Izazov umijeća slušanja

Druga, završna Večer prostornog zvuka u KONTEJNER-u ponovno je okupila međunarodno autorsko društvo, u dupkom punome prostoru, s uzbudljivim i dobro koncipiranim programom. Kroz tri formalno različita, ali koncepcijski komplementarna rada, publika je još jedanput dobila vizualno-auditivni uvid u neke od najrecentnijih zbivanja u svijetu elektroakustičke glazbe i multimedija, za što se, u domaćemu kontekstu, kroz već dugi niz godina, ima zahvaliti neumornoj Davorki Begović, pod čijim kustoskim vodstvom su realizirane i ove dvije KONTEJNER-ove Večeri.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

Program je otvorila hrvatska praizvedba djela Percées de Lumière (prev. Prodori svjetla), autora glazbe Tomislava Olivera, uz video Gorana Nježića, a u izvedbi saksofonista Joshue Hydea, a koja je inače činila Oliverov završni rad na njegovu studijskome programu na pariškome IRCAM-u 2023. Jedino djelo večeri koje je uključivalo akustični instrument u vlastito je sjecište interesa postavilo upravo pitanja o njegovoj rekontekstualizaciji unutar polja elektroničke glazbe.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

U mrežištu kompozicije i improvizacijske prakse, autor – kako sâm kaže – istražuje (meta)mogućnosti akustičnoga instrumenta; s jedne se strane on fokusira na nove načine generiranja zvuka, dok s druge strane promišlja o spacijalnim potencijalima njegove recepcije. Ta se pak apscisa i ordinata u Percées de Lumière susreću gotovo instantno, od prvoga takta dajući slušatelju do znanja da će zvuk biti posredovan prostorom, ali i obrnuto –  kroz svjetlo, tamu i njihovu suigru, a koja suštinski tvori video komponentu ovoga rada.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

Joshua Hyde u svojim je rukama držao konce narativa; rezonantna kutija saksofona kao generator zvuka davala je primarne instance, kreirajući mikseru materijal za  feedback (kroz no-input mixer tehniku kojom se Oliver nadahnuo kroz djela Toshimarua Nakamure i Marka Cicilianija). Pritom je bilo apsolutno nemoguće diferencirati zvukove koje proizvodi sâm saksofon (primjerice, udarci prstima po instrumentu, pojačani tisuću puta), od onih koje vraća računalo, a što je bio jedan od najuzbudljivijih momenata kompozicije.

„Za mene je glazba jezik kodova usmjeren prema strukturiranju forme pri realizaciji nekog glazbenog djela“

Dinamična i fluidna, kreirana najrazličitijim mogućim tehnikama dobivanja zvuka, teleološke putanje koja vodi u nekontroliranu buku u veličanstvenome finalu i u kontrapunktu s apstraktnim vizualima koji se, jednako tako, kreću od razlomljenih i usitnjenih oblika do tame, prodora i iščeznuća svjetlosti, Oliverova skladba odražava jasno autorsku misao (još uvijek) usidrenu u premisu formalnoga uobličenja zvučnosti. „Za mene je glazba jezik kodova usmjeren prema strukturiranju forme pri realizaciji nekog glazbenog djela“, rekao je Oliver u velikome intervjuu Ivi Lovrec Štefanović, pojasnivši da za njega jaz između elektroničkoga i akustičnog zvuka kao takav ne postoji, te da su to tek dva različita poligona čiji kanali njegovoj kreaciji posreduju materiju i procese.

Iz još tješnje simbioze vizualnoga i zvučnog proizašao je 30-minutni komad Champs Vagues (osim valovitih i maglovitih, prijevod djela može biti, a prije vjerujem i da jest: Neodređena polja) Joëla Lavoiea – koji potpisuje glazbu, i Guillaumea Valléea, autora videa. Riječ je o audiovizualnome performansu u kojem je nastup Lavoiea publiku poveo kroz dvije različite panorame, dva svijeta i dva ekosustava – jedan industrijski, ključan za proizvodni ciklus i za ritam urbanog i ruralnog života, te drugi prirodni – kao temeljnu silu i izvor života u svakom zamislivom smislu.

Lavoie i Vallée, međutim, ne inzistiraju na ovome paru ni u kakvoj suprotstavljenoj dinamici, nego nas pozivaju na otvoreno pristupanje infrastrukturnome krajoliku i njegovim značenjima. Ipak, u formalnom, glazbenom smislu ta se dva svijeta slušaju kao antipodi, ali i kao kontrastni tematski materijali: s jedne nas se strane uranja u ambijentalni sound bath (koji koincidira na videu s enformelovskim, sporije ili brže rastućim strukturama), dok se s druge, terenske snimke raznih strojeva i radnika u industriji (a sve izvođeno u stvarnome vremenu) evociraju brutalističkim, silovitim i tjelesno teško podnošljivim zvučnim spletovima.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

Na samome se kraju vrativši na početne, jasnije prikaze industrijske arhitekture kakve smo vidjeli na početku, kao i na čišće zvučne strukture kao reminiscenciju uvodnih gesta, podcrtala se i stanovita cikličnost u autorskoj ideji. Champs Vagues iznimno je multimedijalno ostvarenje čiji se život u budućnosti lako može zamisliti u prostorima različitih arhitektonskih rješenja, od centralnih, primjerice kružnih građevina, kao i u onima longitudinalnoga smjera, ali i u sasvim drugim kontekstima, od onih izložbenih, festivalskih, pa čak i filmskih.

Nakon poduže pauze (no i dalje s punom kućom), večer je u potpunosti okupirao 40-minutni mastodont. Djelo Crashing Into Bleaklow (2024.), premda tekstualno ne upućuje na to, zvučno svakako na trenutke priziva zvukove aviona i propelera, referirajući se naslovom na britansku močvarnu visoravan Bleaklow, poznatu po nekoliko lokacija avionskih nesreća. Autorski dvojac, Mark Fell i Rian Treanor velika su imena u svijetu eksperimentalne umjetnosti i glazbe, a koji već posljednjih nekoliko godina djeluju združeno, oslanjajući se na niz disciplina poput digitalnih medija, grafičkoga dizajna, arhitekture, i dr.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

Iznimno su bili spriječeni prisustvovati zagrebačkoj izvedbi, međutim autori su kormilo velikodušno i s povjerenjem predali domaćim snagama te je skladbu razložio i predstavio Miodrag Gladović, suradnik projekta. Djelo je višekanalna skladba, koja, osim elektroničke kompozicije, kombinira i „Max/MSP patcheve i modularnu sintezu,“ a nastalo je kao narudžba INA GRM, u sklopu New Perspectives for Action, projekta Re-Imagine Europe, sufinanciranog od Europske unije.

Početni zvučni blokovi skladbe svakako su primarno posvećeni elementu ritma: od figura koje evociraju afričke ritmove, zatim drum and bassa, pa do različitih kombinacija za koje nam se – samo nakratko – učini da ih možemo pratiti nekim prirodnim, prirođenim, unutarnjim ritmom, no koje nam potom isklizavaju iz kontrole jer se u tok ulančao neki drugi element, neka druga gesta. Općenito su Fell i Treanor ovim komadom smjerali neprestano nas uvoditi i izvoditi iz prostorâ zvučanja, istovremeno nastojeći pobuditi različite dimenzije tjelesnoga responsea na sve što se pred nama i oko nas pruža, izvija, slama, nateže, puca. Jer to su upravo potencijali i osobine koje svojim zvukovima ovaj dvojac omogućuje.

Općenito su Fell i Treanor ovim komadom smjerali neprestano nas uvoditi i izvoditi iz prostorâ zvučanja, istovremeno nastojeći pobuditi različite dimenzije tjelesnoga odgovora

S obzirom na enormno trajanje ove skladbe, a koja od slušatelja, u suštini, uvijek traži sudjelovanje (što i stoji blisko s premisom o aktivnijemu slušanju kada je riječ o elektroničkoj glazbi), posljednju trećinu pratio je zamor materijala, a publika je, myself included, već i teško podnosila ta briketirana vraćanja na još jedan početak, u još jednome soničkom ataku koji boli, u još jednom smiraju koji ne znači kraj… I tako u krug.

Foto: Sanja Bistričić Srića/Kontejner

Pa ipak, kako je, konačno, i nastupio taj kraj, tako je nastupila i slušateljska iluminacija. U usporenim disonantnim klasterima, fino dinamički ugođenima za napaćeno uho i um, u sekundnim intervalima koji gotovo mantrički ispraćaju iz svih eksplozivnih prostora i močvara kojima smo kroz Crashing putovali, stigli smo i do spoznaje. Sva ona zvučna melasa koja je iscurila po nama i na koju su se ponovno i ponovno naslagivali nanosi mrvljenoga vrućeg ugljena bila je namjerna i pomno osmišljena; svaki zamor i svaka zasićenost postali su integralni dijelovi toga neprekinutog ciklusa.

Crashing Into Bleaklow nemilosrdna je skladba koja traži spremnog i angažiranog slušatelja; koja će svojim sadržajem, ali i formatom, sebi svakako iznalaziti nove kontekste, možda i neke adekvatnije, ali koja će za svaku novu publiku uvijek imati istu lekciju, a to je ona o umijeću slušanja. Pa kome to bilo izvedivo ili ne.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.