Trubadur: Emotivni oproštaj ansambla HNK Zagreb od maestra Bareze uz niz sjajnih gostujućih umjetnika
Iako u sjeni tmurnih vremena, u kojima naslovnice ne pune umjetnička dostignuća i uspjesi, nego zabrinjavajuće statistike pandemije, koja svakog dana u pitanje dovodi mogućnost održavanja predstava i zbog koje se svakodnevno otkazuju koncertna i kazališna događanja, pravi umjetnički spektakli se i dalje mogu doživjeti. Upravo to se dogodilo na prvoj ovosezonskoj predstavi Trubadura, obnovi premijerne predstave iz 2019. godine, otkada Trubadura nismo mogli ni vidjeti na sceni HNK u Zagrebu.
Glazba vodi dalje i daje utjehu
U ozračju ne samo lošeg javnog zdravstvenog stanja koje u sjenu baca sve ostalo, nego i tužnih događaja koji su zadesili glazbenu javnost Hrvatske, smrti velikih dirigenata koje su se zaredale u proteklih nekoliko mjeseci, Lorisa Voltolinija, Pavla Dešpalja i Nikše Bareze, ali i velikih skladatelja, Rubena Radice i Davorina Kempfa, ova je predstava pokazala da glazba vodi dalje i daje utjehu, što vjerujemo da su ovom predstavom, koju su ansambli HNK posvetili u sjećanje na maestra Barezu, željeli poručiti.
O sjajnim novim imenima zagrebačkog Trubadura glasi su doprli i prije nego je predstava dobila svečanu dimenziju hommagea maestru Barezi
Dok je maestro Bareza, koji ih je vodio na mnogim predstavama, kao svoju ostavštinu čvrsto postavio smjer kojim treba ići i nerijetko s njima ostvario glazbeni ideal od kojega se ne smije odustati, ono što je obnovi dalo dodatan podstrek gostovanje je novih suradnika, u prvom redu vrsnog talijanskog dirigenta Pier Giorgia Morandija i dviju sjajnih solistica u ulogama Leonore i Azucene, mlade sopranistice Marigone Qerkezi i mezzosopranistice Silvije Beltrami. O sjajnim novim imenima zagrebačkog Trubadura glasi su doprli i prije nego je predstava dobila svečanu dimenziju hommagea maestru Barezi, od samih članova zagrebačkog opernog ansambla koji su prepoznali njihovu iznimnu umjetničku kvalitetu.
Pod ravnanjem dirigenta Piera Giorgia Morandija, uz odlične izvedbe ansambala HNK, dva stupa predstave bile su dvije sjajne gošće. Silvia Beltrami možda je prva koja je nakon dugo vremena uistinu kvalitetno glasovno odgovorila na zahtjevnu ulogu Azucene, a ona koja je posebno oduševila i zablistala mlada je kosovska sopranistica, Marigona Qerkezi, na svom spektakularnom zagrebačkom debiju kao Leonora. Ovacije su ju pratile od nastupne arije sve do kraja predstave, kada smo svjedočili dugotrajnim stojećim ovacijama kakve dugo nismo čuli – jednako kao što dugo nismo čuli ni ovakav sopran. Školovana u Prištini, studirajući u klasi svoje majke, mezzosopranistice Merite Juniku, koje se mnogi sjećaju s niza predstava ostvarenih devedesetih također na sceni zagrebačkog HNK, sopranistica Marigona Qerketi rođena je upravo u Zagrebu.
Od samih njezinih početnih tonova arije Tacea la notte placida svjedočili smo raskoši glasa, koji svojom mekoćom, podatnošću, toplinom kao da obgrljuje kazalište. Iz mekanog nižeg registra u kojem se osjeća stabilnost i snaga glasa, ali i lakoća kojom kao na jastuk polaže tonove Verdijevih fraza, sopranistica razvija sjajne visine i pregršt različitih boja, ostvarjući sve Verdijeve zamisli, posebno blistava visoka pianissima, rijetko doživljen virtuozan messa di voce, pravi legato i verdijansku frazu te k tome iskren osjećaj, bez traga afektacije ili rutine, u koju nerijetko upadaju mnoge sopranistice pokušavajući se nositi s težinom uloge.
Nema više pitanja o tome zašto je to jedna među dvije ili tri omiljene Verdijeve opere.
Ne da se točno prepričati sve bogatstvo glazbe koje nas je čekalo dalje u predstavi, u ulomcima ove Leonore, koja je dotakla neke prave strune, prave emocionalne i fizičke alikvote glazbe koje nam je Verdi želio podariti. Vrhunac, ipak, bio je u finalnom činu opere, s nizom najljepših ulomaka opere, od sjetnih fraza arije D’amor sull’ali rosee, ispunjenih tehnički besprijekornim i kao lahor lepršavim trilerima, do strastvene cabalette i dueta s Lunom, u kontrapunktu s mekim zborskim Miserereom ili završnog concertata s Manricom.
Trubadur je nerijetko metom kritika, na račun same opere odnosno njezina zapleta – ali čuvši dobar dio glazbe u izvedbi koja je doista ostavila bez daha, nema više pitanja o tome zašto je to jedna među dvije ili tri omiljene Verdijeve opere. Ako je izvedena vjerno partituri, u onakvoj tradiciji fraze, glasovne boje i virtuoznosti koja je potrebna, bez traga manirizma ili umjetnog osjećaja, onda se otkriva sva njezina ljepota.
Izvedbom nisu zaostajali ni drugi interpreti. Silvia Beltrami, iskusna interpretkinja najzahtjevnijih mezzosopranskih rola, koja je uloge ostvarila na nmnogim važnim talijanskim i europskim pozornicama, bila je glazbena protuteža Leonori, započevši možda pomalo interpretacijski uniformiranom, ali glasovno snažnom i tehnički dorađenom izvedbom Azucenine arije Stride la vampa, u kojoj su izvedeni čak i dugi trileri, koje rijetko čujemo u prosječnim izvedbama. Njezina je interpretacija odatle narasla kroz proživljenu priču Azucene, a posebno je dojmljiv bio nastup u sklopu dueta s Manricom, u posljednjem činu, kojim je dočarala majčinski osjećaj, ali i umor koji Ciganku prožima nakon što je život provela vođena osvetom.
Nismo doživjeli svu ljepotu glazbe skladane za naslovnog Trubadura.
Uvijek elegantan, odmjeren i u skladu s karakterom lika bio je bariton Ljubomir Puškarić kao Grof Luna, dajući dozu veličajnosti svojoj ariji Il balen del suo sorriso, kojom osvaja oduševljen pljesak publike, kao i dozu strasti u završnom duetu s Leonorom, ostvarujući dojmljiv nastup. I bas Luciano Batinić pokazao se u odličnom svjetlu. Vođen rukom maestra Morandija, koji prepoznaje pravi potencijal pjevača, donosi u odnosu na ranije nastupe u ovoj ulozi novi polet, ritmičnost i melodioznost i pogađa u bit specifične tinte ove opere već u prvoj sceni sa zborom. Jedina slabija karika predstave bio je tenor u ulozi Manrica, Ivan DeFabiani, koji je doduše uskočio u predstavu na sam dan izvedbe zamijenivši planiranog pjevača te je to možda izgovor za tehnički slabu izvedbu, zbog čega nismo doživjeli svu ljepotu glazbe skladane za naslovnog Trubadura.
Sjajan ansambl Opere
Posebno su se pak istaknule izvedbe ansambala, koji kao da su prosjali pod vodstvom Pier Giorgia Morandija. Zaobljena boja, ritamska preciznost, čista, logična agogika, kojom obiluju muški zborovi opere, raskošne dinamike, nježan zbor redovnica i topao zvuk zbora Miserere, nisu umanjeni čak niti nošenjem maski koje su sigurno otežavale pjevačima zbora njihov nastup i samo pjevanje. Orkestar je bio na razini najboljih europskih ansambala, ujednačen, finog zaokruženog tona, lijepih dinamika, izrađenih pasaža i dojmljivo odsviranih sola, pri čemu smo bili lišeni i najmanje svjesnosti izvedbene zahtjevnosti partiture Trubadura.
Dirigent Pier Giorgio Morandi očito je već u pripremi predstave napravio sve što je bilo potrebno da potakne soliste i ansamble na ono najbolje, dovevši ih do zaokruženog, izvedbeno ujednačenog krajnjeg rezultata, u cjelini odlične predstave. Tempa su bila poletna, ali ne prebrza, već upravo toliko komotna da razaznamo sve zakučaste, intrigantne note koje je Verdi napisao, a da glazba teče i neprimjetno osvaja vrijeme, vodeći kroz četiri čina kao pod velikim lukom. Njezini brojevi koji se u pojedinim interpretacijama mogu činiti rascjepkani, ovdje su bili ispunjeni dramskom napetošću, zaustavljajući se tek da dobijemo uvid u pravu dubinu njezinih likova.
Na kraju, možemo samo reći da je vodstvo Opere HNK Zagreb pogodilo s ovom obnovom i odabirom pjevača i dirigenta. Žalimo samo zbog toga što naslovni tenor, uskočivši u zadnji čas u predstavu, nije dosegao razinu ostalih solista, ali nadamo se da ćemo se s dirigentom i izvrsnim gostujućim solisticama susresti i u nekim narednim predstavama.
