Pun zagriz u gudačko četveroglasje

Što su algoritmi za glazbu, kako zvuči harmonička distorzija, ima li u društvu licemjera te posjeduje li glazba okus – sve su to bila pitanja na koja je morao odgovoriti koncert Zagrebačkog kvarteta, zakazan za 12. travnja na MBZ-u, nazvan Arco Straordinario. Puno „izvanrednih“ pitanja i četiri kompozicije trojice Hrvata (Dedić, Đurović, Slaviček) te jednog britaniziranog Japanca (Fujikura), za pun zagriz u zvuk gudačkog kvarteta u sklopu 33. MBZ-a, na suvremenoglazbenoj matineji u rano subotnje poslijepodne.

Foto: Vedran Metelko

Uljasti preljevi Srđana Dedića

Početak koncerta pripao je Drugom gudačkom kvartetu Srđana Dedića. Skladba je nastala o 100. obljetnici Zagrebačkog kvarteta, koju je naš najstariji komorni ansambl praizveo na svečanom koncertu u Lisinskom.

Danas je Dedićev Drugi već repertoarna skladba (Ivan Josip Skender u uvodnoj konferansi govori o – klasiku), zato što ga članovi kvarteta (Krpan, Philips, Philips, Jordan) na svojim nastupima izvode rado i često. Nije to neobično, s obzirom da je riječ o skladbi „homogenih cjelina“ i „dinamičnih prijelaza“ te „kontrastnih situacija“ koje svojim razrađenim značajkama puno prostora pružaju glazbenicima za potvrđivanje kvartetskog umijeća.

Danas je Dedićev Drugi već repertoarna skladba, zato što ga članovi kvarteta na svojim nastupima izvode rado i često.

Od 2019. do danas skladba u izvedbama Zagrebačkog kvarteta dodatno je dobila na jasnijem profilu pojedinačnih dionica i većem intenzitetu njihovih premaza, koji su sada puno uljastiji i gušći. Ta se kvaliteta ne pokazuje samo u nekom od instrumenata, nego i u zvuku u cjelini. To pak itekako odgovara Dedićevoj partituri, u odnosu na njenu polifonu strukturu, koja se zasniva na pojedinačnim dionicama ritamski jako individualiziranima, što je postignuto kroz složene i raslojene ritamske uzorke.

Foto: Vedran Metelko

Za Dedića se u programskoj cedulji tvrdi kako je „pionir algoritamskog skladanja u Hrvatskoj“. On će dodati kako je takva tehnika samo alat kojim on „jača spontanost i intuitivnost“ u svojoj glazbi. U slučaju Drugog, konkretnije, pomaže mu u postizanju „neovisnosti između dionica“.

Ima sigurno u izvedbi Drugog još ponešto prostora za daljnja nijansiranja u kategorijama dinamike i agogike, glazbenih atmosfera i dramaturgije. No itekako se snažno osjećaju „kilometri” koje su članovi Zagrebačkog kvarteta prešli s Dedićevom partiturom pod miškom, da bi se od 2019. do danas tako sigurno mogli kretati njenim usložnjenim kvartetskim slogom.

Itekako se snažno osjećaju „kilometri” koje su članovi Zagrebačkog kvarteta prešli s Dedićevom partiturom pod miškom

Foto: Vedran Metelko

Pitanje bez odgovora Frane Đurovića

Nova skladba Frane Đurovića zove se Jedna duša a nas dvoje i ima opširan izvanglazbeni predtekst objavljen u programskom katalogu MBZ-a. Riječ je o nekoj vrsti osobnog proglasa u kojemu skladatelj iznosi osvrt i kritiku na trenutačno stanje u umjetnosti i društvu, referirajući se na negativne pojave kao što su licemjerje, javna osuda, selektivna tolerancija i dvostruki standardi.

I dosad je Đurović koristio naslove koji su bili stihovi iz pop-kulture, pri čemu je to prije svega bio plod njegove osobne igre, neka vrsta duhovite društvene provokacije bez posebne namjere ili plana. Ta njegova igra nije bila preuzetna, bila je autoreferentna i nije se, koliko je poznato, reflektirala na razinu skladateljskog rada. Ili je barem skladatelj nije otkrivao.

Foto: Vedran Metelko

U odnosu na proglas koji je uz svoju novu skladbu objavio, u slučaju skladbe Jedna duša a nas dvoje mogli bismo, možda i prvi put, govoriti o primjeru Đurovićevog snažnijeg društvenog angažmana. No iako se u programskoj cedulji navodi da „skladba odražava skladateljevu kritiku“, nije lako razlučiti da li se to i kako u samoj skladbi naposljetku provodi.

No iako se u programskoj cedulji navodi da „skladba odražava skladateljevu kritiku“, nije lako razlučiti da li se to i kako u samoj skladbi naposljetku provodi.

Više početnih situacija vrlo su zanimljive i jako intrigantne u svojoj nesvakidašnjoj zvukovnosti. Negdje na rubu šuma i zvuka, one kao da egzistiraju i na samom rubu glazbene materije. Početni mrmor gudačkog četverca jedan je takav, jako dojmljiv primjer. Traje dugo, pomalja se iz utrobe gudačkoga četverogudja, na rubu je čujnosti, gotovo u potpunosti statičan (pri čemu i sami glazbenici kao da su zamrznuti u prostoru i vremenu) te na trenutke nije čak jasno stiže li taj zvuk iz ansambla ili dopire s ceste.

Foto: Vedran Metelko

Sljedeći takav zvuk niz je malenih glissanda koji se fragmentarno slijevaju iz tišine, stvaraju dojam zvučnih slapova, začudni su i razvedeni, te sonoristički također jako izazovni.

I jedan, i drugi potiču na pitanje koji je njihov smjer, kakav je njihov potencijal i što bi se iz njih moglo izroditi. Izazvan njihovom nesvakidašnjom sonornosti, slušatelj se ne može oteti pitanju što bi skladatelj iz takve gotovo nematerije u konačnici mogao dobiti. I kamo bi ga takva neobična građa u komponiranju mogla naposljetku odvesti.

Đurović se u Jedna duša a nas dvoje, međutim, ne odlučuje za takvu strategiju, barem ne do samog kraja skladbe. Prvi dio, doduše, razvija se u tom tonu. No nakon još nekoliko silaznih glissanda (negdje oko devete minute), drugi dio skladbe – s glazbenom supstancom otud nadalje ipak nešto konkretnijom – otiskuje se u drugom smjeru.

Skladba u cjelini pokazuje određeno kretanje i dramaturgiju, ali je ipak u svojoj osnovnoj naravi statična, minimalno razvojna te fragmentirana kroz komadiće glazbenog sadržaja, koji, iz dominantne tišine, opetovano izranjaju na površinu. Ivesovski je nedorečena, distancirana, neodredljiva te u skladu s naslovom koncerta u svakom slučaju nije nešto „ordinario“.

Uz skladbu Jedna duša a nas dvoje ostaju otvorena pitanja na koja zasad nemamo odgovor

Za iskusnog skladatelja koji dobro poznaje skladateljske prosedee, odluka o takvoj vrsti skladateljske strategije teško je zamisliti a da je slučajnost. U slučaju spomenutog Ivesa, začudni zvukolici njegovih skladbi imali su jasno izvaglazbeno objašnjenje. Može li se, međutim, na Đurovićev skladateljski odabir gledati kao na skladateljski manifest, provokaciju ili na bunt te je li se izvanglazbena poruka iz proglasa „spustila“ na razinu skladateljskih odluka (ili se ipak samo zadržala u naslovu), uz skladbu Jedna duša a nas dvoje ostaju otvorena pitanja na koja zasad nemamo odgovor.

Likovi i plohe Marka Slavičeka

Marko Slaviček skladatelj je arhitekt, stoga ne čudi da su tema njegovoga trenutačnog doktorskog istraživanja na Tehničkom fakultetu u Berlinu „interdisciplinarna djela Iannisa Xenakisa“. Također prema tome ne čudi da je za trenutačni skladateljski interes odabrao fenomen kromofonije, na kojoj se temelji i njegova najnovija Khrōmóphōnon – rednog broja V.

Prijedlog glazbe temeljene na ideji kromofonije pred nas stavlja skladateljski arhitekt Marko Slaviček

Pojam kromofonije, kao i mnoge druge, nalazimo već kod futurista koji su vizionarski zamišljali kakva bi u budućnosti glazba mogla biti. Slaviček krovni pojam kromofonije nadograđuje pojmovima kao što su „spektralna tehnika“, „modulacija“ (koja mijenja frekvenciju zvuka) ili „harmonička distorzija“ (koja dodaje višestruke alikvote osnovnom tonu). Prijedlog takve glazbe, temeljene na ideji kromofonije, u futuru koji je naš, pred nas stavlja skladateljski arhitekt Marko Slaviček.

Foto: Vedran Metelko

Riječ je o nekoj vrsti „likova i ploha“ (skladbu takvog naslov Dubravko Detoni ostvario je 1967. godine), geometrijskoj igri oblika koji imaju unutarnji život i u kojima se različitim tehnikama svirke (dinamikama i artikulacijama) postižu najrazličitije zamislive nijanse na paleti zvuka, u ovom slučaju gudačkoga kvarteta. Pri tome ti likovi i plohe, potaknuti idejom kromofonije, iz plošnosti prelaze u višedimenzionalnost, dobivaju svoj oblik i tijelo, nijanse i boje, krvotok i puls.

Na toj razini skladba je jako uzbudljiva, a u svirci izvedba je uspješnija tamo gdje svirači čim više odustaju od tradicionalnih sviračkih navika te pokušavaju pratiti oblik koji zajednički stvaraju. Također bolja je u trenucima u kojima je takav način svirke, odterećen tradicionalnosti, u agogičkom smislu, između četiriju dionica, čim ujednačeniji.

S obzirom da je nedavno kao skladatelj i predavač gostovao i u Uranijinom programu Kreativna ura, koja je za temu imala odnos glazbe i arhitekture, to je tema koja ovog autora očigledno dubinski zaokuplja. O tome uostalom govori i redni broj Kromofonije koju smo slušali na MBZ-u. Za vjerovati je, prema svemu, da ćemo ih u Slavičekovom opusu uskoro čuti još.

Fujikurin zmaj koji leprša na vjetru

Posljednja skladba na programu bila je Aquarius (Gudački kvartet br. 3) japanskoga skladatelja s londonskom adresom Daija Fujikure. Ako se Slaviček bavi glazbenim objektima, njihovom prostornošću i arhitekturom, Fujikuru zanima glazbena materija pa ga u odnosu na to zanima čak i to kako bi glazbu bilo dodirnuti, stisnuti je ili okusiti.

ansambl gudačkog kvarteta Fujikura doživljava kao „organizam“ – manje kao zbir instrumenata, a više kao jedan novi instrument

Foto: Vedran Metelko

Da bi to postigao, ili da bi došao do takvih odgovora, ansambl gudačkog kvarteta Fujikura doživljava kao „organizam“ – manje kao zbir instrumenata, a više kao jedan novi instrument, živ i pritom jako „elastičan“, pri čemu mu ta elastičnost izvođačkoga tijela, kako smatra, otvara mogućnost stalnog glazbenog preoblikovanja. Poput neke „leteće tekuće forme“ ili, recimo, zmaja na vjetru koji stalno mijenja smjer i oblik te nikad ne dostiže krajnji oblik.

Članovi kvarteta vrlo su zorno to prikazali u Fujikurinoj dinamičnoj skladbi u kojoj je imperativ bio postići taj dojam živoga i organskog u stalnoj, nikad zaključenoj mijeni. Što su bili uspješniji u tome, a u nekim dijelovima to im je doista polazilo za rukom, to je zmaj Fujikurine glazbe ljepše lepršao na njihovom vjetru.

_______________

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS