Kratko i glasno

Nastavite niz: Crvena jabuka, Stjepan Jimmy Stanić, Miroslav Škoro… Truth ≠ Tribe? Ime jednog od projekata svestranog Maka Murtića možda bi bolje, ali ne u potpunosti, pristajalo imenima s lineupa ovogodišnjeg  Antivalentinova. Ipak, Murtić i ekipa svoje su ,,antiValentinovo“ smjestili u Peti Kupe, jedan od eminentnih novijih zagrebačkih koncertnih prostora, na sami dan svetog Valentina.

Foto: Vedran Metelko

Sastav, koji je nastao kao izvedenica Murtićevog Mimika Orchestra, sinoć su činili Nenad Kovačić na bubnjevima, Jurica Rukljić ,,na tubi s jeftinom pedalom“, Nenad Sinkauz ,,na skupim pedalama“ (čitaj: na električnoj gitari) te sami Murtić na saksofonu i flauti, dok su gosti večeri bili uvijek energična Maja Rivić koja je vokalno obogatila značajan dio pjesama večeri, a kad se nije nalazila na pozornici, mogli ste ju pronaći u prvim redovima kako predvodi svojevrsni dance party te trombonist Luka Žužić, koji je na pozornici također proveo puno više vremena nego što to gosti na ovakvim koncertima obično čine.

Foto: Vedran Metelko

Jedan od aktera bio je dakako i sâm Peti Kupe, koji je svojom prostornom dispozicijom fiksirao atmosferu večeri negdje na granici između koncertne i klupske.

Foto: Vedran Metelko

Iako su Truth ≠ Tribe, stilizirano i kao Правда ≠ Племя, nagrađivani albumi poput njihovog prvijenca Distances te live albuma Live at Vinyl Factory vinuli u sam vrh rastuće lokalne jazz scene uz sastave kao što su Mangroove i Chui, njihova je žanrovska kategorizacija ciljano kompleksnija od spomenutih sastava u istoj sferi. Taj žanrovski eklekticizam momci su demonstrirali već na početku koncerta, koji je usput rečeno zbog tehničkih problema bio nešto kasniji od očekivanog pa je publika čak i nakon otvaranja vrata dosta vremena morala provesti ispred kluba.

Foto: Vedran Metelko

U svakom slučaju, uštimavanje koje je podsjećalo na još razjareniji free jazz (ako je to ikako moguće) ubrzo je zamijenilo nešto mirnije koketiranje s etno prizvukom, naročito u udaraljkama Nenada Kovačića u skladbama poput “I have killed the Quadishtu and continued the ceremony” i “We never…“, a kako je vrijeme odmicalo, nezaustavljivi i nemilosrdni duh rock ‘n’ rolla postupno je zaposjedao njegov relativno ogoljeni drumset, što se možda najviše manifestiralo u breakdownima skladbi kao što su “Bi ne bi“, “From the Distance“ i posljednjoj pjesmi večeri, “LA 1992“.

Foto: Vedran Metelko

U toj je rock ‘n’ roll sferi uz Kovačića na bubnjevima možda najviše došao do izražaja Nenad Sinkauz, koji je na gitari kombinacijom shreddinga i složenog fingerworka kanalizirao gitariste poput Primusovog Larryja LaLondea i učinio spomenute skladbe još žešćima.

Foto: Vedran Metelko

Drugo lice te kovanice predstavljali su Jurica Rukljić na električnoj tubi koja, uz saksofon naravno, sastav vodi iz okvira rock ‘n’ rolla nazad u jazz te u tom pogledu gotovo obnaša dvostruku funkciju; prizvuk limenog puhačkog instrumenta, koliko god bio distorziran, uvijek će barem malo sugerirati jazz prizvuk, a s obzirom na manju pokretnost naspram bas gitare, u ovom je kontekstu taj nesvakidašnji instrument obnašao dužnost kontrabasa, funkcionirajući kao temelj masne harmonijske podloge.

Foto: Vedran Metelko

Naspram nje, Mak Murtić je na saksofonu, uz potvrdu prije spomenute gošće Maje Rivić, demonstrirao svoje korištenje instrumenta ne u očekivano virtuoznom jazz obliku, nego više kao surogat vokalu, često dublirajući njezinu vokalnu dionicu za koju je tekst bio posebno priređen upravo za ovaj koncert.

Foto: Vedran Metelko

S druge strane, njegovo uvođenje flaute označilo je povratak u prije spomenutu etno sferu, sa zdravom dozom energije Iana Andersona. Valja spomenuti i gosta Luku Žužića koji je, osim sola na trombonu, uz Nenada Sinkauza nekoliko skladbi obogatio nešto sporijim uvodima koji su daljnji rast energije i volumena učinili još efektnijima.

Foto: Vedran Metelko

Foto: Vedran Metelko

Nažalost, sedma skladba po redu, prije spomenuta “LA 1992“, označila je i kraj koncerta, čemu su kumovali problemi tehničke naravi, pa su Murtić & Co. tako svoj skraćeni nastup završili nakon tek nešto malo više od sat vremena.

Foto: Vedran Metelko

Žedna publika nekoliko je puta zavikala ,,Hoćemo još!“, ali dečki se nisu vratili, što je velika šteta, s obzirom na to da je još samo jedna skladba tu intrigantnu kombinaciju estetika, vizualnih efekata – koji su jednu određenu generaciju zasigurno podsjetili na poigravanje Windows Media Playerom i žanrovskih odrednica – mogla vinuti u visine. Ovako je Truth ≠ Tribe publiku napustio još uvijek otvorenog apetita.

Foto: Vedran Metelko