Imamo novi koncert za saksofon!

Odmah na početku valja reći jasno: u hrvatskoj glazbi na kraju sezone dobili smo odličan novi koncert za saksofon. Za Nikolu Fabijanića napisao ga je Ivan Josip Skender. Skladatelj je te večeri ponio i ulogu dirigenta. Što se, pak, skladateljskoga posla tiče, u novoskladanome Koncertu za saksofon i komorni ansambl pustio je ruku, pokazao skladateljsku snagu i ostvario uvjerljivu partituru.

Prije koncerta, najavljujući djelo, sâm Fabijanić rekao je: „Nakon niza godina suradnje, gdje sam imao priliku svirati njegove kompozicije i surađivati u raznim glazbenim formacijama, imao sam želju da Skender napiše koncert za saksofon i orkestar”. U ponedjeljak, 26. svibnja, na završnom koncertu Cantus Ansambla u sezoni 2024./2025., Skender i (njegov) interpret dobili su priliku Fabijanićevu želju pretvoriti u stvarnost. Dugo očekivano djelo napokon je zaživjelo na koncertnom podiju.

Foto: Vedran Metelko

20 minuta odlične glazbe

Dvadesetak minuta novoga koncerta nije mala stvar. Za hrvatsku glazbu to je itekako velika vijest. Posebno ako u tih dvadesetak minuta vjeruje Nikola Fabijanić. Pitate li njega, Skenderov novi koncert ima brojne predispozicije – atmosferu, glazbene ideje, instrumentaciju, boje… – zbog kojih zaslužuje mjesto na saksofonističkom repertoaru. Pa tko smo onda mi pa da u to vjerujemo manje od njega?

Pljeska nakon izvedbe i ovako je bilo napretek

Netko je nakon koncerta, onako usput, komentirao kako bi novom djelu pametno bilo dopisati brzi završni stavak. Jedan takav finale direktnije bi zadovoljio konvencije žanra. Ima li još prostora za jedan takav Presto? Možda i ima; u skoroj budućnosti na dvojcu Skender – Fabijanić zadatak je da odgovore na to. Pljeska nakon izvedbe i ovako je bilo napretek, a skladatelj i interpret odlučili su se, barem zasad, za drukčiju strategiju i sigurno nisu pogriješili u tome.

Foto: Vedran Metelko

Kraljevska disciplina

Pogrešno bi, doduše, bilo reći, kako Skender u Koncertu nije zadovoljio brojne norme žanra. Koncertantna forma kraljevska je disciplina, u kojoj je letvica uvijek podignuta visoko. Tu je i dalje očekivani odnos solista i ansambla, pa i trostavačni model, a tu je i uobičajena kadenca na razmeđu drugoga u završni treći stavak.

Koncertantna forma kraljevska je disciplina, u kojoj je letvica uvijek podignuta visoko

Stavci su, pak, međusobno povezani i izvode se bez stanke, a sveukupna dramaturgija nije uobičajena, zato što očekivani finalni Presto zamjenjuje manje očekivani završni Andante. Spori stavak, prema tome, slijedi još jedan sličnoga tempa.

Foto: Vedran Metelko

Bitno je, međutim, naglasiti kako su ta dva stavka atmosferom bitno različita. Središnji Adagio taman je i deliričan; završni Andante svijetao je i eteričan. To je razlog zašto ih je i dalje zanimljivo pratiti te zašto sveukupna dramaturgija djela ne gubi na intenzitetu. Izazov upućen interpretu je, međutim, u tome da zadržati pozornost slušatelja i uvjeri ga u opravdanost rješenja koje slušatelj vjerojatno nije očekivao.

Presto ili Andante

Pavle Dešpalj u svojemu se antologijskom Koncertu za saksofon iz 1963., nakon dramatike središnjega, čudesno ekspresivnog Andantea, ipak odlučio za standardniji, rondoidni – makar jako uspio Vivo. Skender je, s druge strane, odlučio odigrati na manje sigurnu kartu i izbjeći konvenciju. Nakon također izrazito ekspresivnoga središnjeg Adagia nastavak glazbenoga tijeka odlučio je usmjeriti u ozareni Andante. Odlučio se za „boje, rastopljene bartokovske harmonije, pulsacije orkestra i pjevnu solističku dionicu“.

Skender je tako, stvarajući dramaturgiju neke schumannovski osobne vrste, ponudio tailor-made rješenje

Tako je, stvarajući dramaturgiju neke schumannovski osobne vrste, ponudio tailor-made rješenje, koje, međutim, savršeno odgovara onom za kojega je skrojeno; skladano “po mjeri” Fabijanićeva muzikaliteta, s mnoštvom muzičkih ideja, koje solistu savršeno stoje, a opet su skenderovski prepoznatljive.

Foto: Vedran Metelko

Trenutak ludila

Dendijevski hod prvoga stavka – „kurtweilovske“ atmosfere i mirisa „jazza“ – s udarcem tam-tama i tremolom timpana raspršuje se u središnji Adagio. U njemu se, pak, izrazitom pjevu solističke dionice (rubato cantabile) suprotstavlja potmuli be-bop s nervoznim rideom na čineli, koji će, uporno se vraćajući, malo-pomalo preuzeti atmosferu i zavladati stavkom.

Uvidjevši da mu se ne može oduprijeti, solist će mu se naposljetku predati, prepuštajući se trenutku ludila koje je jako nalik „muzičkom ludilu“ koje je Dešpalj u jednom trenutku stvorio u svojem Andanteu. (Dešpalj će komentirati kako saksofon na tom mjestu mora zvučati „poput krika divlje zvijeri“.) Skender će svoj „krik“ u dionici saksofona naglasiti svirkom u najvišoj lagi, zgušnjavanjem glazbenog sadržaja te oznakom za dinamiku fff, dok će gudačima dodati i oznaku feroce s čak četiri uskličnika!

Umjesto pirotehnike, Skender će odabrati „smiraj i fade out“

Trenutak ludila pročistit će se u solističkom istupu zvona i udarcima dlanom o dlan članova ansambla. Ranije u središnjem stavku Skender će koristiti i zvuk udaraca rukama po klapnama instrumenta ili dlanom po usniku u funkciji perkusija. Solističkoj kadenci, pak, dodat će udaraljke. Posebno će se, u tome pogledu, uspjelim pokazati dijalog između saksofona i malog bubnja prema kraju kadence.

Vođen vlastitom poetikom, ali po svemu sudeći i poticajima koje mu je upućivao interpret, umjesto očekivanog Presta Skender će napisati izrazito ambijentalni stavak u čijim će sutonskim atmosferama i eteričnim timbrima naposljetku skončati tijek cjelokupne skladbe. Umjesto pirotehnike, Skender će odabrati „smiraj i fade out“.

U odnosu na takvo događanje, središnji stavak ukazat će se kao izražajno središte djela, u sveukupnoj dramaturgiji koja se kreće do i od Adagia, s tim završnim Andanteom koji odumire u sve sporijem tempu, nestajući u tihoj dinamici i završnom morendu.

Fabijanićev ton

Sigurno je na takvu neuobičajenu dramaturgiju utjecao i sam solist, njegova kultivirana kantilena, ukus u vođenju glazbene fraze, ujednačenost laga, mogućnost postizanja najrazličitijih glazbenih karaktera i – povrh svega toga – Fabijanićev plemenit, bogat i zaokružen ton.

Šteta bi, stoga, bilo pisati za Fabijanića, a maksimalno ne iskoristiti sve te njegove kvalitete. Sam Fabijanić kaže kako se u novom koncertu osjeća prirodno i ugodno. Izgleda da mu je Skender doista skrojio „odijelo po mjeri“.

Smisao u muziciranju

Smisao djela, prema tome, nije u tehniciranju, već u muziciranju – ma kako banalno to bilo za reći. Kroz opetovane oznake za izvođenje kao što su rubato ili cantabile, također je naglašen taj smjer. Pa čak i uvodni Libero, quazi cadenza najavljuje kantabilnu atmosferu koja će vladati djelom, s početnom oznakom upućenom solistu – cantabile e libero. Smisao je, dakle, u fraziranju, u raznolikim bojama, finom oblikovanju i interakciji s ansamblom. A u tome je Fabijanić pravi majstor.

Skenderu nisu strane glazbeničke suradnje kada je o skladateljskom procesu riječ

Treba pritom reći i to da Skenderu nisu strane glazbeničke suradnje kada je o skladateljskom procesu riječ. Štoviše, čini se da ga one dodatno motiviraju. Jedna takva, također recentnija, bila je ona s gitaristom Krešimirom Bedekom. Plod toga bila je Sonata za gitaru za koju je primio nagradu Boris Papandopulo Hrvatskoga društva skladatelja za najbolju skladbu 2024. godine.

Foto: Vedran Metelko

Nešto slično procesu Bedek vs. Skender dogodilo se po svemu sudeći i u susretu s Nikolom Fabijanićem. A rezultati su razmjerni u pogledu kvalitete skladateljskog rada, kao i završnog proizvoda.

Bez ručne

Za prethodnu godinu Skender je, osim Papandopula, netom primio i nagradu Vladimir Nazor za sveukupni skladateljski i dirigentski rad. Moglo bi se, stoga, reći kako je godina 2024. bila definitivno njegova. Izgleda da ni u 2025. ne misli dignuti ručnu. Koncert za saksofon govori u prilog tome.

Foto: Vedran Metelko

Posljednja večer CA u ovoj sezoni protekla je i u znaku Dérive 1 Pierrea Bouleza (u dobroj izvedbi s nedovoljno izraženim dinamikama u postupnom crescendu koji obilježava prvi od dva dijela skladbe), potom koncerta za saksofon Shams Jean-Denisa Michata u tumačenju pobjednika natjecanja Nochta 2024. Ukrajinca Danyla Dovbysha – čija je izvedba bila nepodnošljivo laka, kao i skladbe Arioso hrvatskoga skladatelja s kanadskom adresom Dubravka Pajalića (kao zahvala za suradnju koju Cantus Ansambl već godinama razvija s kolegama iz Kanade). Večer je, nažalost, bila označena i bukom koja je pristizala iz velike dvorane – nepodnošljivo teškom, pri čemu se zvuk miješao toliko snažno da više uopće nije bilo moguće razlučiti jesu li basovske linije dio djela na programu ili događanja odozgo.

Foto: Vedran Metelko

Nov početak

Posljednji koncert ove sezone bio je prigoda i za najavu naredne, koja će za Cantus Ansambl biti 25. obljetnička. U njoj nas među ostalim očekuju Irvine Arditti, Ivo Nilsson i Roberto Fabbriciani, kao i djela Horvata, Radice, Paraća, Bradića, Dedića, Seletkovića, Majurec, Skljarov, Vinczea i drugih, ali i koncert praizvedbi skladbi studenata muzičkih akademija u Hrvatskoj koje će biti odabrane prvim natječajem Cantus Ansambla za najbolje studentske radove za veliki komorni ansambl.

I tako je koncert „za kraj“, očekivano, postao i nov početak. Za Cantus Ansambl, za Skendera, za Fabijanića, također. Za novi Koncert za saksofon, koji želimo čuti opet.

U nekoj narednoj sezoni CA? Ili u nekoj novoj verziji za veliki simfonijski orkestar?

Foto: Vedran Metelko

Naručio i uredio: Odjel za komunikacije HDS-a