Energično otvorenje sezone

Koncertom održanim u maloj dvorani Lisinski novu su sezonu otvorili i Zagrebački solisti

Umjetničko vodstvo ansambla za tu je prigodu od koncertnog majstora Sretena Krstića preuzela solistica, violinistica Alexandra Conunova, a na rasporedu su bila djela Edwarda Elgara, Felixa Mendelssohna i Astora Piazzolle/Leonida Desjatnjikova.

Krunoslav Marić / Foto: Ivan Mihaljević

Alexandra Conunova tridesetšestogodišnja je moldavska violinistica, pobjednica uglednih natjecanja Joseph Joachim u Hannoveru, Čajkovski u Moskvi te međunarodnog natjecanja violinista u Singapuru. Surađivala je s brojnim uglednim svjetskim orkestrima i dirigentima, kojima su se – na njezinom prvom nastupu u Hrvatskoj – u subotu pridružili i Zagrebački solisti.

Foto: Ivan Mihaljević

Početak koncerta pripao je popularnoj Elgarovoj Serenadi za gudače u e-molu, op. 20. Izvedba pod vodstvom Alexandre Conunove nije donijela ništa novo: uz standardni pristup koji se ni po čemu ne izdvaja od drugih interpretacija, na vidjelo je izašla stara boljka Zagrebačkih solista. Naime, iako su violine zvučale nešto ujednačenije nego inače, nesklad (u kvaliteti, a usudila bih se reći i u sviračkom angažmanu) između violina te dubljih gudača i dalje je uočljiv pri muziciranju ansambla.

Foto: Ivan Mihaljević

U ostatku programa Conunova se predstavila kao solistica pa smo kao središnju točku programa čuli Mendelssohnov Koncert za violinu i gudače u d-molu, MWV 03, što ga je skladatelj napisao kad mu je bilo samo trinaest godina. Ne može se, ipak, reći kako je riječ o dječjoj kompoziciji: iako nošen mladenačkom energijom, ovaj koncert obiluje invencijom i maštom te nosi brojne značajke Mendelssohnova zrelog stila.

Alexandra Conunova violinistica je vrlo dobre tehnike i lijepog tona u mezzoforteu i forteu, no tiše dijelove dinamičkog spektra u njezinoj interpretaciji gotovo da i nismo čuli. Uz to je i vrlo temperamentna te svira s naglašenom ekspresivnošću, koja ne zvuči uvijek osobito iskreno. U težnji za neprekidnom glazbenom napetošću, Conunova je dinamikom, fraziranjem, akcentuacijom, ali i pretjeranom fizičkom gestom partituri dala kasnoromantičarsku „masnu“ težinu kakva joj ne pristaje i pritom žrtvovala glasovitu lakoću Mendelssohnovih motiva te fraza.

Foto: Ivan Mihaljević

U drugom dijelu koncerta čuli smo Četiri godišnja doba Buenos Airesa koja su u programskoj knjižici najavljena kao skladba Astora Piazzolle u obradi Leonida Desjatnjikova. Međutim, Desjatnjikov je napravio puno više od puke obrade: četiri Piazzollina djela skladana u periodu od pet godina te izvorno namijenjena različitim komornim sastavima spojio je u jednu četverostavačnu skladbu za violinu i gudače.

Pritom mu nije bila dovoljna više nego jasna Piazzollina posveta Vivaldijevim Godišnjim dobima vidljiva u originalnim naslovima, već je svaki stavak preoblikovao u trodijelnu formu, dodao Vivaldijeve citate te stvorio teško probavljivu mješavinu s elementima baroka i tanga. U njoj su se Solisti prilično dobro snašli te su zvučali daleko zainteresiranije i kompaktnije.

Foto: Ivan Mihaljević

Alexandra Conunova solističku je dionicu odsvirala napadno, povremeno gotovo agresivno, a njezino je tumačenje zvučalo poput virtuozne romske tradicijske glazbe, bez suzdržane strasti, elegancije i diskretnog erosa svojstvenih Piazzollinom tangu nuevu. Najbolji trenutak ove izvedbe, ali i čitavog koncerta, bio je muzikalan i rafinirani čelistički solo člana Zagrebačkih solista Vida Veljaka, koji je izveo uz isto tako odlične članove ansambla violončelista Luku Galufa i kontrabasista Antala Pappa.

Foto: Ivan Mihaljević