09
stu
Čitaj

Martina Filjak - prva dama hrvatskog pijanizma

Martina Filjak

share

Martina Filjak trenutačno je u prvom planu hrvatskog i svjetskog pijanizma, dokazuju to njezini neprestani nastupi u zemlji i inozemstvu u protekla dva desetljeća. Njezine su izvedbe obilježene individualiziranom notom i dramatičnom kreativnom nadgradnjom.

U to se iz prve ruke mogla uvjeriti i publika njezina rodnog Zagreba na dva nastupa kojima je dobro prodrmala našu klasičnu scenu. U subotu, 16. listopada, prelijepom izvedbom vrlo zahtjevnog, ali spektakularnog i rijetko izvođenog mladenačkog Koncerta za klavir i orkestar Milka Kelemena na Koncertu u ciklusu Lisinski subotom (Alumni 100 u povodu 100. godišnjice Muzičke akademije u Zagrebu). A onda krajem mjeseca, taman pred konačno zatvaranje, u petak, 29. listopada u Hrvatskom glazbenom zavodu upriličila je večer za pamćenje: solistički recital s gostima Martina Filjak&Friends za HGZ, kojim je predstavila zvučne potencijale novoobnovljenog klavira Steinway, omogućenog zahvaljujući privatnoj donaciji američkog dobrotvora Charlesa C. Taylora, koji je nedavno preminuo, te je taj posljednji koncert u Glazbenjaku kakvog poznajemo bio njemu u čast. O svemu navedenom, razgovaramo u Martininu intervjuu za portal Glazba.hr.

Draga Martina, čestitke na svim nedavnim nastupima kojima ste dokazali svoju nevjerojatnu snagu, karizmu, kreativnost i dinamičnost izvođačkog umijeća. Za početak, kako doživljavate svoju ulogu u svijetu, ulogu klasične glazbenice u širem društvenom kontekstu?
Draga Jana, hvala na ovako lijepom predstavljanju, istinski sam dirnuta. Vaše je pitanje zanimljivo – osobno mi se čini da je uloga klasičnih glazbenika istovremeno značajna, a istovremeno opet jedan mali kotačić u velikom mehanizmu svijeta koji se neprestano okreće. Istina je da na većinu svjetskih događanja i previranja kao glazbenici nemamo ama baš nikakav utjecaj. S druge strane, održavajući stoljećima staru tradiciju, u konstantnom održavanju duha i intelekta jedne dugačke tradicije možemo pokazati i otpornost vremenu i snagu volje, ali i nepresušnu žeđ za estetikom, ljepotom glazbe i kvalitetom. Za onaj dio publike koji je voljan i spreman otvoriti srce za taj trenutak, možemo stvoriti jedan sasvim novi doživljaj koliko god on efemeran i prolazan bio. To je u svakom slučaju dinamičan proces koji uvijek iznova završava te uvijek iznova započinje.

Studirali ste i živjeli u inozemstvu, mahom u Njemačkoj, najprije u Hannoveru, pa u Berlinu. No, pandemija Vas je na našu sreću vratila u vašu prvu domovinu, Hrvatsku, u rodni Zagreb gdje sada češće boravite. Što Vas je privuklo ovdje i čemu Vas je podučila pandemija?
Istina je da sam manje-više posljednjih 20 godina provela u inozemstvu. Mnogo se glazbenika i kolega počelo vraćati u svoje rodne krajeve pa tako, u ovom smislu, nisam nešto posebno originalna iznimka :)… Pandemija je u svakom slučaju bila fenomen i nekakav ripple effect u mnogo sfera djelatnosti. U prvom redu, u Hrvatskoj je tijekom pandemije bilo daleko ugodnije i ljepše živjeti (koliko god neki možda tvrdili drugačije); cijenila sam činjenicu da se kultura odnosno kulturni događaji gotovo nikada nisu u potpunosti i do kraja ugasili (a u usporedbi sa zaglušujućom tišinom u nekim drugim zemljama); povezanost Internetom odnosno virtualni kontakt postao je toliko odlučujući da je fizička prisutnost na jednom specifičnom mjestu postala od manje važnosti nego ikada prije. To naravno ima svojih dobrih i loših strana, ali jedna od dobrih je upravo to ležernije biranje mjesta boravka.

“Kelemenu (koji smo nedavno izvodili u Lisinskom) me privukla njegova poletna, možda čak i pomalo brutalna energija; Dora pak svojom tamnom, melankoličnom romantikom koja je nama ženama toliko svojstvena.”

Poznati ste po ogromnom repertoaru na kojemu su gotovo svi veliki svjetski pijanistički recitali, koncertni agenti imaju otvorene ruke u pregovorima s koncertnim promotorima. Što ipak najviše uživate svirati?
Osobno, najviše uživam u nastupima kao solistica uz orkestar – upravo u toj vrsti angažmana moj veliki repertoar ima odlučujuću ulogu jer s užitkom, ali i lakoćom ulazim u različite ‘kostime’ – bili to klavirski koncerti Beethovena ili pak Rahmanjinova, Bartoka, Ravela, Saint Saensa, Brahmsa itd. Nakon brojnih suradnji s orkestrima i dirigentima, osjećam se jako verzirano upravo u toj dinamičnoj formi i to mi je najveće zadovoljstvo. Izuzetno volim i sve forme komorne glazbe, na primjer, suradnju s mojim stalnim triom u kojem nastupaju Felix Klieser i Andrej Bielow, suradnju koju njegujem sa sjajnom Monikom Leskovar, ali i suradnje s ansamblima, kao sto su meni izuzetno dragi Zagrebački solisti.

Od hrvatskih ste klavirskih koncerata višestruko izvodili one iz pera Dore Pejačević i Milka Kelemena. Što Vas je privuklo njihovom rukopisu?
Za oboje bi se moglo reći da su imali velik utjecaj na domaću. ali i na međunarodnu glazbenu scenu, Kelemen kao skladatelj avangarde, a Dora Pejačević kao apsolutno unikatni ženski lik svojega vremena na međunarodnom području koja tek posthumno fascinira i inspirira širu javnost. Kelemenu (koji smo nedavno izvodili u Lisinskom) me privukla njegova poletna, možda čak i pomalo brutalna energija; Dora pak svojom tamnom, melankoličnom romantikom koja je nama ženama toliko svojstvena.

Kelemena ste izvodili više puta, dobili godišnju nagradu Nazor, a sada ostvarili spomenutu, usudila bih se reći, povijesnu izvedbu uz Simfonijski orkestar Muzičke akademije i maestra Nikšu Barezu na koncertu Alumni 100, 16. listopada u Lisinskom. Maestro Bareza Vas je na kraju večeri nagradio riječima „epohalna izvedba nadgradnje”. Što Vam se uistinu u ovoj prilici „otvorilo” između nota u partituri?
Ovom prilikom hvala maestru Barezi na ovakvom opisu! Postoji nešto u tom vremenu odmaka od situacije studija nekog djela, taj vremenski period u kojem jednostavno možete pogledati širu glazbenu sliku. Imam osjećaj da sam sada tehnički i svirački u odličnoj formi – tako u Kelemenovom koncertu nemam nekih posebnih izvedbenih ili tehničkih teškoća, već se naprosto mogu igrati s partiturom po volji. Ipak, s godinama na sceni imam jednu količinu samopouzdanja koje mi dozvoljava da slobodno slijedim vlastiti instinkt, princip igre i vrlo jasno definiranu volju.

Bila mi je velika čast svojim imenom na neki način predvoditi prekrasnu grupu glazbenika koja se tim uistinu posljednjim koncertom u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda oprostila od dvorane koja je generacijama glazbenika u srcu.”

Koji Vas dalje od živućih skladatelja privlači svojom glazbom, kome biste preporučili da napiše klavirski koncert?
To je teško reći; osobno mi je uvijek nekako žao da Arvo Pärt nije napisao neko veće djelo za klavir. Na hrvatskoj sceni postoji čitav niz vještih skladatelja koji imaju kapacitet napisati veliki klavirski koncert, ali to još nisu (Frano Parać, Berislav Šipuš, Mladen Tarbuk, Davor Bobić….), a ne treba zanemariti ni mlade snage.

Tkogod bio, je li Vam važno da skladatelj bude dobro pijanistički potkovan, da zna i sam svirati što napiše ili to nije bitno za interpreta, ukoliko djelo nastaje u bliskoj suradnji s pijanistom, kao što je primjerice Kelemen surađivao sa svojom profesoricom klavira Melitom Lorković, Vašom prethodnicom, prvom modernom pijanisticom u Hrvatskoj?
Bojim se da je zapravo jako važno; naime, u klavirskom slogu postoje određene tehničke, ali i notne zakonitosti i ako se one barem donekle ne ispoštuju, napisane ideje neće biti jasno predložene, a time i sama partitura manje čitljiva. Ako skladatelj baš nema pijanistički ‘background’, uvijek je dobro da pri pisanju klavirskog djela usko surađuje s pijanistom i konzultira se s njom/njim, ne kako bi se time sam ograničavao, već kako bi prijenos ideje bio što jasniji.

Što se tiče Vašeg recitala s gostima, Martina Filjak&Friends za HGZ, na zatvaranju HGZ-a pred konstruktivnu obnovu 29. listopada 2021., kako je došlo do tog koncerta, gdje ste ne samo izvodili solo i uz svoje goste, nego ste klavir prepustili i gošći iz inozemstva, Francuskinji Caroline Haffner koju ste povezali s Monikom Leskovar u Rahmanjinovljevoj Vokalizi?
Osobno mi je bila velika čast svojim imenom na neki način predvoditi prekrasnu grupu glazbenika koja se tim uistinu posljednjim koncertom u dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda oprostila od dvorane koja je generacijama glazbenika u srcu. Te su večeri s nama bile – osim Caroline kao bliske prijateljice donatora – sjajne Valentina Fijačko Kobić i Monika Leskovar te uvijek strastveni i puni glazbe Zagrebački solisti, a njima se svima i ovom prilikom zahvaljujem. Korijen cijelog projekta seže u travanj 2020. kada smo se kolega Petrit Çeku i ja odazvali na poziv čelistice Kajane Pačko. Kajana je u nekoliko tjedana nakon zagrebačkog potresa 22. ožujka u kojem je HGZ oštećen uspjela organizirati i realizirati prvi dobrotvorni virtualni koncert koji je išao uživo preko YouTubea. Mnogo ljudi iz cijelog svijeta se odazvalo pozivu, a među njima i moji prijatelji Samir Nikočević i Charles C. Taylor u SAD-u koji su velikom donacijom dali snažan impuls za obnovu dvorane. Nažalost, nekoliko mjeseci poslije je Charles napustio ovaj svijet pa je tako i ovaj, posljednji koncert bio dijelom posvećen i sjećanju na njega.

“Vjerujem da je došlo vrijeme za nove formate i nove načine predstavljanja bez zalaženja u kič, crossover ili pop, naravno.”

Koliko smatrate da je klasična scena previše orijentirana na „standardne” formate – pijanističke recitale samo s klavirom ili pak orkestralne koncerte sa središnjom solističkom točkom gdje nastupate u nekom klavirskom koncertu? Koliko ovakvi koncertni „hibridi” odgovaraju dinamičnosti vremena i profilu današnjeg čovjeka?
Pa, da ste me isto pitanje pitali pred desetak godina, ne bih previše ulazila u raspravu. Ali, u današnjim okvirima i pod ‘svjetlom’ pandemije s kojom živimo već treću zimu, ovo postaje zapravo goruće pitanje. Vjerujem da je došlo vrijeme za nove formate i nove načine predstavljanja bez zalaženja u kič, crossover ili pop, naravno. Mnogima se, pa i meni, sviđa format koncerta bez pauze – možda je taj format prilagodljiviji novoj publici i novom načinu života koji ste u pitanju i naveli, dakle, imajući na umu profil današnjeg čovjeka.  Također, jako mi se sviđa forma razgovora s umjetnicima poslije koncerta, kakvu prakticira sve više dvorana i orkestara, kakvu u svojem ciklusu njeguje Dvorana Lisinski.

Što se tiče posljednjeg koncerta u HGZ-u, krenuli ste od Bacha u Lisztovoj interpretaciji, preko Puccinija te završili s Beethovenovim finalem 3. klavirskog koncerta u komornoj inačici uz Zagrebačke soliste. Koliko su ti skladatelji važni za vaš umjetnički profil?
Bach, Liszt i Beethoven su apsolutna okosnica pijanističke literature i glazbene povijesti. Pucciniju je teško odoljeti, osobno sam veliki ljubitelj opere, svaki put kada gledam Turandot ili Butterfly ipak pustim suzu.

Zatvorili ste, dakle, Hrvatski glazbeni zavod. Koliko će Vam nedostajati? Kako će izgledati zagrebačka scena klasične glazbe bez njega? Najavljuju višegodišnju obnovu čiji kraj treba dočekati…
Zatvaranje HGZ-a je za sve nas jedan gorko-slatki moment. U toj sam dvorani u dobi manjoj od deset godina napravila neke od svojih prvih koraka. Tu sam svirala svoj prvi solistički recital, u HGZ-u sam prvi puta nastupila uz školski orkestar te prvi puta svirala uz Zagrebačke soliste. U njemu sam svirala svoj diplomski ispit jer je Muzička akademija u Zagrebu tada još bila u Gundulićevoj. Zagreb je sada možda još nesvjestan problema, jer bez HGZ-a i Ilirske dvorane zapravo nema povijesnu dvoranu te atmosfere, te akustike i tog tipa i to na vjerojatno više godina. Vrijeme će pokazati kako će i koliko scena biti dovitljiva i snalažljiva u pronalaženju privremenih rješenja.

“Osobno… mnogo pažnje pridajem svojem umijeću, vježbanju, savjesti, koncentraciji – ali i ja sam žena i volim lijepo izgledati.”

Danas se od umjetnika očekuje ne samo da dobro svira nego da i dobro – izgleda. Koliko pridajete važnosti svojem vanjskom izgledu i gdje nabavljate haljine za nastupe?
Da, posljednjih godina sve više. Vjerujem da su glazba i umjetnost ogledalo društva pa da na taj način donekle jednostavno slijede društvene trendove, uz neizbježan utjecaj pop kulture, svidio se on nama ili ne. S druge strane, ne može se zamaskirati pravi autoritet i pravo znanje; Grigory Sokolov možda ne izgleda kao pop zvijezda, ali je nesumnjivo jedan od najboljih pijanista i ovog i prošlog stoljeća. Osobno… mnogo pažnje pridajem svojem umijeću, vježbanju, savjesti, koncentraciji – ali i ja sam žena i volim lijepo izgledati. Privatno se oblačim dosta jednostavno, ali po pitanju koncertnih haljina sam svojedobno ostavila lijep dio svojih honorara u dućanu Saks Fifth Avenue u New Yorku (smijeh) i nije mi žao (smijeh).

Sve to radi na Vašoj popularnosti. Koliko je za mlade klasičare važno biti aktivni na društvenim mrežama, komunicirati s publikom?
Naravno, sve bitnije i bitnije. Sve više ljudi obraća pažnju na društvene mreže i što se na njima događa, a, primjerice, manje posjećuju web stranice ili službene stranice. Osobno mislim da su društvene mreže sjajne, ako ih se pravilno i s određenom dozom granice koristi.

Za kraj, neka neispunjena želja, što se tiče koncertne djelatnosti? Neki dirigent, orkestar, umjetnik s kojim biste voljeli u budućnosti nastupiti?
Ovih se dana nastojim odreći nekih velikih želja i očekivanja i pustiti stvari da idu svojim tokom. Ali definitivno postoje projekti kojima se u narednih godinu i pol itekako veselim; to su, primjerice, nastupi uz Kansas City Symphony kojim će ravnati Michael Frances; Liechtenstein Symphony kojim će ravnati Sebastian Lang Lessing; Pro Musica Chamber Orchestra i njihov David Danzmayr, kao i ponovna suradnja sa Simfonijskim orkestrom HRT-a kojim će ravnati Pascal Rophé; istovremeno sam Artist in Residence dvorane Hrvatski Dom u Splitu. Čekaju me debitantski nastupi u Teatro La Fenice u Veneciji, na festivalu Schleßwig Holstein u Njemačkoj, kao i u pretplatničkom ciklusu uz Državni Orkestar iz Hamburga na velikoj pozornici Elbphilharmonie u 2023. godini.

Moglo bi Vas zanimati