Domaći štih i karizma: Sudar Percussion i Oxygène Jean-Michel Jarrea u Samoboru
Oxygène
Jean-Michel Jarre francuski je skladatelj-elektroničar, poznat po koncertima-spektaklima, često organiziranim na otvorenom, uz fascinantan light show i maštovite videoprojekcije. U vrijeme kada je nastala – a to je bila sredina sedamdesetih godina prošlog stoljeća – Jarreova je glazba bila toliko moderna i ispred svoga vremena da neki albumi, poput danas najpopularnijeg, Oxygène, nisu bili baš najbolje dočekivani.
Dapače, kritičari su u vrijeme njegovog nastanka, o Oxygèneu pisali izrazito negativno. Međutim, upravo se taj album među Jarreovim djelima najviše cijeni i najviše izvodi, a njegova je intrigantno zamišljena glazbena tekstura, koja prvenstveno proizlazi od Jarreove suradnje sa velikanom elektroničke glazbe i začetnikom tzv. musique concrète, Pierreom Schaefferom, često predmetom izvanserijskih glazbenih izvedbi i preradbi.
Sudar Percussion
Takvom se – izvanserijskom – može također smatrati izvedba udaraljkaškog asnambla Sudar Percussion, koji je Jarrea izvodio nekoliko puta i to još od 2018. godine, kada su s Oxygèneom nastupili u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. U međuvremenu su program obogatili i unaprijedili; a i sastav se, od svojih početaka do danas, ponešto izmijenio.
No Sudar i dalje predstavlja karizmatičnu grupu glazbenika-zanesenjaka, koji svoje ideje ostvaruju bez obzira na sve. Kako ih je 2020. godine pandemija spriječila da deseti rođendan proslave u svom gradu, Samoboru, to su učinili s dvije godine zakašnjenja.
U srijedu, 7. rujna 2022., na samoborskom Trgu kralja Tomislava, povodom svoje – sada dvanaeste – obljetnice postojanja, predstavili su proširenu verziju Jarreovog najpopularnijeg albuma.
Foto: Filip Bašić
Koncert naslova Oxygène održan na glavnom gradskom trgu u Samoboru donio je – kako to i treba biti – glazbu u kojoj se moglo uživati na različite načine: slušanjem, plesanjem, pljeskanjem. Donio je i zanimljivu vizualnu sliku koja je pratila događaj: obavezan light show i tri videozida s doista posebnim vizualnim rješenjima (od prikaza prirode, preko prikaza ljudske civilizacije i različitih urbanih sredina; od prikaza ženskih lica zadržanih u različitim raspoloženjima sve do niza raznih drugih vizualnih apstrakcija).
Foto: Filip Bašić
Publika je na koncert došla, čini se, uglavnom iz znatiželje, no vrlo su brzo voditelj ansambla Goran Gorše i njegovi svirači privukli pozornost i namjernika i velikog broja oduševljenih poklonika. Uz Goršea su u ansamblu nastupili Filip Merčep, Robert Batelić, Adriano Bernobić i Aleksandar Saša Vešić te Franko Štrbac zadužen za elektroniku. Moglo bi se reći da je latentno bio pristupan i Nicolas Sinković, bivši član ansambla Sudar Percussion, koji je glazbu Jean-Michel Jarrea doista kreativno aranžirao za ovaj specifičan udaraljkaški sastav.
Foto: Filip Bašić
Svirajući, članovi ansambla pokazali su usklađenost i virtuoznost kakve se rijetko susreću, istodobno bez problema ostvarujući prisni kontakt s publikom. Bilo je, naime, jasno da to Samoborci sviraju Samoborcima: spektakl je nosio biljeg domaćeg štiha koji mu je dao posebno topli ton, pomalo čak i neuobičajen za audiovizualne događaje ovakvog tipa.
Foto: Filip Bašić
Rendez-Vous s drugim glazbenicima
Također, svoj je nastup sekstet talentiranih, vještih i iznimno muzikalnih perkusionista nadopunio nastupima atraktivnih gostiju. Najprije, to su bili članovi sastava Sudar Beat, koji su predstavnici novog naraštaja udaraljkaša, a koji su uljepšali početak i završetak spektakla kada su svirali ravnopravno sa svojim mentorima iz ansambla Sudar Percussion. Zatim, na koncertu su nastupili i solisti-virtuozi, poput violinista Mateja Mihaljevića.
Foto: Dorijan Vrbančić
Zapravo, kada se pojavio na pozornici s violinom, publika je Mihaljevića gledala sumnjičavo, vjerojatno „u strahu“ da će se sad Sudar-performans pretvoriti u koncert nekog klasičnog glazbenog djela. No to je bilo prije nego je Mihaljević počeo svirati, jer je violinist razbio atmosferu zanimljive, ali ipak pasivno-neutralne ambijentalne glazbe te je rasplesao publiku užarivši atmosferu do usijanja.
Foto: Filip Bašić
Nastup mu je pripremio trubač Darko Sedak Benčić, koji je također „rasturio“ izvodeći Jarreovu kompoziciju Rendez-Vous posvećenu astronautu i saksofonistu Ronaldu McNairu. McNair je, naime, svoju dionicu trebao izvesti i snimiti u svemiru, tijekom jedne od NASA-inih svemirskih ekspedicija u osamdesetima. Međutim, McNairov je shuttle minutu nakon polijetanja eksplodirao zajedno s članovima posade pa je skladba kojom je Benčić samoborsku publiku ostavio „bez teksta“ poznata pod nazivom Ron’s Piece.
Foto: Filip Bašić
Dojmljivost adrenalinske izvedbe
Među gostima ansambla Sudar Percussion bio je i glumac Robert Kurbaša, koji je izgovorio „dramsku“ dionicu Jarreove glazbe, čije su sastavnice ponekad doista neobične. Takav je, primjerice, govor koji ima i nema smisla, poput riječi koje se ponavljaju ili/i rečenica koje ostaju nedovršene ili/i dijelova u kojima te rečenice postaju glazba.
Goran Gorše – Foto: Filip Bašić
Takve lingvistički zanimljive dijelove Jarreovih skladbi izvodio je svestrani Goran Gorše. Izgleda da bi Gorše – kada mu dosadi karijera udaraljkaša (a to vjerojatno neće nikad) – mogao nastupati i kao pjevač i kao poeta i kao glumac. I kao organizator, promotor i animator… I kao glazbeni pedagog što, naravno, već jest. Jer svi članovi ansambla Sudar Percussion prošli su kroz njegovu učionicu-glazbaonicu, a on im je, uz veliko znanje, prenio i svoj beskrajno veliki entuzijazam, i to bez ostatka.
Foto: Dorijan Vrbančić
U Samoboru stoga, Oxygène Jean-Michel Jarrea nije bio atraktivan samo zbog zanimljivih vanjskih vizualnih efekata, nego zbog činjenice što se glazba – koja je ponekad na granici ambijentalno-hipnotičke, a ponekad je otvorenog new age usmjerenja – svirala „adrenalinski“, kao da se svira rock, uz istodobno znalačku sadržajnu i formalnu preciznost. Sa samoborskog koncerta ansambla Sudar Percussion i njihovih gostiju otišli smo puni dojmova, uz zaključak da je Sudar Percussion i danas grupa najotkačenijih glazbenika kakvi su bili prije deset godina, ali s tom razlikom što ih sada resi sviralačko iskustvo koje njihove izvedbe čine još posebnijim i još boljim.
