YĪN YĪN u Močvari: Suvremeni hipiji koji sumiraju cijeli kozmos žanrova

YĪN YĪN / Josip Bolonić (Subsite)

Nizozemci YĪN YĪN posljednjih su godina goruća pojava na alternativnoj sceni, koja osvaja revivalom tajlandskog tradicijskog zvuka u kombinaciji sa suvremenim elementima. Jedne od njihovih glavnih osobina su hrabrost i zaigranost, pa su na nekim svojim stvarima, primjerice, samplirali glasove Bruce Leeja i nepoznate žene koja na YouTube videima podučava tajlandski. Utjecaj njihovog svježeg zvuka može se čuti i kod nekih naših bendova kao što je nemanja.

Kad sam prije nekoliko godina bila u Parizu, na prvu sam pala na njegov šarm, na prostrane bulevare, minijaturne terase i ona kičasta svjetla koja navečer obasjaju Eiffelov toranj. Grad me se toliko dojmio da mi se činilo da sve ulice mirišu po nekim cvjetnim notama.

Slična mi se fantozmija dogodila i sinoć na koncertu grupe YĪN YĪN u Močvari – ovi Nizozemci kao da su u prve redove donijeli neke orijentalne mirise. Vjerojatno su zapalili mirisni štapić; pokušala sam ga naći pogledom, no neuspješno, pa ustrajem u ideji da je olfaktorna halucinacija bila rezultat njihove muzičke magije.

I da su momci, osim zvuka, u Močvaru donijeli i miris istoka, kao da su oživjeli „Mustafu” kojeg pjeva Bebi Dol.

YĪN YĪN / Josip Bolonić (Subsite)

YĪN YĪN je opravdao najave u kojima je stajalo da se radi o pravoj koncertnoj atrakciji. Dok slušate njihove snimke, može vam se činiti da su ‘bend za po doma’, no u live izdanju je vrlo lako pustiti moćan bas i zaigrane funky melodije da vas odvedu i na plesnu pustolovinu. Zvuk im je pun i ritmično hoda na tankoj imaginarnoj liniji koja odvaja improvizaciju od strukture.

Koncert je nešto kasnio, no publika ga je ležerno čekala na močvarnoj terasi. Čim su dečki (kvartet) izašli na pozornicu, bilo je jasno da je ležernost ove večeri jedina opcija, što se, među ostalim, očitovalo u golim stopalima njihovog basista.

YĪN YĪN / Josip Bolonić (Subsite)

YĪN YĪN-ovci su ekscentrični i impresivni.

Istovremeno su i psihodelični i orijentalni i diskoidni. Spajaju žanrove opsega kozmosa i sumiraju ih u savršeno smislenu cjelinu. Imaju uporište u tradiciji, no unatoč tome su iznimno svježi. A na pozornici nonšalantno savršeni.

Klimaks koncerta, koji je trajao oko sat vremena, bio je bis, na kojem su izveli svoju najprepoznatljiviju stvar „Dis̄ Kô Dis̄ Kô”.

Publika bi sigurno objeručke prihvatila još. Da su maksimalno uživljeni u ovaj bend pokazalo je i to što je dio ljudi na koncert došao odjeven u komade sa životinjskim printevima, što je bila suptilna evokacija vizualnog identiteta albuma The Rabbit That Hunts Tigers. Kao i to što je merch nestao u sekundi.