Urban u Spomen-domu Pazin: Moć zaustavljanja vremena

Ništa se neće vratiti naziv je turneje Damira Urbana, no i gola životna činjenica pod čiju je kapu Urban ugurao intimne večeri u kojima bolje upoznaje svoju publiku, predstavlja skice novih pjesama i uz njenu pomoć ih možda i završava. Peta stanica Urbanove turneje zaustavila se 27. veljače u Pazinu

Neobična uloga Damora Urbana / Foto: Filip Kovačević

Neće ovdje biti popisa pjesama i prepričanih priča, to bi učinilo medvjeđu uslugu svima koji planiraju pohoditi jednu od večeri koje je Urban isplanirao, a kojih će, nadam se, biti još u budućnosti

Peta stanica Urbanove turneje zaustavila se 27. veljače u Pazinu, točnije u njegovu Spomen-domu koji 44 godine predstavlja kulturni svjetionik centralne Istre.

Nemajući realnu predodžbu što točno očekivati od večeri i odbijajući dublja istraživanja što se točno događalo u prijašnjim gradovima i večerima, sa stavom Que sera, sera prepustio sam se Urbanovoj zamisli. I ispalo je da sam donio najbolju moguću odluku jer sam se na taj način oslobodio očekivanja i omogućio si biti potpuno prisutan u tih par sati. Iskristaliziralo se to tokom večeri, kad je Urban ispričao kako postupa s darovima koje dobije. Strpljenje u odgađanju otkrivanja nečega što ti je nepoznato, u njegovom slučaju darova, jedan je od primjera kojeg je podijelio s nama kao publikom. Uvidom u tu malu, naoko beznačajnu informaciju, te u razloge zašto je to tako Urban otkriva puno o sebi, ali i o životu i odnosima općenito; na živopisan način na svjetlo iznosi one stvari, i lijepe i ružne, koje nas čine boljima, stvaraju naš credo i definiraju smisao postojanja. Večer s Urbanom dolazi kao jedan odličan i potreban reality check.

Petorka umjesto četvorke uz Urbana / Foto: Filip Kovačević

Ako poznajete glazbeni opus Damira Urbana, svjesni ste moći riječi i slika, a poglavito osjećaja koje dobijete slušajući njegove pjesme. Tu dubinu moglo se očekivati u ovoj večeri, no humor koji je izbijao iz priča bio je donekle neočekivan te nužno potreban kao protuteža svim teškim temama koje su verbalizirane ili samo načete, odškrinute poput vrata ormara u kojeg je natrpano previše teških uspomena.

U temama, pričama i crticama koje Urban iskreno i neuvijeno dijeli s publikom pravo je more čovječnosti, života i njegovih uspomena; slike se slažu u naizgled kaotični niz bez reda i udaraju (bar kod mene) na pravo mjesto. Sve što je Urban ispričao, otpjevao i podijelio s publikom čini se kao stara mapa ispunjena fotografijama, raznim uspomenama i zapisima iz vremena koje je prošlo i koje se neće vratiti.

Ako bih morao izdvojiti nešto što mi je najviše sjelo u cijeloj večeri, bio bi to osjećaj da je svijet stao u ta tri sata. Okej, ne stao, već da je utišan i smiren, primljen za ruku poput malog djeteta i doveden u mirni rukavac rijeke, gdje postoje pravila na koja smo zaboravili da nam trebaju. U ta tri sata nije bilo žurbe, bombardiranja bezličnim informacijama i vijestima, tereta obaveza, već spomenutih očekivanja i moranja. Nije bilo reklama, upadica, udara na struju svijesti i izbacivanja iz misaonih tračnica. Nije bilo svakodnevice ni onog velikog kotača kojeg, kao hrčci, svakog dana iznova i iznova pokrećemo. Jednostavno – bila je to jedna odlična anti-predstava. Meni je osobno ta Urbanova moć da zaustavi vrijeme dala najviše te večeri, a ogoljele pjesme (i nove i stare) nisu odmogle, naprotiv.

Novo ruho poznatih pjesama / Foto: Filip Kovačević

Jelena Knezović, Dora Šimunić, Josip Boštjančić i Matej Mihaljević pobrinuli su se da stare pjesme obuku u novo, za ovakve večeri prikladno odijelo. Ovaj kvartet je svojim aranžmanima i izvedbom dodatno naglasio svevremenost Urbanove lirike i zaključio magiju večeri spontano izabranim pjesmama.

Klackajući tako između smijeha i tuge, uz čovjeka kojeg znate kao prekaljenog glazbenika, tri sata prošlo je da se više ne vrati. Svako je u publici dobio onoliko koliko je htio primiti, bez uljepšavanja, traženja odobrenja ili uvaljivanja i guranja nečega (jer tko te tjera, taj te laže, kako je Antun rekao). I premda je kostur i koncept svake ove večeri isti, a emocije, pjesme i priče slične, prvi put za ovakvu večer treba ostati i posljednji – priče će biti drugačije ispričane, pjesme tiše ili glasnije, no poruka će ostati ista.

Ništa se neće vratiti, naravno. Činjenica je to. I tako treba biti, ako ćemo izvlačiti zaključak iz ovakve večeri.

Red priče, red pjesme / Foto: Filip Kovačević