Zabranjeno pušenje u Hali: prokletstvo nasljeđa

Koliko li je koncerata bilo potrebno da Zabranjeno pušenje postigne trosatni dernek bez ijednog vidljivog šava? Trebalo bi provesti međugeneracijsku anketu među njihovom publikom složenom od glava i srca rođenih u drugoj polovici prošlog stoljeća. S četrdeset godina nastupanja ispod pasa, Seji Sexonu je odraditi trosatni nastup standard, bez obzira na ljude ispred i – iza sebe. Mastermind i spiritus movens originalno sarajevskog benda više je od autora – glavnog za kemijanje u svom zadimljenom pjesničko-društveno-političkom labosu – on je veteran nastupanja.

Svojim uvjerljivim komičnim intermezzima osmišljenim na licu mjesta, Sejo gradi priču koncerta Zabranjenog pušenja kao izgovarane stranice dnevnika prosječna Balkanca (shvatite ovo kao kolektivni nam kompliment) kao pripovjedač čija se publika okupljena ne oko logorske, nego rockerske vatre srčano poistovjećuje s njegovim osobnim (a našim) opjevanim iskustvima. Pričama iz davnina.

Zabranjeno pušenje u Hali / Photo: Željko Hladika/PIXSELL

Sirovim humorom nadrealista Sejo nas tijekom koncerta poziva da „zamislimo na njemu jedan šekspirijanski dim do koljena“ iz kojeg izbija ironija, satira, ali i sentimentalizam prosut kroz doslovce stotine pjesama uokvirenih u jedanaest albuma u 38 godina. No iako publika vjerno slijedi poziv na njegovu tribinu kada se radi o repertoaru koji zna, ona se trenutačno isključuje emocijom i tijelom kod novih pjesama. Gledaju se mobiteli, naručuju se nove preskupe pive i koristi se piš-pauza.

Naravno, nove pjesme nisu uspjele saživjeti u svega nekoliko mjeseci od objave albuma Karamba – koji je doista bio svedena na nužan i pristojan promotivni minimum – dajući svoja tijela i dušu pjesama s kojima su srasli, odrasli i preuzeli kao štafetu od starijih generacija. A treba i spomenuti da su štafete predane i novoj generaciji koja je ove večeri okupirala prve redove i pjevala pjesme generacije svojih roditelja koja je činila veći dio publike Hale.

Zabranjeno pušenje u Hali / Photo: Željko Hladika/PIXSELL

Tako je koncert Zabranjenog pušenja na kraju četvrtog desetljeća karijere kolektivni rock spomenar prepoznatljivih stranica u čije se retke upisala raja bivše države. Ljudi naprosto žele svoj trosatni best of, unatoč razumljivoj i očekivanoj želji samog benda za daljnjim razvijanjem ideja, a time i glazbe. Iako i sam Sejo u našem nedavnom razgovoru ističe da “kako ne možeš iz Fante napraviti Coca-Colu, niti iz Coca-Cole Sprite”, pa tako ni Pušenje nešto drugo što nije, neosporivo je da mnogi titani scene jesu popularni, pa često i mitologizirani izložak u muzeju nostalgije. Kletva poklonstva starim pjesama u ovakvim je slučajevima ipak slatka.

Zabranjeno pušenje u Hali / Photo: Željko Hladika/PIXSELL

A nostalgija je jedna od najjačih društvenih transakcija u kontekstu radikalne povezanosti kroz ekrane, jedinice i nule, nasuprot nekom minulom dobu iz kojeg pamtimo samo romansirane lijepe trenutke poistovjećene s lakoćom i jednostavnosti. Daju to naslutiti osmijesi na stotinama lica u zagrebačkoj hali, grla i usne sinkronizirani s poznatim riječima govornika večeri, daju to naslutiti ruke istegnute visoko uvis i svi amortizirani zglobovi upogonjeni u prvu subotu listopada.

No ona nije nominalna izvan okvira kratkotrajnog koncertnoga svijeta koji zabljesne poput repatice i u njemu publika okida na “Jugo 45! ili sve one reference koje danas neurotično odbacujemo u drugom kontekstu da nam netko ne bi prilijepio kakvu nepoželjnu ideološku etiketu. Tako je bilo ironično vidjeti kako mnogi danas protivnici nekadašnjeg višemilijunskog kolektiva grleno vokaliziraju vinjete zajedničke države. Podsjetilo me to na ironijsku moć nedavnog koncerta Pipsa na kojem se ista publika raspameti na House of Flamingo i Dinamovu himnu.

Moć glazbe, ljudi moji, moć pozornice da upravlja našim emocijama i našim mislima, a svaki dobar govornik za pozornicom znat će kako sadržaj instrumentalizirati u pokoru glazbi.