03
lis
Izvještaj

Tanec & Stefanovski, LADO, Sudar & JO HRT-a u Lisinskom

Sudari, fuzije i fisije u Lisinskom

Tanec, Stefanovski, LADO, Sudar, Jazz, JO HRT

Foto: Petra Slobodnjak

share

Potraga za novim zvukom često odlazi u kombiniranje različitih žanrova i stilova, u pristup koji je uvijek zabavan, ali i prilično izazovan za izvođače. Izazov koji predstavlja široka paleta crossovera istovremeno je vrlo jasan, a još brže izmiče iz glazbenikova vidokruga: jesu li se korišteni elementi zaista spojili i povezali ili se tek nižu jedan za drugim? Treba li dodati još nešto? Gdje su granice kiča?

Kada je riječ o fusionu tradicijske glazbe i ______ (dodaj po želji) na domaćoj sceni, navedena pitanja često ostaju neodgovorena, a mašta muzičara pritom se zadovoljava činjenicom da su ‘nagurali’ x elemenata u svoje djelo.

Izazov koji predstavlja široka paleta crossovera istovremeno je vrlo jasan, a još brže izmiče iz glazbenikova vidokruga

Izazov je tim veći za one izvođače koji su cijelo svoje ime izgradili na (za njih) tipičnoj reprezentaciji neke glazbe. Takvi su, primjerice, nacionalni ansambli čije nam je projekte Lisinski gotovo školski predstavio u istom tjednu. I Tanec i Lado su poštovanje publike zaslužili strogim scenskim nastupom, koji odlikuju pomno uvježbavane koreografije, inzistiranje na kvaliteti vokalne izvedbe i vizualnom dojmu. Međutim, oba ansambla posljednjih godina redovno se okušavaju u drugačijim pristupima tradiciji u odnosu na uobičajene zahtjeve koreografiranog folklora.

Makedonski državni ansambl narodnih pjesama i plesova Tanec / Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Tako Tanec već neko vrijeme surađuje s Vlatkom Stefanovskim, a Lado je u četiri godine ponudio tri raznovrsna projekta: Lado Electro 2.0, suradnju s Bornom Šercarom na albumu Untamed te posljednji s Jazz orkestrom HRT-a i ansamblom Sudar Percussion koji su u subotu predstavili u Lisinskom. Protekli tjedan je, stoga, bio idealna prilika za vidjeti u kojem smjeru idu prvenstveno nacionalni ansambli, a potom i glazbenici s kojima se ostvarila suradnja.

Foto: Petra Slobodnjak

Vlatko Stefanovski i Tanec

Najavljeni kao „dva makedonska brenda konačno spojena u velikom scenskom spektaklu“, Vlatko Stefanovski i Tanec to zbilja i jesu. O Stefanovskom, kao izvanserijskom glazbeniku i jednom od glavnih eksponenata makedonske tradicijske glazbe, ispisane su stranice i stranice teksta te ga ne treba posebno predstavljati.

Vlatko Stefanovski / Foto: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Tanec je, kao makedonski brat blizanac Lada, na razvoj tamošnje folklorne scene utjecao barem jednako kao Lado ovdje, a hrvatskoj publici često se predstavljaju zajedničkim koncertima. Vidjeti Stefanovskog i Tanec na istom plakatu praktički garantira vrhunsku izvedbu za koju ćete kupiti ulaznicu.

Ali kako zaista spojiti ‘dva makedonska brenda’? Taj zadatak bio je povjeren Damiru Imeriju, aranžeru koji je tijekom koncerta u nekoliko navrata briljirao solažama na klavijaturama. Isto se, s druge strane, ne može reći i za same aranžmane, što – vjerovali ili ne – nije isključivo Imerijeva odgovornost. Naime, nakon godina i godina brendiranja, teško je nagovoriti izvođače da za jedan projekt okrenu ploču i prilagode se novonastalim uvjetima. To ne vole ni glazbenici od kojih se to traži, a ni šira publika koja očekuje čuti ono što želi.

Publika Vlatka Stefanovskog želi čuti Kalajdžisko oro s onom žestinom koju je imala prva snimka, publika Taneca želi čuti ‘autentičnu’ izvedbu, promotori žele projekt koji će sigurno prodati ulaznice… Kad se svi ti parametri poslože, aranžeru ostaje malo prostora za manevar, a rezultat ostane ovjekovječen kao koncertni album na DVD-u objavljen prošle godine.

Teško je nagovoriti izvođače da za jedan projekt okrenu ploču i prilagode se novonastalim uvjetima. To ne vole ni glazbenici od kojih se to traži, a ni šira publika koja očekuje čuti ono što želi.

Zagrebački koncert održan 27. rujna bio je tek prezentacija već gotovoga kreativnog procesa (sljedeću večer trebao je biti predstavljen i u Rijeci), pa u Lisinskom nije bilo većih iznenađenja, osim ako niste poslušali album. U tom slučaju opet ste dobili ono po što ste došli, bez obzira u čiju publiku se svrstavate. Ako ste, pak, vječni idealist, kao što je autorica ovih redaka, svejedno ste se nadali da biste mogli čuti i vidjeti nešto što dosad niste.

Recimo, ako se na programu nalazi cijeli niz plesova, među kojima i neki koje je popularizirao upravo Stefanovski, ako je s vama na pozornici vrhunski ansambl, ako vam pozornica mora biti velika, ne biste li onda zaista napravili scenski spektakl u kojem bi plesačko-pjevački dio ansambla nešto i otplesao? Barem jedno oro? Ili, ako ste u program uvrstili antologijske Eleno kerko i Jano mori, a iza vas stoji četrnaest pomno probranih glasova, ne biste li se odvažili na novi aranžman? Kao što smo već ustanovili, odgovor je ‘ne’, zahvaljujući zakonitostima marketinga i još ponekim uvjetima.

tanec, stefanovski

Konačan rezultat: ako ste bili na koncertu zaista ste dobili vrhunsku, nepogrešivu izvedbu, ali najavljenoga scenskog spektakla nije bilo, osim u tragovima. Neki od blistavih trenutaka, koji su dodatno naglasili propuštene prilike ovog projekta, imali su članove Taneca u glavnim ulogama. Posebno treba izdvojiti svirače zurni koji su se prošetali među publikom te vokalisticu koja je praktički zasjenila Stefanovskog izvedbom Zajdi, zajdi.

Ako ste bili na koncertu zaista ste dobili vrhunsku, nepogrešivu izvedbu, ali najavljenoga scenskog spektakla nije bilo

Ipak, i tu treba naglasiti da je riječ o neinventivnoj obradi izuzetno popularne pjesme: izmjena nevjerojatno pokretljivog ženskog vokala s intimnim gitarskim solom – sve u pratnji samo atmosferičnih klavijatura – očigledan uzor pronalazi u svjetski popularnim obradama bugarskog zbora Le Mystère des Voix Bulgares i Lise Gerrard. Naposljetku, brojni problemi u ozvučenju: mikrofonija koja se javljala tijekom cijelog koncerta, pucketanje na gitarskim pedalama te općenito preglasan orkestar u odnosu na vokalni ansambl, dodatno su utjecali na ukupno mlak dojam koncerta.

Sudar tradicija

Iskustvo prethodnog koncerta povećalo je dozu skepse prema projektu koji je zamišljen još šire, a kojeg uz Lado nose Sudar Percussion i Jazz orkestar HRT-a. Uz širinu koju samu po sebi nude tri raznovrsna ansambla, ambicioznost projekta ogleda se i u smjeloj najavi da „kroz novo i inovativno ruho predstavljaju raznolikost i ljepote tradicijske glazbe […] na dosad neviđen način“. Hoće li zbilja ili je riječ o još jednoj najavi spektakla u prazno?

Foto: Petra Slobodnjak

Pogled na program koncerta ipak je ulijevao optimizam. Na projektu je angažirano nekoliko aranžera, svaki od njih zaista vičan u onim okvirima u kojima najčešće djeluju (Marko First, Aleksandar Vešić, Ivana Kuljerić Bilić, Luka Žužić), a među kojima posebno treba istaknuti rad Zorana Šćekića koji je uz vlastite aranžmane pripomogao orkestrirajući preostale brojeve.

Foto: Petra Slobodnjak

Posebno treba istaknuti rad Zorana Šćekića koji je uz vlastite aranžmane pripomogao orkestrirajući preostale brojeve

Takav oblik suradnje ne jamči puno, ali omogućuje više samokritike unutar projekta i pospješuje šanse za pravi fusion, jer da bi se postigao ‘sudar tradicija’ pri kojem dolazi do fuzije, a ne raspadanja ili pukog nizanja, nužno je glazbenike izvući iz njihovih zona komfora. I tu se djelomično vraćamo na problematiku koncerta Stefanovskog i Taneca.

Foto: Petra Slobodnjak

Publika koja vjerno pohodi Ladove koncerte mogla je prepoznati da su se obrade tradicijskih pjesama temeljile na već postojećim vokalnim aranžmanima oko kojih su aranžeri nadograđivali zvučnu sliku. Riječ je o praktičnom modelu jer se takve obrade brže pripreme i uvježbaju, što samo po sebi ne bi bilo problem da vokalni aranžmani ne odišu rigidnošću tako karakterističnom za Lado i ne ostavljaju prostora za ‘strane’ elemente.

Foto: Petra Slobodnjak

Kada je takvog prostora i bilo, on se ne bi iskoristio. Primjerice, i više nego dobro znamo kako zvuči klapsko pjevanje te je ono, među predstavljenim vokalnim tradicijama, najfleksibilnije za obrade uz big band zahvaljujući jasnoj tonalitetnoj određenosti.

Foto: Petra Slobodnjak

Usprkos tome, zadržao se uobičajen klapski slog kojeg je orkestar tek dopunio. Plošnost takvih obrada, u kojima svatko radi svoje i u kojima je svaka sljedeća formalna cjelina stilski različito definirana može mjestimično zvučati primamljivo, ali u njima nije bilo ničeg „novog“, „inovativnog“, a kamoli „neviđenog“.

Foto: Petra Slobodnjak

Najuspjeliji brojevi na koncertu bili su oni koji nisu bili direktne obrade, nego oni koji su prelazili u nove kompozicije temeljene na tradicijskoj glazbi. Oslobođeni rada s postojećim aranžmanima, Šćekić i ostali puno su lakše koristili potencijal triju ansambala, a da pritom nisu zalazili u sfere kiča. Svirka na gajdama, izvedena i kao bis, jedan je takav primjer uspjele kompozicije u maniri ‘pravog’ fusiona i etno jazza.

Svirka na gajdama, izvedena i kao bis, primjer je uspjele kompozicije u maniri ‘pravog’ fusiona i etno jazza

Ukupno gledajući, koncert je ponudio lijep broj sličnih trenutaka: od koketiranja s elektronikom u Bratec kosi, izvrsne obrade i izvedbe Alaj Jano za marimbu solo, široke palete orkestralnih boja u Istarskom plesu br. 2 do činjenice da su svi ansambli bili podjednako angažirani tijekom cijelog koncerta, čime su postavljeni dobri temelji za slične projekte u budućnosti.

Foto: Petra Slobodnjak

Iako je zvučna slika u subotu bila bolja nego u utorak, čini se da je ovako komplicirane projekte jednostavno nemoguće dobro ozvučiti uživo. Vokalni ansambl ponovno je ostao zakinut u balansu s orkestrom, što je, uz muzičke argumente, razlog više da ovaj projekt doživi i studijsku inačicu.

…razlog više da ovaj projekt doživi i studijsku inačicu

Foto: Petra Slobodnjak

Moglo bi Vas zanimati