03
velj
Izvještaj

Zagrebačka filharmonija u spomen na Milana Horvata

Zagrebačka filharmonija u spomen na Milana Horvata

share

Koncert u spomen na Milana Horvata, dugogodišnjeg, a u stabilnoj karijeri mnogih inozemnih angažmana, šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, bio je na rasporedu posljednjeg koncerta Plavoga ciklusa Zagrebačke filharmonije u Lisinskom.

Zagrebačka filharmonija gaji hvalevrijedan običaj da u svakoj sezoni oda počast svojim šefovima-dirigentima koji su obilježili njezino dugogodišnje djelovanje pa i povremene proplamsaje izvan granica. Za njih je najviše zaslužan Lovro pl. Matačić koji je filharmoniju davno upisao među respektabilne europske orkestre pa je taj dobar glas ostao do danas, usprkos svim oscilacijama, ponekad iz koncerta u koncert sve do dolazaka mlađe, ambicioznije generacije njezinih članova. Svojim šefovima filharmonija redovito priređuje spomen-koncert  uglavnom na tragu njihovih omiljenih djela s repertoara.

Milan Horvat (1919. – 2014.) svoju dugu je suradnju s filharmonijom započeo još 1956. godine kojoj je bio šef sve do godine 1970. Nakon uspješne inozemne karijere vraća joj se 1978. kao počasni gost službeno do 2000., a gostom ostaje sve do svoje smrti. Koncert u spomen na Milana Horvata, dugogodišnjeg, a u stabilnoj karijeri mnogih inozemnih angažmana, šefa-dirigenta Zagrebačke filharmonije, bio je na rasporedu posljednjeg koncerta Plavoga ciklusa.

Zagrebačka filharmonija; Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Koncertna večer donijela je jednu promjenu u odnosu na prvotnu najavu. Umjesto dirigenta, prezaposlenog Tomislava Fačinija, orkestar je predvodio skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender.

Više nego dobar odabir dirigenta

Vjerna koncertna publika, ona koja prati i suvremenija glazbena ostvarenja zacijelo ga dobro poznaje kao pouzdanog voditelja izvedbi tih djela, osobito u ciklusu Cantus Ansambla. Stoga je bilo više nego dobro vidjeti ga i u izvedbama klasičnog simfonijskog repertoara u djelima Mozarta i Mendelssohna, uz suvremeni predah iz opusa Krešimira Seletkovića.

Dokazao je svoju pouzdanost i pronicljivo, višeslojno čitanje u kojem uvijek ostavlja prostora za novo i izazovno, osobito u sferi zvukovnog oblikovanja i njegove prepoznatljivosti koja krasi svaki renomirani simfonijski orkestar. Nesumnjiv angažman može se pripisati nekoj vrsti svijesti da je riječ o trenutku žive izvedbe koja je i u idealnim uvjetima podložna promjenama.

Maestro Skender dokazao je pronicljivo i višeslojno čitanje u kojem uvijek ostavlja prostora za novo i izazovno

Ivan Josip Skender; Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Izazovan program

Izabrana djela i njihov raspored nosila su nemale izazove koncertne večeri. Zabljesnula je hrabrost: početi upravo s posljednjom Mozartovom simfonijom u C-duru nazvanom Jupiter, na koncertu dan nakon Amadeusova rođendana 27. siječnja. Ne samo zato što je riječ o posljednjoj majstorovoj simfoniji, već i zbog svijesti o slojevitosti njezine građe i njezinim dalekosežnim utjecajima, simfoniji u kojoj su čak pomni analitičari pronašli dvanaesttonski niz i podastrli ga kao svojevrsni dokaz dalekosežnosti Mozartove glazbene misli. Izazovu izvedbe Jupiter simfonije primjereno je odgovoreno, a pametno su ostavljena i odškrinuta vrata za neke sljedeće žive izvedbe koje bi još elegantnije donijele prebogati sadržaj koji simfonija svaki put iznova nudi u prividu lakoće poteza.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Možda o lakoći poteza svjedoči i na stanovit način srodna Mendelssohnova Peta simfonija u D-duru, Reformacijska, premda su pobude za nastanak djela bile potpuno druge prirode. I da se ne dulji o Mendelssohnovu židovskom porijeklu, pokrštenju i zalaganju za pokret reformacije čiji je plod upravo ova simfonija, po redoslijedu nastanka druga, koja kao svoj reformacijski pečat sadrži u finalu gregorijanski napjev Ein feste Burg.

Iako je nastala 1829. godine, kada su angažirani u prvim pokušajima izvedbe prigovarali prenaglašenoj učenosti, premalo melodije i previše polifonije, autoru je uspjelo cjelovito ju predstaviti tek tri godine kasnije u Berlinu, kada je pak prigovor upućen izvanglazbenom sadržaju. No gotovo dva stoljeća poslije ostaje samo dobro smišljena, ozbiljna simfonija prepoznatljiva, razgovijetna rukopisa i uravnotežene forme, djelo oko kojega su se izvođači itekako potrudili sa stanovitom dozom nužnog opreza.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Središnji dio večeri zauzela je skladba Animo, stalno višestruko angažiranog  skladatelja Krešimira Seletkovića, nastala 2003. godine. Njezino je duboko disanje, zgušnjavanje i širenje ishodišne akustične jedinice, svojevrsne duše skladbe kako naglašava skladatelj. U svojoj izvornosti potekloj iz suvremenijih iskustava s elektroničkom glazbom, djelo je prepoznato kao osobito te je Animo priskrbio nagradu tada još mladom skladatelju.

Animo Krešimira Seletkovića opravdava mjesto u repertoaru uz poznata svjetska autorska imena

Ne treba posebno naglašavati koliko je dobar običaj da se djela domaćih skladatelja uvrste na redoviti repertoar orkestara, u „klinč“ s dobroznanim svjetskim autorima, ma koliko im publika bila nedovoljno sklona iz nepoznatih razloga – pomanjkanja znatiželje ili odbijanja novog. Na tom tragu Animo, četverodijelna skladba dubokog disanja, itekako je opravdala taj običaj u savjesnom pristupu izvedbi kakvu je uspješno osigurala filharmonija te dirigent Ivan Josip Skender koji je predvodio i izvedbu primamljiva suvremenog djela na trajnoj snimci.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

 

Moglo bi Vas zanimati