Rio i Nenad Sinkauz otvorili 4. Gibanja

U današnje je vrijeme teško razlikovati glazbeni eksperiment od suvremene glazbe: područje umjetnički oblikovanog zvuka odavno uključuje i sve što čujemo u svakodnevici, od pjeva ptica ili šuma mora do industrijskih zvukova ili prometa. Elektronika i proširene tehnike sviranja standardnih instrumenata nisu nikakva novost, a u prošlom se stoljeću u suvremenu klasičnu glazbu na velika vrata vratila i improvizacija.

Sva Ta Blata

Je li nastup Nenada i Rija Sinkauza (aka Sva Ta Blata) bio u tom smislu strukturirana improvizacija ili eksperiment nije lako odrediti, no teško je zamisliti optimističniji početak Gibanja, eksperimentalnog zvučnog događanja otvorenog njihovom izvedbom 20. svibnja u (za neke još novom) Kontejnerovom prostoru u zagrebačkom Cvjetnom naselju.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Zajedničko muziciranje oca Nenada, jednog od najpoznatijih imena na našoj sceni suvremene glazbe, i sina Rija, dječaka još uvijek jednoznamenkastog broja godina, osvijestilo je činjenicu da je zvuk ogroman poligon za igru na kojem se dijete može sjajno zabavljati razvijajući pritom svoju kreativnu stranu.

Teško je zamisliti optimističniji početak Gibanja, eksperimentalnog zvučnog događanja otvorenog izvedbom Nenada i Rija Sinkauza

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Rio Sinkauz pritom ima svakodnevni pristup instrumentima i tonskom studiju, čime se ne može pohvaliti baš svako dijete, no taj se pristup evidentno odvija uz pametno roditeljsko usmjeravanje.

Svirajući udaraljke i bubnjeve Rio Sinkauz pokazao je velik dar te sjajne glazbene i ritmičke ideje

Rio, srećom, nije nikakav wunderkind čija bi tehnika zapanjila slušateljstvo; svirajući udaraljke i bubnjeve pokazao je velik dar te sjajne glazbene i ritmičke ideje koje još uvijek ne može izvesti u potpunosti, no njegovom je izvedbom dominirala zaigranost i povezanost s ocem.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Nenad Sinkauz svirao je električnu gitaru i upravljao elektronikom te ni po čemu nije dominirao izvedbom: otac i sin svirali su ravnopravno, pažljivo se međusobno osluškujući, uz ad hoc dogovore i nesporazume koje može donijeti svaki javni, a naročito improvizirani glazbeni nastup.

Najmlađa publika najmlađeg izvođača Gibanja / Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Ono što smo čuli bila je improvizacija strukturirana oko nekoliko fiksnih točaka, koja je započela slučajnim tonovima što ih je proizvodio Rio bacanjem kuglica na ksilofon, da bi nas zatim provela kroz zvučne pejzaže rocka, noisea i metala. Stalna glazbena preobrazba tekla je glatko i logično, uz uzlete mašte i kreativnosti obojice izvođača ponesenih podrškom iz publike.

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

I na kraju – novi prostor Kontejnera ovih dana izvana izgleda odlično: ispred ulaza nalazi se ubava livadica s drvećem, festivalskim ligeštulima i fast-food kioskom, koju simbolično zasjenjuje apokaliptični napušteni Vjesnikov neboder.

Stalna glazbena preobrazba tekla je glatko i logično, uz uzlete mašte i kreativnosti obojice izvođača ponesenih podrškom iz publike

Foto: Vedran Metelko/Glazba.hr

Iznutra prostor djeluje prisno, ali i tijesno za publiku te naročito za količinu zvuka koju bi trebao apsorbirati (pa je šteta što je Studentski centar – koji je ranije bio poprište ovakvih događanja – odlučio ispasti iz igre). Međutim, nedostatak adekvatnih koncertnih prostora problem je koji već desetljećima – a naročito nakon potresa – muči sve zagrebačke glazbenike i organizatore i kojim će se ozbiljnije morati pozabaviti ova ili neka buduća gradska vlast.

Detaljnije o Gibanjima pročitajte u prvom te drugom uvodu u program 4. Gibanja, a ulaznice za izvedbe možete kupiti i unaprijed.