Čvrsta utvrda

Čvrsta je utvrda taj naš Zagrebački kvartet saksofona, jedna od najčvršćih koje smo uopće imali. Već trideset i pet godina. Još uvijek. A od prvih koraka s početka 1990-ih glasno su i jasno zacrtali putanju kojom će se dalje kretati, redovito ususret hrvatskim skladateljima, sve do današnjih dana.

Prvi su tako došli Uhlik, Ruždjak, Bjelinski i Detoni, potom Papandopulo pa i Tarbuk. Slijedili su ih Lazarin, Kuljerić, Horvat i drugi. Dosad se na repertoaru ZKS-a nakupilo šezdesetak ostvarenja, hrvatskih i drugih skladatelja. Impozantna brojka. Vrijedna respekta.

Dobar je taj sjećaj, imati ansambl takve razine, trajnosti i kvalitete, a zajedno s njim i čitavu obitelj saksofonista, familiju, gotovo sektu (u pozitivnom smislu te riječi), koja i u međunarodnim razmjerima stoji u vrhu. Dragan Sremec, Goran Merčep, Saša Nestorović i Matjaž Drevenšek odigrali su na tome usponu ključnu ulogu. I ne samo to. Trebalo se na tom vrhu i zadržati.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Trideset i petu obljetnicu obilježili su, a kako drukčije nego, radno. U Majstorskom ciklusu, u dvorani Lisinski, uz Simfonijski orkestar HRT-a, onako kako bi se to od njih i očekivalo: praizvedbom nove verzije Koncerta za kvartet saksofona i orkestar prema motivima iz baleta Tramvaj zvan čežnja, čiju je i izvornu inačicu Mladen Tarbuk – prema baletu iz 2005. – godine 2009. napisao za njihov ansambl.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Točnije, Sremec je, ostavši pod dojmom produkcije zagrebačkog HNK-a i premijere održane na Muzičkom biennalu Zagreb, od Tarbuka zatražio koncertantno ostvarenje, a Tarbuk je, nakon orkestralne suite iz 2008., odgovorio koncertantnim djelom za ZKS 2009. godine. Saksofoni su i u baletnoj partituri odigrali istaknutu ulogu. Put do koncertantne skladbe, stoga, nije bilo dalek. Kako se te 2009. javila mogućnost praizvedbe u Parizu, s Orkestrom Francuske republikanske garde, skladba je izvorno orkestrirana za kvartet saksofona uz simfonijski puhački orkestar.

Nakon praizvedbe zekaesovci su, prema Sremčevu sjećanju, Tarbuka zamolili za dodatni stavak, u kojemu će izrazito snažna i ekspresivna partitura doživjeti kratki predah. Tako je u skladbu, na mjesto četvrtoga stavka, ušao Mladić. Preostali stavci sugeriraju likove i postaje Williamsove drame: Blanche, Na zabavi, Kowalski, Silovanje i Blanche nakon silovanja. Ulaskom Mladića skladba je zaprimila završni šesterostavačni oblik.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Kada se razgovaralo o 35. obljetnici u Majstorskom ciklusu HRT-a, Sremec je predložio Tarbukov Koncert, smatrajući ga očigledno kompozicijom koja će na dostojan način prezentirati kvartet, njegovo sviračko umijeće, a pritom još jednom ukazati i na ulogu ZKS-a u formiranju hrvatskoga saksofonističkog repertoara. Dobrom se tada pokazala sugestija uprave Simfonijskog orkestra HRT-a da se odustane od izvorne inačice za simfonijski puhački orkestar, u korist cjelokupnoga simfonijskog aparata. Tako smo dobili novu inačicu koja je premijerno predstavljena u četvrtak, 14. studenog na drugom koncertu sezone SO HRT-a.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Ako ste se, pritom, pitali može li se i nakon tolikih godina i dalje biti u vrhu, odgovor je nedvosmislen. Nedvosmisleno, da. Brutalno je bilo slušati četiri saksofona ZKS-a na širokom prostoru velikog Lisinskog. Brutalan je zvuk kojim oni osvajaju prostor, ne nalaze prepreke, penetriraju u meso, u sve nas, sve do same kosti, od prvoga takta. Izlizana je već ona Begovićeva prispodoba o četiri glazbenika koji postaju jednim srcem, jednim tijelom, jednom dušom. “Obred četvorice bi započimao i nije ga mogao omesti niko.”

No Zagrebački kvartet saksofona doimao se je upravo tako. Poput bastiona, nemani, čudovišta. Višeglave himere koja riga vatru. Grifona s glavom lava i krilima orla. “Prekrasnoga čudovišta vremena”, kad to ne bi bila Detonijeva skladba, “čudovišta al’ prekrasnog” koje svirkom pokorava sve što mu se nađe na putu.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Tarbuk je za ZKS ostvario silovitu, mračnu i uvjerljivu partituru. Razmjernu velikim mogućnostima ansambla. Jednu od najboljih u njegovu opusu, ustvrdit će Sremec. Koja upravo zbog konteksta drame u podlozi daje dodatni prostor za izražavanje. Moguće ju je, doduše, slušati i kao apsolutnu glazbu, čisto koncertantno ostvarenje, bez znanja o kontekstu. No puno ju je uzbudljivije i svirati, i doživljavati kroz likove i karaktere Williamsove drame.

Četiri saksofona, pritom, prate karakterizaciju likova: sopran i alt “ranjenu dušu Blanche”, a tenor i bariton “divlju prirodu Kowalskog” (Tarbuk). Da bi se ispunio zahtjev koncertantnoga žanra, svakom od četvorice ostavljen je prostor za solo. Pa ipak, solističko je tijelo tretirano kao jedan entitet, i doista u slučaju Tramvaja treba govoriti o kvartetu kao “zanosnoj četi… gdje četiri različita čovječja lica dobivaju isti izraz, raskidana od sličnih linija, i oživljena od jednakih pogleda”. Poput “obreda četvorice”, zapisat će Begović.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Oko dvadeset i pet minuta glazbe drži slušatelja prikovanog za stolac. Stalni, neprekinuti intenzitet utemeljen je u košmaru drame. Snažnom ekspresivitetu Tarbukova stila jako dobro “leži” Williamsova drama, potičući ga, ali i pozitivno ograničavajući. Tek na trenutak dramatika djela stišava se u kvazivalceru Mladića, i taj je sugerirani trenutak zbilja dobrodošao predah, no vrlo brzo skladba ponovno eskalirala u dramatičnoj sceni silovanja.

Teško je reći koji je Tramvaj bolji. Onaj prvi ostavljao je neki posebno zlokoban i zagušljiv dojam u hladnim premazima simfonijskoga puhačkog orkestra. No gudači su, ipak, gudači, i partitura je i u novoj inačici dojmljiva i sugestivna.

Maestro Skender s pravom je nakon izvedbe dizao na noge trubača Vedrana Kocelja, trombonista Vanju Lisjaka, sekciju udaraljkaša, limene puhače, a zatim i cijeli orkestar. Orkestar je spremno odgovorio na različite glazbene idiome koje Tarbuk kombinira te podčinjava svojemu, u slučaju Tramvaja, gotovo naturalističkom intenzitetu.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Večer je tako ispravno ponijela naslov “Slavlje saksofona”, a kompozicije prije i poslije svojim su se tematikama dobro uklopile u takav koncept. Na početku Svečana akademska uvertira Johannesa Brahmsa, a u drugome dijelu Reformacijska simfonija u povodu 300. obljetnice Augsburške konfesije Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Maestro Skender ima na repertoaru tu, ne tako često izvođenu kompoziciju, od 2022. godine, kad ju je izveo sa Zagrebačkom filharmonijom. U četvrtak je sa SO HRT-a uspješno prezentirao mnoge adute tog ostvarenja. I ponovno su nakon izvedbe na nogama bili mnogi članovi Simfonijskog orkestra HRT-a zbog lijepe svirke, uravnoteženih nastupa, razrađene dinamike i skladnog muziciranja.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Ovim koncertom “slavlje saksofona” u ovoj sezoni nije, međutim, zaključeno. Sremec ispred ZKS-a najavljuje ciklus koncerata u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta i Novinarskom domu, kao i svečani koncert koji u lipnju, u društvu Itamara Golana, planiraju ostvariti u dvorani Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Maestro Skender, s druge strane, piše koncert za saksofon i komorni ansambl koji će u svibnju predstaviti zajedno s Nikolom Fabijanićem i Cantus Ansamblom u malom Lisinskom. Pa pridodamo li k tome koncertnu sezonu Papandopulo kvarteta u ciklusu komornih koncerata dvorane Lisinski…

Čvrsta je utvrda taj saksofon u našoj sredini. Brutalno čvrsta. Nek’ ostane tako.

foto: Jasenko Rasol / HRT

Snimka izravnog prijenosa koncerta dostupna je na HRTi platformi.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.