Jesse Fink: "BON - Posljednja autocesta"

Jedna od najvećih rock-zvijezda umrla je u automobilu bez igdje ikoga

Ovo je drugo prošireno izdanje knjige koja je prvotno objavljena 2017. Novo, obogaćeno izdanje, malo je reći znakovito, počinje Uvodom u prošireno izdanje pod naslovom R.I.P. (Rock In Peace). Autor ističe da su mnogi sugovornici o Bonu Scottu u knjizi iz 2017. umrli: tri člana grupe UFO (Paul Raymond, Paul Chapman i Pete Way), pjevačica grupe Lonesome No More Koulla Kakoulli te nekadašnji basist AC/DC-a Paul Matters.

Umro je i producent AC/DC-a George Young, ali i njegov mlađi brat Malcolm, legendarni ritam-gitarist AC/DC-a.

Fink ističe da preminuli Youngovi nisu imali utjecaja na ono što je napisao u prvom i dodao u drugom izdanju knjige. Nije se Fink bavio ni tugom najmlađeg brata Angusa.

Jer, fokus je, naravno, na njegovu posebnom ljubimcu Bonu Scottu – pjevaču i koautoru s Malcolmom i Angusom, naročito u kreiranju tekstova pjesama – između 1974. i 1980., kada je tragično preminuo.

U automobilu, sam, bez igdje ikoga.

Koliko je Fink simpatizirao, cijenio i volio Bona Scotta, toliko braći Young uopće nije bio sklon, kao ljudima prije i poslije svega.

Koliko fan, toliko je Fink kao autor biografije karizmatičnog frontmana AC/DC-a bio, koliko god je to bilo moguće, vrijedan istraživač. Teško je reći koliko objektivan detektiv, ali u svakom slučaju veličanjem Bona Scotta i kao rock-zvijezde i čovjeka nije htio izbjeći ni Scottovu mračnu stranu kratkoga života. Zbog te mračne strane Scott je i ušao u društvo R.I.P. (Rock In Peace). Tu nije vrijedilo ono Rest In Peace.

Bonovu biografiju treba spaliti

Ali upravo zbog tog neuljepšavanja, mogli bismo reći čak i neke vrste demitologiziranja rock-zvijezde Bona Scotta, Jesse Fink naišao je na fanatično protivljenje takvoj slici (crno-bijeloj, bez kolora) dobrog dijela Scottovih fanova. Agresivno su nijekali biografiju Jessea Finka, a mnogi su tražili, zahtijevali spaljivanje knjige.

Eto, kako da se čovjek ne prisjeti paleža knjiga iz povijesti.

Na sreću, do toga nije došlo. Ali neke druge reakcije Scottovih fanova također izazivaju, blago rečeno, nelagodu, da ne kažem gnušanje.

Njegovi fanovi imaju običaj doći pijani ili zalijevati njegov grob pivom i whiskeyjem. Scottu u čast! (?)

Bon Scott bio je teški ovisnik o alkoholu, a i drogama, razuzdanom životu, besprizornom, bezobraznom i prostačkom ponašanju u javnosti i u intervjuima. Fink piše da je bio takav jer je mislio da takav mora biti u skladu s imidžem AC/DC-a. (!?)

Imao je i sasvim drukčiji odnos prema ljubavnicama/prijateljicama (groupies ovdje ne računamo), od kojih je mnoge opjevao u pjesmama. Neke od njih pričaju Finku s pravim imenom i prezimenom ili pod pseudonimom. Uglavnom, Bon Scott bio je drag, nježan i duša od čovjeka. Ma kakva macho rock-zvijezda. Ako bi u tekstovima machizam i izvirio, u stvarnom životu bio je sa ženama više nego nježan i fin. Tako barem kažu svjedokinje koje su dobro znale i njegove mračne kutke.

Classic rock obrazac

Ta silna njegova podvojena ponašanja – nadasve mračna – uklapala su se inače u ponašanja rock-zvijezda u drugoj polovici sedamdesetih godina.

AC/DC i Bon bili su dio classic rocka po razuzdanosti i vrsti rocka koji se obično nazivao hard ili heavy rockom, a neki su grupu smatrali čak i rock-metal rockom. Ovo posljednje ne bih mogao nikako prihvatiti, čak prije ono što su često izjavljivali sami članovi grupe AC/DC, koji su naglašavali da oni jednostavno sviraju rock and roll.

Led Zeppelin u tom vremenu disca i Saturday Night Fevera bili su iznad svih u svemu. Potpuno opravdano, ono što su radili, stvarali i živjeli Zeppelini nazivano je i od struke divljim rockom. I bi tako.

Ovčice spram Zeppelina

AC/DC bili su spram Zeppelina ovčice, ali ipak agresivni, toliko energični da je njihova publika jednostavno znala podivljati na ubojito privlačne riffove glavnog gitarista Angusa, a onda bi na pozornicu zakoračio karizmatični Bon Scott i nastalo bi opće oduševljenje i „ludilo“. Prije nego što bi se popeo na pozornicu, Scott je do posljednjeg trenutka trusio whiskey i odmah nakon koncerta nastavio. Kako je vrijeme išlo i turneje postajale sve napornije i brojnije, postao je ovisan o heroinu. Heroin je bio hit na narkomanskoj sceni. Fink piše na temelju svjedoka da je Bon bio dio tog narkomanskog kruga u Miamiju, Teksasu i Londonu i da su svi glazbenici i prateće ekipe nemilice trošili drogu. I nekoliko djevojaka s kojima je bio u vezama – prijateljskim i ljubavničkim.

I kad bi mu netko rekao da uspori, odgovarao bi da treba živjeti punim plućima. Bez obzira na to što su mu neki unutarnji organi krvavo davali do znanja da je vrijeme da stane. Nije prestajao ni s alkoholom, ni drogama (u manjoj mjeri), ni partijanjima. Dio fanova to je posebno cijenio jer su ga imitirali.

Nije bio obrazovan i to ga je jako grizlo, a rodio se i odrastao u jednoj radničkoj četvrti u predgrađu maloga grada u Australiji. Podrijetlom je bio Škot; njegovi roditelji, baka i djed došli su iz Škotske.

Imao je on mnogo demona, a i Jesse Fink priznaje da ih nije dokučio sve. Odnos prema njemu braće Young bio je sve samo ne prijateljski. Nikad mu nisu savjetovali da se ostavi poroka, sve dok im je davao goleme doprinose u autorstvu i scenskoj magičnosti grupe. To ga je također izjedalo.

Kad je umro, zabranili su ostalim članovima grupe da išta izjavljuju o Scottu, a i sami su bili gotovo apsolutno zatvoreni za medije. Sve što je išlo u javnost bilo je obavijeno tajnom i pod strogom kontrolom braće Young, naročito Malcolma. Jedan od sugovornika u knjizi izjavio je da su bili tajanstveni poput CIA-e ili omertе. Youngovima su u interesu bili samo slava i, iznad svega, lova – u milijunima, naravno.

Tajna Bonove bilježnice

Za života Bon Scott imao je stalno uza se jednu bilježnicu u kojoj je pisao skice ili gotove tekstove za pjesme. Do smrti autori pjesama AC/DC-a bili su Malcolm i Angus Young i Bon Scott.

Nakon smrti objavili su album Back in Black, ali među potpisanim autorima nema Scotta. Ljudi dobro upoznati sa situacijom kladili su se da je nekoliko pjesama napisao i Scott, ali nisu mogli ništa dokazati jer je njegova bilježnica jednostavno netragom nestala. A u njoj bi se vjerojatno našle pjesme ili skice za pjesme s Back in Blacka.

Što je najgore, ovo je bio najbolje prodavani album AC/DC-a, prodan u 25 milijuna kopija. Prije toga grupa i nije baš zarađivala – osim braće Young – pa je nakon smrti sva financijska ostavština Bona Scotta, koju je dobila njegova obitelj, iznosila 30.000 australskih dolara. A bio je frontman i utemeljitelj svega bitnog za AC/DC.

Braća Young, nakon Scottove smrti, nisu plakala za njim, nego su se brže-bolje dala u potragu za novim pjevačem, kojeg su našli u Brianu Johnsonu, koji nije bio ni sjena Scottu, ali bio je učinkovita zamjena. Znao je kako ga treba imitirati. Bio je loša kopija, ali svejedno su milijuni fanova nastavili voljeti AC/DC i gajiti uspomenu na Bona Scotta, čiji je doprinos karijeri grupe nemjerljiv.

Vrlo brzo AC/DC postali su ionako vlastiti imitatori onoga što su stvorili sedamdesetih s Bonom Scottom. On je i jedan od posljednjih koji su stvarno živjeli onu odavna otrcanu krilaticu „sex, drugs and rock and roll“, ma što god sve pod tim danas podrazumijevali.

Vremena u rocku i rock-sazviježđu odavna su se promijenila. Classic rock s kraja sedamdesetih, kojemu je pripadao Bon Scott – What The F… It Is? – ispario je. Umro je 1980. i veliki John Bonham u vlastitoj bljuvotini. Pio je sigurno više od Scotta, a bio je gromada od čovjeka, dok je Scott bio malen i nizak.

Jesse Fink ne izbjegava naglasiti da su u tri godine AC/DC teško i naporno radili u SAD-u do prvih masovnih priznanja publike. Održali su blizu 500 koncerata na najvećem tržištu svijeta do 1980., smrti Bona Scotta i objave albuma Back in Black, koji ih je konačno ustoličio kao jedan od komercijalno najuspješnijih bendova u povijesti rocka.

Tu sreću da to doživi Bon Scott nije imao.

Umro je u Londonu jedne hladne zimske noći sam, ostavljen u automobilu bez grijanja. Ostavili su ga prijatelji s kojima je partijao, a koji su ga – kad se ustanovilo da mu nije dobro – samo ostavili u automobilu, urokanog kao što su i sami bili. I vjerojatno zaboravili na to. Tek sutradan otkriven je mrtav. Mrtvozornik je upisao da je uzrok smrti predoziranje alkoholom.

I onda je krenulo kao i u slučaju okolnosti u kojima su umrle neke druge rock-zvijezde u povijesti.

Pitalo se je li u sebi imao i droge, a ne samo alkohola. Kako su ga mogli ostaviti samoga u autu bez grijanja… Mora biti da je to neka urota. „Sumnjivi“ se ne sjećaju jer su svi bili urokani…

E sad na scenu (u knjizi) nastupa naš autor, ali ne kao biograf – stvarno se potrudio oko Scotta i vremena rocka u kojem je djelovao – nego kao detektiv. Tražio je odgovore na pitanje tko je sve umiješan u smrt i od čega je umro: od trovanja alkoholom ili predoziranja heroinom ili od jednog i drugog. Mada se stvarno potrudio rekonstruirati događaje, Fink tu istražuje poput detektiva da bi na kraju i sam priznao da pravog odgovora na pitanje kako je i zašto umro Bon Scott zapravo nema.

On sam tvrdi da je umro od trovanja alkoholom. Dakle, priča o tajnovitosti AC/DC-a samo se nastavlja i nije baš u krivu jedan fan koji kaže da je sve to što je Jesse Fink napisao u knjizi OK, ali da je tu ipak jako prisutan senzacionalizam. I kao da je najvažniji u cijeloj priči razlog smrti, a znano je dobro i predobro kakav je Scott bio jaki autodestruktivac. Svjesno se uništavao.

Njegov nasljednik Brian Johnson u izjavi se držao priče Malcolma Younga: „Bon je povratio dok mu je vrat bio iskrivljen pa se ugušio. Da je netko bio s njim u autu kad se to dogodilo, možda bi sve drugačije završilo. Bio je to čisti nesretan slučaj, takve se stvari ljudima događaju svaki dan, ali cijela je priča prenapuhana zato što je on bio slavan.“

Ovo bi moglo biti nešto kao nekakav zaključak. Bon Scott bio je slavan i k tome rock-zvijezda classic rocka. Kakva hrana senzacionalizmu.

Uništiti se pa se umjetnički iskupiti

Glede samouništavajućih rock-zvijezda postoji i drugi pristup od pomalo senzacionalističkog pristupa s ulogom detektiva u glavnoj ulozi, poput knjige o Bonu. Istina, Fink je dao puno informacija o društvenom, gladijatorskom miljeu rock-grupa, diskografa, opakoj narkomanskoj sceni punoj i rock-zvijezda, divinizmu rock-publike i zastrašujućim načinima divljenja svojim rock-idolima.

Jedan drugi autor, veliki kritičar i pisac Nick Kent, proučavao je odnos samouništavajućih rock-zvijezda i njihove kreativnosti te samouništenje u rock-glazbi općenito. Nakon fascinantnih priča i analiza u knjizi Tamna strana rocka Nick Kent zaključuje:

„Samouništenje u rock-glazbi, u javnosti, zapravo bilo gdje – nije dobro za ljudski duh, a pluća, jetra i bubrege ne treba ni spominjati. S umjetničke mu je strane najbolje pristupiti onako kako je to učinio David Bowie sredinom sedamdesetih. Njegova ovisnost o kokainu pretvorila ga je u osušenog paličnjaka od čovjeka, ali ga je također nadahnula i za stvaranje najbolje glazbe u karijeri. Nakon toga pribrao se i pretvorio u zlatokosog preživjelog borca kakvog danas poznajemo i volimo. U tome je trik, naravno: ‘uništiti’ se, ali u tom procesu na neki način i umjetnički se ‘iskupiti’ te na kraju postati jači i mudriji.“

Potpuna biografija Bona Scotta, pjevača grupe AC/DC

Nakladnik: Rockmark d.o.o.
Prijevod: Marija Marčetić
Uredio: Stjepan Vrećko
Glavni urednik: Krešimir Blažević
Mjesto i godina izdanja: Zagreb, srpanj 2026.
Stranica: 487
Copyright Jesse Fink 2026.