Tindersticks u Lisinskom: Čuvanje noći od budnih

U rasprodanoj zagrebačkoj dvorani Lisinski Tindersticks su 3. ožujka održali komorni nastup niskog inteziteta koncentrirajući se na repertoar s posljednjeg im albuma

Vrhunska instrumentalistička predstava / Foto: Matej Grgić

Četvrti dolazak Tindersticksa u Zagreb rasprodao je dvoranu Vatroslava Lisinskog što je zacijelo bio najbolji rođendanski dar agenciji Hangtime koja je koncert iskoristila za simbolično obilježavanje svoga desetog rođendana. U publici mahom starijeg uzrasta bilo je mnoštvo jabučara, pohoditelja kluba Jabuka u osamdesetima i devedesetima otkad, po svemu sudeći, i traje inicijalna ljubav prema bendu. No, repertoar koji su izveli Tindersticksi uopće ne odgovara njihovim sjećanjima. Bend  se koncentrirao na pjesme sa svoga prošlogodišnjeg albuma Soft Tissue, uz ponešto starijeg repertoara koji ne dobacuje u devedesete.

Tako je repertoar koji je izveden na njihovome prvom zagrebačkom nastupu 2003. u Močvari i onaj koji je izveden 3. travnja u Lisinskog bio sasvim različit. Svakako je i reakcija publike bila imanentna poznavanju njihovoga novijeg repertoara, pa je komorna izvedba benda dobila i odgovarajući feedback: na uspavankama je aplauz bio pristojan, a na budnicama ponešto intenzivniji.

Publika nije mogla biti ravnodušna na sjajnu instrumentalističku izvedbu svakog od članova i borbu pjevača Stuarta Staplesa s puknutim glasom (što se osjetilo na početku i na kraju nastupa kad je na pozornici srkao najvjerojatnije čaj). Komorni minimalizam kome nježna uporaba vibrafona uistinu upućuje na uspavanke za bebe ipak nije iznjedrio emocionalni naboj koji resi autorstvo benda.

Stuart Staples borio se s glasnicama, ali to s egotovo nije osjetilo / Foto: Matej Grgić

Imam utisak da je u Lisinskome pušten koncertni film s nastupom Tindersticksa, efekt bi bio isti. Da nije bilo sitnih početnih problema sa zvukom (što je brzo ispravljeno), zahvale pri kraju i toga neobičnog čaja Stuarta Staplesa, doživljaj koncerta bio bi kao da je lišen prostornosti. Odnosno, kao da bend svira jednu ili dvije pjesme cijelo vrijeme s povremenim naglašenijim instrumentalističkim zahvatom pojedinog izvođača. Najbolje su zvučale tek nešto intenzivnije skladbe kad bi tri gitare bile u pogonu i kad bi se struktura pjesme produljila. Tad su čak i reflektori bili ponešto intenzivniji.

Kad je posrijedi duljina koncerta, tu je bend vrlo pošteno odradio sat i pol osnovnog seta te 20 minuta bisa na kome su izvedene tri skladbe. Svoju set-listu bend je podijelio tako da su u prvih pola sata izvedene uistinu komorne skladbe s umirujućim efektom. Lisinski se, pak, pokazao odličnim mjestom za takav nastup, s obzirom na vrsnu akustiku, premda je u nekim skladbama, kod nasnimljenih bas dionica, metalno vibriralo potkrovlje dvorane.

Kao i kod mnogih drugih bendova koji su se raspali pa ponovo sastavili, autorski rad nakon ujedinjavanja nije na primarnoj razini. S Tindersticksima je isto. Da se u repertoaru nisu tvrdoglavo držali posljednjeg albuma i da su izveli barem dvije skladbe koje otkrivaju njihov identifikacijski kod, zacijelo bi i ovaj koncert zvučao višedimenzionalno.

Na jednim klavijaturama izmjenjivala su se dva člana benda, po potrebi / Foto: Matej Grgić