranim umjetnicima za posebna dostignuća u pojedinim glazbenim područjima, a do sada su je osvojili glazbenici kao što su: Sting, Roger Waters, Goran Bregović, Johnny Winter, John Lyndon, Arturo Sandoval, Jean-Luc Ponty, Ron Carter i Lee Konitz.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kovacevichu je na pozornici dvorane Lisinski nagradu dodijelio violinist i predsjednik Hrvatskog glazbenog saveza Unison, Goran Končar, koji je istaknuo umjetnikov nemjerljiv doprinos glazbenoj umjetnosti, kao i povezanost s hrvatskom glazbenom scenom, gdje godinama aktivno sudjeluje kao solist i dirigent. Lijepa je to gesta za umjetnika čija međunarodna karijera traje više od šest desetljeća, a koji danas, u 84. godini, aktivno dirigira i svira, pažljivo birajući svoje programe i suradnike, rado se vraćajući u Hrvatsku.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Isto je tako vrijedno pažnje to što je ova nagrada stigla u ruke glazbeniku iz područja klasične glazbe, čime se uvijek blagonaklono ukazuje na scenu koja, unatoč manjku medijske eksponiranosti, vrvi bogatim sadržajem i brojnom zainteresiranom publikom.

Veza Stephena Kovacevicha i hrvatske scene ide dublje od same glazbe. Ovog američkog umjetnika s Hrvatskom vežu obiteljski korijeni, stoga su njegovi angažmani emocionalno obojeni, s velikim interesom publike, što je bio slučaj i na ovom koncertu Zagrebačke filharmonije.

Vrijedno pažnje to što je ova nagrada stigla u ruke glazbeniku iz područja klasične glazbe, ukazujući na scenu koja, unatoč manjku medijske eksponiranosti, vrvi bogatim sadržajem i brojnom zainteresiranom publikom

Maestro Kovacevich i filharmoničari od početka su koncerta ostvarili intiman odnos koji je odjekivao stiliziranim i uglađenim zvukom orkestra, kao i profinjenom atmosferom naglašenom izborom programa. Lirski zvučni okvir postavljen je simfonijskom pjesmom Siegfried idila Richarda Wagnera, a zaokružen Beethovenovom Pastoralnom – Simfonijom br. 6 u F-duru, op. 68 u drugom dijelu koncerta.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Uvodna Siegfried idila kreće se općenito sporim, fluidnim tempom čije su suptilne promjene osnova za ekspresivnost fraze beskrajno nježne pariture posvećene Wagnerovoj supruzi Cosimi, skladane kao rođendanski poklon. Dirigent iznosi fini kolorit Wagnerova komornog orkestra u dobrom balansu dionica, izražavajući lakoću i transparentnost orkestralne teksture. Vodeću ulogu u mekanom su legatu iznijeli gudači, zadržavajući ekspresivnost melodijske dionice u često (pre)dugim  linijama.

Maestro Kovacevich i filharmoničari od početka su koncerta ostvarili intiman odnos koji je odjekivao stiliziranim i uglađenim zvukom orkestra, kao i profinjenom atmosferom naglašenom izborom programa

Dramaturški odmak u pomalo zamornom pastoralnom luku cijelog koncerta donio je Mozartov Koncert za klavir i orkestar br. 24 u c-molu, KC 491 u kojem je Kovacevich nastupio kao solist i dirigent. Ovaj Koncert, temeljen na kontrastima i intrigantnim dijalozima između klavira i orkestra, jedan je od skladateljevih dramatičnijih i emocionalno intenzivnijih koncertantnih djela. Stephen Kovacevich bio je pozicioniran za klavirom smještenim u središte orkestra, zadržavajući gotovo orkestralnu poziciju. Ona je svakako doprinijela zaokruženosti zvučne slike, ali i ponešto mutnijem zvuku solističke dionice koja se na mjestima gubila u orkestralnoj teksturi.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kovacevich je tijekom bogate karijere izveo sve skladateljeve klavirske koncerte, što odgovara njegovoj zaokruženoj i karakternoj interpretaciji. Dirigentska gesta, u cjelini je programa minimalna i gotovo intuitivna, dosta se oslanjajući na glazbeničku međuigru i iskustvo. U tom je smislu orkestar dobio novu autonomiju, ali i manjak tenzije kojom bi doprinijeli agilnosti interpretacije u sporijim tempima (u Sigfried idili ili drugom stavku Mozartova Klavirskog koncerta).

Žustrina orkestralne ekspozicije u Mozartovu Koncertu donijela je svježinu ekspresije i željeno buđenje iz Wagnerove lirske Idile. Dramatičnost i emocionalna dubina naglašena tonalitetom c-mola uz široki raspon dinamika i turbulenciju tematskog materijala kojom Mozart ingeniozno barata, izvedeni su snažnom romantičkom gestom uz poneke “uglate” prijelaze između solističkih i tutti odlomaka.

Klavirska dionica, u izgovaranjima je virtuoznih pasaža na mjestima u prvom i trećem stavku gubila na jasnoći i preciznosti, razlijevajući se iznad orkestralnog tkiva, dok je u Larghettu zadržala odmjerenost u lirskom smislu. Suptilnosti Mozartove dramaturgije uspješno su doprinosili puhači koji su oblikovali specifičan topli, ali ekspresivni kolorit Mozartove partiture, uspješno praćeni agilnim gudačima.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Njihova je punina i uzajamna komunikacija istaknuta u posljednjem djelu na koncertu, 6. simfoniji u F-duru Ludwiga van Beethovena, koja je 1808. godine praizvedena na istom koncertu sa skladateljevom Petom simfonijom (Junačkom). Upravo je programski kontrast, poput onog na praizvedbi djela, dobrodošao za uvjerljiviji slušni doživljaj Beethovenove glazbene posvete Prirodi, čemu je na koncertu u petak doprinio Mozartov emocionalni izboj unutar 24. koncerta.

Puhačka sekcija bila je ključna u ocrtavanju Beethovenove pastorale, ovog puta osnažena većim brojem glazbenika i obujmom ukupnog zvuka. Klasična pozicija dirigenta u ovom je slučaju doprinijela boljoj komunikaciji orkestralnih dionica i uvjerljivosti interpretacije širih dinamičkih lukova. Slavlje prirode uz cijeli niz deskriptivnih glazbenih elemenata unutar pet programski usmjerenih stavaka uvijek iznova iznenadi bogatstvom zvuka unutar snažne strukturalne cjeline nastale u vrijeme skladateljeva potpunog odsustva sluha.

Upravo je programski kontrast, poput onog na praizvedbi djela, dobrodošao za uvjerljiviji slušni doživljaj Beethovenove glazbene posvete Prirodi, čemu je na koncertu u petak doprinio Mozartov emocionalni izboj

Izvanglazbeni elementi iz prirode uglazbljeni poput efekata, uspješno su uklopljeni u  pastoralnu teksturu Simfonije koja stremi jednostavnosti i organičkom razvoju. Orkestralne snage uz dojmljive solističke nastupe (flaute, klarineti, oboe i fagoti) uvjerljivo su dočarale zvučni krajolik i dramatiku prirodnih nepogoda (limeni puhači i timpani), kao i sliku seoskog krajolika glazbeno ilustriranu u dionici gudača.

Galantnost i poliranost zvuka sjajnih okvira u koji je smještena glazba na programu neumoljivo nas je odvukla u realnost drugog, prošlog vremena. Sanjarenje o idili, duljinom i stilskom zasićenosti kombinacije djela, ipak je djelovala pomalo zamorno. Beskonačno, sa stilom, translatirani smo u 18. i 19. stoljeće, ali smo otišli s željom za pokojim buntom, namjernim agogičkim gegom ili dinamičkom iščašenosti, poput hommagea sadašnjem trenutku.