Studenti Muzičke akademije uz Zagrebačku filharmoniju

Suradnja Muzičke akademija u Zagrebu i Zagrebačke filharmonije rezultirala je koncertom koji je održan u petak 14. siječnja u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Zagrebačkom filharmonijom ravnao je Ivan Josip Skender, a u središtu pažnje našla su se četiri solista s četiri različita odsjeka Muzičke akademije: Krešimir Klarić (kompozicija i orgulje), Fabijan Košćak (glasovir), Davor Nekjak (bariton) i Matej Mihaljević (violina).

Prvi solist, Krešimir Klarić, predstavio se ne samo kao skladatelj već i kao orguljaš. Praizvedena je njegova diplomska kompozicija, koncert za orgulje i orkestar Die Suche nach dem Licht (u prijevodu: Potraga za svjetlom). U kratku razgovoru sa skladateljem nakon koncerta, on mi otkriva da ovim naslovom nije imao namjeru stvoriti neki tip programna djela, već je sama ideja proizašla iz Platonove Države gdje se dóbro uspoređuje sa Suncem, odnosno svjetlom.

Spoj orguljaške prakse i skladateljskih interesa

S obzirom da je on ujedno i najstariji od četvorice solista, Krešimir Klarić broji najviše značajnih nastupa te se već do sada može pratiti njegov razvojni put koji se grana na suvremenu improvizaciju u orguljaškoj praksi te na istraživanje zvukovlja (uz često korištenje aleatorijskog zapisa) u skladateljskoj sferi. Ovaj koncert kao da je spoj tih interesa: orguljaška dionica obiluje improvizacijskim trenucima koji se ipak nikad ne raspršuju u potpuno rasulo i slobodu, već su promišljeni i obojeni određenom idejom vodiljom i registrom. S druge strane, orkestralnoj sekciji pristupa nešto klasičnije, i to zato da se stvori pravi su-odnos solist-orkestar u kojemu potonji, poput kakva stupa zvukova, podupire i ipak, prije svega, prati solista.

Ne postoji mnogo suvremenih koncerata za orgulje i orkestar i samim je time za Krešimira Klarića skladanje bilo velik izazov. Njegov pristup instrumentaciji iznimno je inteligentan; gusta gudačka sekcija nositelj je zvuka, dok su orgulje i puhači tretirani selektivno, zbog čega se ukupno stvara koherentna orkestracija. No Krešimir, što je iznenađujuće, ne poseže puno za kombinatorikom sličnih instrumentalnih boja, već često koristi ekstremno različite kombinacije instrumenata postižući zanimljive kontraste, primjerice, visoki registar orgulja u kombinaciji s timpanima koji dominiraju drugim stavkom.

Čitava dvorana Vatroslav Lisinski vibrirala je od zvuka orgulja u snažnim disonancama posljednjeg stavka

Kontrastan je donekle i način tretiranja instrumenata: orgulje i puhači često su disonantni, neoblikovani i u funkciji boje, dok su gudači nosioci klasičnijih suzvučja, pa tako predstavljaju okvir, ali i temelj koji otkriva formu. Gudači su u ovom smislu nalik klasičnoj građevini, a puhači – i pogotovo orgulje – njezini su ornamenti koji privlače najviše pažnje i daju joj smisao i ljepotu.

Nakon što je čitava dvorana Vatroslav Lisinski vibrirala od zvuka orgulja u snažnim disonancama posljednjeg stavka, registarskog tutti-ja orgulja Krešimirova koncerta, kao i tutti orkestralne snage, bilo je vrlo teško uživjeti se u početak Klavirskog koncerta u G-duru Mauricea Ravela. Uopće je neobično da se suvremena kompozicija našla na samom početku programa zbog čega se inače efektan, i u ono doba poseban i suvremen početak Ravelova klavirskog koncerta doimao neupadljivo i mlako.

Suzdržanost spram stilskog pluralizma

No, Fabijan Košćak, student tek treće godine klavira, odmah je zaplijenio pažnju svojim nevjerojatno kristalnim i preciznim tonom snažnim, ali odmjerenim attaccom. Elementi jazza koji se ističu u gotovo svim razgovorima ili pismenim radovima o ovom djelu – što je nepotrebno i doista izlizano – ovaj put kao da nisu toliko došli do izražaja; Fabijan im pristupa objektivno i racionalno, ne zanosi se, već bira jednostavniji pristup. Ova suzdržanost spram stilskog pluralizma (pogotovo jazza) u Ravelovu koncertu bila je donekle neobična, ali je s druge strane ujedinila i povezala čitavu skladbu te istu učinila koherentnijom.

U njegovoj izvedbi više su do izražaja došli romantičarski elementi, posebno u prvom stavku kojima Fabijan pristupa s posebnim žarom i slobodom. Ukupno gledajući, njegova je preciznost i pedantnost iznenađujuća, pasaži su glatki i kristalni te kroz čitav koncert prolazi lako i jednostavno, istovremeno ne gubeći koncentraciju te doista jasan i oblikovan ton.

Iznimno sugestivan i uvjerljiv nastup

Nakon pauze slijedi drugi, mnogo kompaktniji dio programa što se tiče izbora skladbi. Slijedi još jedna skladba Mauricea Ravela, Don Quichotte à Dulcinée, koja je puno zahvalnija spram solista (bariton), s obzirom da mu dopušta više osobnosti. Davor Nekjak, student pete godine solo pjevanja, ovu je prednost u potpunosti iskoristio; njegov je nastup iznimno sugestivan i uvjerljiv. Već tijekom izvedbe prve od triju pjesama jasno je da iza njega stoji operno iskustvo. On hrabro dopušta sebi slobodu te vrlo ukusno uklapa sugestivnost i glumu u okvir koncertne izvedbe.

Jasno je da iza njega stoji operno iskustvo.

Primjerice, na završecima fraza ponekad ne ispjeva posljednju riječ, već daje prednost diskretnu dramaturškom efektu izgovora. Osim toga, solist se fantastično transformirao u ulogu svake od triju izvedenih pjesama, ovisno o njihovu sadržaju. Tako je u prvoj bio šarmantan (Chanson Romanesque), u drugoj nježan (Chanson épique), dok je u trećoj uspješno odglumio šaljiva zanesenjaka (Chanson à boire). Kvaliteta njegova glasa izvrsna je u svakom opsegu; njegov dubok registar izuzetno je snažan i zvučan, a najviši registar začuđujuće pjevan, pun i stabilan za baritona. Francuska dikcija bila je vrlo dobra te se, ukupno gledajući, radi o doista efektnu i sugestivnu nastupu u kojemu je savršeno doziran odnos između glazbene i dramske izvedbe.

Posljednji je nastupio solist Matej Mihaljević, student četvrte godine violine, a izvodi Koncert za violinu i orkestar u d-molu Jeana Sibeliusa. Moglo bi se reći da je ovaj klasik violinističkog repertoara hrabar odabir mladog studenta, budući da postoje nebrojene izvedbe renomiranih violinista, a prosječna publika doista poznaje svaki trenutak skladbe.

Možda sam upravo zbog toga osobno najviše strepila za ovu izvedbu – čim sam saznala da je na programu – ali me, možda upravo zbog toga, baš ova točka najviše zapanjila i na mene ostavila najsnažniji dojam.

Matej Mihaljević uspijeva zaokupiti pažnju publike od prvoga držanog tona koji toliko prirodno uvodi u početni solo prvog stavka, priklanjajući se estetici ljepote jednostavnosti i uvjerljive suzdržanosti ispod koje se osjeti strahovita tenzija. Njegovo je sviranje vrlo prirodno i tečno, ton svijetao, lak i čist. Zanimljivo je bilo promatrati svakog solista u scenskom smislu, odnosno, držanje na pozornici u kratkotrajnim pauzama od svirki.

Sviranje vrlo prirodno i tečno, ton svijetao, lak i čist

Matej se ponekad doimao smeteno i plaho u trenutku kada bi njegov instrument utihnuo, što bi se pogrešno moglo protumačiti da je bio odsutan. Njegov posljednji ton, ma koliko duga pauza od sviranja bila, ostajao je visjeti u zraku i, čim bi nastavio svirati, kontinuitet glazbenog tijeka se nastavio, kao da pauza nikad nije postojala. Svakako treba pohvaliti i njegovu tehniku; čisti i vrlo precizni pasaži, a vrlo lako savladava i brze skokove iz registra u registar koji također ostaju besprijekorno čisti i precizni.

Pri pogledu na publiku, moglo se doista osjetiti da čitava dvorana s posebnom pažnjom prati nastup ovog solista koji daje svoj stopostotni angažman i pri sviranju najduljeg i najtišeg tona, dok istovremeno nikad nije zaveden patetikom samoga glazbenog materijala, već sve drži na prikrivenoj tenziji jasnoće i jednostavnosti ljepote muziciranja kojoj nikada ne nedostaje emocionalnog naboja.

Posebnost ovog koncerta svakako je bila živahna publika koja se uglavnom sastojala od studenata Muzičke akademije. Doista je zadivljujuće bilo vidjeti i čuti koliku je podršku svatko od solista dobio od svojih kolega; nakon svake točke zaorile su se ovacije iz određenog dijela dvorane gdje su se očito nalazili navijači dotična glazbenika.

Koncert ovih solista doista je prikazao šlag na torti svirača i odsjeka Muzičke akademije u Zagrebu. Svi ovi glazbenici mladi su i perspektivni umjetnici koji su se ovom prigodom uspješno predstavili široj javnosti te je sigurno da će se o njima i dalje pisati – a što je još važnije – da će se njihove izvedbe još slušati.