Virtuoz u novoj dvorani
Stefanovski u Osijeku: Nastup koji je izmamio zabranjene riječi
Akustika novootvorene koncertne dvorana Franjo Krežma u osječkom KC-u prije nekoliko dana je bila testirana virtuozom najvišeg ranga.
Virtuozom o kojemu se predu mitovi da ga je sâm Clapton imenovao boljim gitaristom od sebe – i više uopće nije bitno je li to istina ili ne, sve je rekla činjenica da je ovakva legenda uopće nastala o osobi, a ta je osoba najveći majstor gitare našeg podneblja i jedna od onih koje se punopravno priznaje u hall of fameu svih neba ikad, Vlatko Stefanovski.
Ovo su događaji o kakvima mrzim pisati. Alergična sam na prašinu i na pomisao da bih mogla zapasti u klišeizam. Inače se držim kul, kuliram sve živo, a prvi saveznik tom kuliranju je cinizam. U stvarnosti pišem poeziju, kronično sam senzibilna i ne kužim zašto riječ šalantan ne postoji kao kontra od nonšalantan. Stoga, ako mogu, nastojim izbjeći izvještavanje s događaja za koje znam da će me razoružati i za koje ću morati biti romantik, a ne poznajem niti jednog romantika koji nije klišej.
Panta rei
U 20:05 na pozornicu izlazi čovjek za kojega imaš osjećaj da bi ga prepoznao premda ga ne poznao, ljudi koji prebivaju u umjetnosti najviše vrste emitiraju vlastitu vanzemaljskost. Pozdravlja, od tri gitare uzima akustičnu, sjeda i započinje monolog, tečni žičani govor s ”Uspavankom za Radmilu M”. Od ranije me, laički, svjesna sam, potpuno fasciniranu ostavlja koncept da instrument, gitara posebice, u rukama svog svirača govori njegovim dijalektom. U tom smislu, jezik koji govore gitare Vlatka Stefanovskog najrazgovjetniji je i s najopširnijim vokabularom koji sam imala priliku slušati. Ljeskanje toplog sunca na površini brzaca, Panta rei.
Solo uvod okončava najavom svojega prvog gosta, dugogodišnjega scenskog partnera i još jednog apsolutnog gitarskog majstora, Miroslava Tadića. I eto sad dvije gitare divane, razgovor ugodni. Njihov je zajednički repertoar sastavljen od tradicionalnog pjesama, a ove večeri među prvima je bila i najpoznatija ”Jovanko Jovanke”, koju sviraju kao flamenco. Među njima su se kao i uvijek našle ”Prošeta se Jovka Kumanovka”, ”Makedonsko djevojče”, ”Ej ti momče Ohriđanče”. U odsviranim dionicama naziru se nešto nalik bluegrass i surf momentu, no snažno balkansko kaubojski. Ovaj sjedilački i akustični dio koncerta ima meditativni učinak, doima se iskonski i pastoralno, organski, lako je zamisliti gorske vile balkanske mitologije oko njih. Toliko su dubokoj sinkronizaciji i komunikaciji da sam sigurna kako su im se otkucaji srca izjednačili, prebiru abecedu akorda kao da su im prsti tekući, ili kao da su tekuće žice, govoreći u isto vrijeme, a ne upadajući si u riječ.
I bi svjetlost
Po završetku njihovog seta Tadić je ispraćen zveckavim i počasnim pljeskom, a Stefanovski najavljuje svoj bend VS Trio. Ritam je sekcija omladinska s Ivanom Kukićem na basu i Janom Stefanovskim, bubnjeva zapovjednikom, dok klavijature svira iskusni Damir Imeri. Vlatko započinje, a trio mu se pridružuje instrument po instrument i odmah jasno postaje kako je svoje svirače birao i kovao pomno. Ipak, uključenjem bubnjeva otvara se potpuno nova dimenzija zvuka – i bi svjetlost. Još malo prostora metafizici: na samom početku uzimaju te iste etno elemente i njihovu esenciju pred našim očima sintetiziraju i evoluiraju provlačenjem kroz struju. Ovaj dio koncerta znatno je oštrijeg karaktera, etno zvuk sada je sveprisutan, naelektriziran, kao da priča kroz zube na ramenima rocka i bluesa. Sviraju ”Vlatkovo oro”, na ”Kandlice” se Stefanovski prvi puta uključuje i vokalno, kao i trio pratećih vokala koji im se pridružuje na pozornici. Stefanovski djeluje kao magnet, teško je skrenuti pažnju s njegove gitare, no on vješto manevrira silama te fokus uporno prebacuje i dobacuje svojim sviračima.
Najavljuje početak zone ”7/8” i sljedećeg gosta, Gorana Bojčevskog, koji pozornicu obogaćuje za klarinet, zvuku daje jazz bilingvalnost, odvodi nas još istočnije, par ulica dalje stanuje sevdah, a mene podsjeća na krotitelja zmija. U ”7/8” glavni je lik ipak Jan Stefanovski koji na njezinom koncu izvodi svoju varijantu završne scene Whiplasha.
Imeriju je tog dana rođendan, a nakon slavljeničke pjesme kreće runda Leb i sol hitova. Prva je u nizu ”Gipsy Song” s prekrasnim dionicama u kojima više ne razaznajem gdje koji instrument završava ni gdje koji počinje. Slijedi rez s ”Čuvam noć od budnih”, koja nas je uhvatila emotivno nespremne, čarobnija nego ikad, zatim resetiranje razigranom ”Mamurni ljudi”. ”Jovanko Jovanke” u ovoj je varijanti bila nebeska grmljavina, uključuje publiku u ritam-poklič, a solo je pripao Ivanu Kukiću – ako je ovo vrhunac večeri, dobra je ovo večer, pomislih nadajući se da nisam u pravu. ”Čukni vo drvo” ponovno prizemljuje situaciju, a kada Vlatko u najavi sljedeće pjesme izgovori jednostavno „ova je pjesma ipak nešto posebno“, znam da će se moje nadanje upravo odigrati. Uvodni tonovi ”Bistre vode” gase pustinjsku žeđ, eterična je i neuhvatljiva riječima, prozirna, najsvježija voda s najdubljeg izvora, a priori skladba prirodne sile. Solo koji Vlatko izvodi na njezinom vrhuncu masterclass je virtuoznosti, savršen i potpuno genijalan. Kraj se poigrava sa zvučnim efektima električne gitare poput Pink Floydova ”Echoes”, utjelovljujući otkucaj, život i smrt. Odlaze s pozornice, no brzo se vraćaju na bis sa ”Skopje”, kojim centriraju i cementiraju ovu iznimno raskošnu večer.
Kažem vam, kada bih sama čitala izvještaj u koji netko upisuje metafore života i smrti, upliće filozofske pojmove, ma samo i da spomene riječ SAVRŠENO, zabranjenu riječ u novinarskom izvještavanju, zgražala bih se posprdno, ali evo me, sada ih pišem, i neka ih pišem! Prečesto sanjarim o glazbi na koju nisam imuna, a cijepljena sam s puno terenskog iskustva. U prisutnosti ovakve glazbe bila sam možda par puta u životu – ovakve izvedbe nisu jednokratno iskustvo, ovakve izvedbe ostaju u riznici ovozemaljskih užitaka.