Šulekovi suvremenici u rukama Cantusa

Šulekovo Zagrebačko glazbeno proljeće (8. – 11. svibnja 2025.) – kako bismo slobodno mogli nazvati drugo izdanje ovoga festivala – pružilo je smislen okvir još jednoj vrijednoj programskoj cjelini, održanoj pretposljednjega festivalskog dana.

Foto: KDVL

U poslijepodnevnoj sesiji umjetnički su voditelji predstavili dvije, načelno komplementarne perspektive: najprije kroz izlaganje Dalibora Davidovića o Šulekovu nasljeđu, djelu i utjecaju, osobito sagledanima iz današnje perspektive – a potom kroz večernji koncert, koji je u izvedbi Cantus Ansambla glazbeno progovorio o prošlosti, predstavljanjem djelâ Šulekovih suvremenika.

Ideja stilskoga pluraliteta, kroz djela tih se skladatelja, nadaje prirodno, jer on upravo čini okosnicu onoga što u načelu možemo nazvati trećom generacijom hrvatske skladateljske škole 20. stoljeća. Taj se pluralitet kreće – između ostaloga – od neoklasicističkih, kasnoromantičarskih i neonacionalnih izričaja pa sve do ranih avangardnih tendencija. Po sličnome je principu spiritus movens Ansambla, Berislav Šipuš, složio i ovovečernji program, a koji se, kako je odmicao, sve više približavao zvukovnome kodu u kojemu smo cantusovce najčešće navikli slušati. No, i iz toga je razloga ova večer pružila osvježavajući iskorak, odnosno, dobrodošao ekskurs prema nekom novim suzvučjima i estetskim glazbenim prostorima.

Foto: KDVL

Prva od postaja na tomu putu bila je Mala suita (1941.), za violončelo i glasovir, Ive Kirigina, u kojoj je u solističke cipele iznenadno spriječene Srebrenke Poljak, uspješno stala Katarina Nera Biondić, uz već standardno pouzdanoga Jasena Chelfija na violončelu.

Foto: KDVL

Ovaj neoklasicistički komad, koji krije finu slojevitost utjecaja – od kazališno-plesne glazbe (proizašlo iz Kiriginova dirigentskog i korepetitorskog iskustva u splitskome HNK-u) do izravne prokofjevske prštavosti zvučnih boja – poslužio je kao dobar uigravački okvir za dvoje glazbenika. Unatoč ponekim razmimoilaženjima, osobito u završnome stavku (Giga), uspijevali su uspostaviti zajednički puls, pri čemu je posebno za apostrofirati sposobnost slušanja partnera, primjetna kod Katarine Nere Biondić.

Foto: KDVL

Dalje je, umjesto Srebrenke Poljak, za glasovir sjeo Božidar Vlašić u Carillonu, za gudački kvartet i glasovir, skladbi Silvija Bombardellija nastaloj 1986. preradbom suite iz vlastite baletne glazbe iz 1962. godine. Tematski materijal prvoga dijela, u osnovi repetitivan i statičan, gudači su izveli ne pretjerano angažirano – nedostajalo je uočljivijih razlikovnih principa, a izvedbenome zamoru dodatno je pomogao i pretjerano razvučen formalni plan same skladbe. Dodatno, s obzirom na ad hoc izmjene u sastavu i nužnost prilagodbe u hodu, izvedba je realizirana uz dirigentsko vodstvo Berislava Šipuša, čije su dobre i precizne upute bile svakako u funkciji stabilizacije izvedbe.

Foto: KDVL

U blokovima pisanom Bombardelliju, u čijoj glazbenoj logici prevladava redukcija i smanjena motivička pokretljivost, komplementaran su odgovor dale gestične Četiri bagatele (1974.), op. 86 Ivane Lang, pisane za harfu i gudački orkestar. Ta četiri dramaturški jasno dinamizirana komada – Andantino, Sostenuto, Moderato i Allegretto – karakteriziraju čisto metrički omeđene strukture i pročišćen melodijski plan, i u tomu su se okviru ansambl i solistica Mirjana Krišković uvjereno držao do samoga kraja. U posljednjim se cizelacijama može, doduše, spočitnuti ponešto na trenutke preglasna harfa.

Foto: KDVL

S djelima Branimira Sakača i Natka Devčića stilski se luk večeri logično zatvorio kroz izraženije avangardne impulse i skladateljsko mišljenje koje se odlučno odmiče od tradicionalnih struktura. Sakačev instrumentalno grandiozan Solo I (1968.), za violinu i komorni orkestar, pred nama je doslovno razložio koncepciju vlastita viđenja rasapa tonalitetnog i tematskog sustava. Uz hrabru instrumentaciju i najveće izvođačko tijelo večeri, Solo I nam je donio probuđeni ansambl spreman na svaku uputu, ali, još i važnije, spremnoga solista, Ivana Grazianija, koji je Sakačevu viziju radikalnoga reza s poznatim pretočio u ekspresivan i tehnički zahtjevan, ali precizno artikuliran narativ.

Foto: KDVL

Još jedan korak dalje u dokidanju tradicionalne strukturnosti i linearnosti glazbene progresije, iako načelno manje sklon sasvim radikalnim gestama negoli je to Sakač, napravio je Natko Devčić u svojim Odrazima, pisanima 1965. za komorni ansambl. U rahlim suzvučjima i klasično devčićevski znatiželjnom pristupu zvučnim potencijalima pojedinačnoga instrumenta, Odrazi razvijaju svoju unutarnju logiku kroz solo zvuk čije intervalsko dinamiziranje postupno generira lokalne vrhunce.

Foto: KDVL

Kao da su zamišljeni kao kapsule zvučanja – trenutačna stanja ili mikroatmosfere – kroz svojih su pet minuta trajanja otvorili prostor delikatnoga izvođačkog slušanja, s Cantus Ansamblom krajnje posvećenim izgradnji suptilnosti unutarnje koordinacije.
Izvrsno koncipiran program ovoga koncerta ne samo što je publici u logičnome luku predstavio jednu mikroevoluciju glazbenoga izraza, nego je u domaći glazbeni prostor pripustilo djela i skladatelje koje gotovo uopće nemamo priliku čuti. Ovakva programska odluka umjetničkoga vodstva Festivala potiče vjeru da će i buduća proljetna buđenja također upravljati poglede prema nekim davno zaboravljenim glazbenim horizontima.

Foto: KDVL