18
stu
Čitaj

Mate Ponjević (Fire in Cairo): "Ljudi poput Iveka i Marka, mojih prijatelja, to su moji junaci!"

Fire in Cairo

Fire in Cairo

share

Ostao sam ugodno iznenađen kad me Mate Ponjević zamolio da preslušam novi, još neobjavljeni album njegove grupe Fire In Cairo „High Degrees“ i dam o njemu mišljenje. Još sam se ugodnije osjećao nakon preslušavanja.

Album ga definitivno legitimira kao zasebnoga autora s čvrsto postavljenom umjetničkom koncepcijom, iskrenom osobnošću, domišljatošću, strašću, ali i razumom koji nikad ne ugrožava spontanost. Lako je uočiti da je temeljito proučio i prošlost rocka. Preuzima kapitalna iskustva kojima se malo tko danas služi. Moraš biti stvarno i hrabar, a ne samo nadaren pa stvarati po konceptu „složenih zvučnih pejzaža, epizodnoj strukturi pjesme“, kao što je to radio Brian Wilson i Beach Boysi ili u jednom slučaju Freddie Mercury („Bohemian Rhapsody“). Pjesma koja otvara album „High Degrees“, „Running Over Me“, nešto je poput malog remek-djela, nešto poput hrvatskih „Good Vibrations“. I nije ovdje riječ o nekakvom pukom imitiranju. Kao što je Paul McCartney „priznao“ da su Beatlesi krenuli u stvaranje „Sergent Peppers Lonely Heart Club Band“ na poticaj Briana Wilsona i Beach Boysa, tako je to uradio i Mate Ponjević – na poticaj. U svakom slučaju riječ je o djelu koje će sigurno potaknuti druge autore na hrabrost nerobovanja klišejima trenutnog stanja te alter i mainstream rocka.

“Poeziju pišem od svoje jedanaeste-dvanaeste godine.”

Gdje si proveo tzv. formativne godine (teenagerstvo) i kakva ti je bila socijalna, kulturna, medijska pozadina/okoliš i što je od toga najviše eventualno utjecalo na tebe?
Adolescenciju sam proveo u X. gimnaziji u Klaićevoj, izuzev škole trčao sam na treninge nogometa sa slušalicama u ušima. Negdje sa 16 godina bio sam na prvoj probi sa svojim susjedom i cjeloživotnim prijateljem Patrickom Sarađenom. Pajo je sjeo za bubanj, a ja sam to ljeto krenuo ‘tući’ rifove tipičnih bendova moje generacije poput Rage Against the Machine, Red Hota, Jeta i, naravno, Azre. Ubrzo nakon toga osnovao sam i svoj prvi bend Jiggybow gdje smo prirodno ustanovili da, ako ćemo svirati, trebamo pisati svoje pjesme. Tu sam počeo uglazbljivati svoje prve tekstove, ali također i pisati nove, predodređene glazbi. Poeziju pišem od svoje jedanaeste-dvanaeste godine. Krenulo je iz dosade na satovima, sve dok nije postala opsesija pisanja i težnje da postanem što vještiji. Sjećam se da sam se u jednom trenutku iz čiste prakse natjerao da pišem po jednu pjesmu na dan. Ta praksa mi je uspijevala nekih mjesec dana… Kao mali bio sam okružen pločama roditelja i CD-ima stranog (većim dijelom američkog) rocka 70-ih, 80-ih i 90-ih godina. Sretan sam što je postojala ta težnja za istraživanjem pa sam radi pisanja brzo krenuo gutati poeziju. Od pjesnika, najveće nadahnuće pronalazio sam u Cesariću, a naknadno, u srednjoj školi, raznim romanima koje smo čitali za lektiru. Rekao bih da sam prve ozbiljnije tekstove na hrvatskom jeziku počeo pisati negdje s 18 godina, kad sam prvi put osjetio nekakav tračak zrelosti i vlastitog izričaja. Veliko nadahnuće vadim iz filmova pa je tako recimo pjesma ‘8 rounds’ s prvog albuma slikovita situacija moje scene u kafiću koju sam zapravo planirao snimiti kao kratkometražni film. Dugo sam se lomio oko toga da li da studiram režiju ili glumu pa čak prije nekoliko godina otišao na prijemni ispit iz glume, ali na kazališnim daskama je to u meni probudilo toliki naboj (identičan glazbi) da sam shvatio da ću morati žrtvovati jedan san za drugi. Odlučio sam se za praktičniji smjer tj. nastavio sam pisati pjesme i svirati jer sam u tom trenutku već godinama bio u tome. Mislim da je najviše od svega na mene utjecao stari koji se također bavio glazbom i pisao svoje pjesme. Urezao mi se vlastiti smisao slušajući njegove pjesme, ali i priče o pisanju te životu koji je živio u mojim godinama. To je jedna vrlo zeznuta fiksacija koja mi ne prestaje zvoniti u glavi od kad se prvi puta pojavila još u ranom djetinjstvu.

“Ljudi poput Iveka i Marka, mojih prijatelja, to su moji junaci!”

Tko su bili tvoji junaci ili junakinje u umjetnosti i zabavi, ne samo u glazbi? Pretpostavljam da ih je bilo i još ima među pjesnicima /književnicima, filmskim stvaraocima, likovnim umjetnicima (video autorima).
Svakako dva čovjeka koja sam nabrojao iznad… Priča je oduvijek bila ono što me zanosi. Ljudi poput Iveka i Marka, mojih prijatelja, to su moji junaci! Ljudi koji su me naveli da slušam određenu glazbu, shvatim njihovu kulturnu pozadinu i priču samih umjetnika. Zašto su ti umjetnici pisali? Kako je nastala neka pjesma? Kako su živjeli u tim trenucima? Što je njihova glazba predstavljala tadašnjem društvenom krugu u kojem su se nalazili? Oduvijek su mi bile zanimljive manje skupine, koncentriraniji krugovi vjernih slušatelja, istinskih fanova koji su se također bavili nekim oblikom umjetnosti. S 20 godina sam tako otkrio bossanova jazz dok sam i sam bio na plaži blizu mora. Strahovito mi je bitno živjeti svoj život, imati svoja iskustva koja onda bacam u pjesme. Duhovna je razina svake glazbe koju sam slušao ono što me zadržalo da je nastavim slušati i učiti iz nje kako bih i sam spoznao svoj sljedeći korak u stvaranju. Poimence bih nabrojao Antonia Carlosa Jobima, Stan Getzovu karijeru volim slušati, obožavam rad Jacka Whitea i njegove dosljednosti u poučavanju glazbe. Iz istih razloga su tu Bowie, Paul Mccartney, Zappa i mnogi, mnogi drugi. Od filmskih stvaraoca sam jedno vrijeme bio zagrizao za Godarda. Manijakalno sam kupovao karte u kinu Tuškanac, s obzirom da im je filmski program za svaku pohvalu. Shema je da na tjednoj/dvotjednoj bazi rade portrete europskih režisera ili dokumentarce o umjetnicima iz svih krajeva svijeta. Sjećam se tako da sam jednom prilikom slučajno naletio na dokumentarac o Vitasu Luckusu, litvanskom fotografu iz razdoblja socijalizma. Fantastična priča!

Eventualni utjecaj ili tvoja eventualna fascinacijama dijelom baštine –  stvaralaštva šezdesetih godina (vidljivo naročito na najnovijem albumu “Fire”), prije svega Beach Boysi?
Naravno! Fico (gitarist) i ja smo skupa zašli u te famozne 60-e i to nakon prvog albuma, ako pričamo o ozbiljnijem slušanju. Mene je ponajviše zainteresirao princip snimanja tih godina. Kratko rečeno, radi se o dokumentarcima koji prikazuju bendove poput Beatlesa i Stonesa u studiju za vrijeme snimanja albuma. Odlučio sam tako snimiti idući album s Fire in Cairom i onda, kako to već ide, život me odveo do Hrvoja Nikšića. Ludog fanatika za analognom opremom i starim principima rada. Odlučili smo izaći na teren i snimiti album u čuvenoj dvorani na Vrbiku. Mislim da se ta odluka svakako može osjetiti u soundu našeg nadolazećeg albuma, budući da ne znam baš s čime bih ga mogao usporediti, a da se radilo na ovim prostorima. Prljavo i moćno! Od grupa iz toga vremena bih svakako naveo Steely Dan (OK, početak 70-ih, ali ta vibra), Beatlese („Abbey Road“), Doorse, Led Zeppelin, Charles Mingus – The Black Saint and the Sinner Lady itd.

Zašto ime banda Fire In Cairo?
Zbog istoimene pjesme grupe The Cure.

“Ne znam koliko točno mogu opisati vlastiti autorski profil, ali svakako bih rekao da se ne bojim pokazati sebe do same srži. Nerijetko to završava autodestrukcijom”

Što to ta pjesma ima da bi na neki način definirala tvoj profil autora? Kakav je to tvoj profil autora?
Fire in Cairo je prezent, Fire in Cairo je živ, budan i napada. Sviđa mi se što svaki put kad kažem to ime, probudim u sebi neku mistifikaciju benda i poriv da nastavim stvarati. Svjestan sam koliko to dramatično zvuči, ali kad stvarno tako jest… To je pjesma grupe koju slušam od davnih dana, moja draga majka mi ih je pokazala. Tako, recimo, The Cure vežem uz njen rodni kraj, a to je Daruvar, gdje sam provodio ljeta kod djeda i bake. Mislim da sam tamo i zaključio da će se moj idući bend tako zvati. Tako je! Bio sam na bazenu kao i svaki dan… Nakon plivanja sjeo bih za stolić, pio kavu i pisao tekstove pa sam tako nekako skontao i naziv. Dok ga čitam, pred oči mi padaju iste slike koje sam imao dok sam sjedio tamo i prvi put ga pročitao. Ja mislim da ta pjesma tj. naziv pjesme ima sve čemu ja težim kao autor. Jednostavnost, oštrina uma koji piše, direktnost bez rukavica, jasnoća izričaja vlastite predodžbe svijeta koja se pretjerano ne preklapa s ustaljenim društvenim poimanjem realnosti. Glazba koja je drugačija, isključivo iz same srži mozga i srca stvaratelja koji ju materijalizira. Sve ostalo je poprilično generično, sve što je izvanjsko vrlo je standardno: npr. forma pjesama, instrumenti koji sviraju itd… Ne znam koliko točno mogu opisati vlastiti autorski profil, ali svakako bih rekao da se ne bojim pokazati sebe do same srži. Nerijetko to završava autodestrukcijom.

Možda nije najsretnije rečeno od mene, ali ističe se tvoj humorni pristup… Veoma blagi, ali jasni humorni pristup… Mislim da nema bijesa, gnjeva, frustracije u situacijama o kojima pjevaš. Sve se nekako riješi s osmijehom na licu (što bi rekao Mlinarec Drago). Što misliš o ovomu momu doživljaju dok slušam album Naravno da ispod tog tvog blagog humora nije teško primijetiti ironiju, a i cinizam, ako treba?
Mogu reći da sam na prvu bio ugodno iznenađen pitanjima, s obzirom na dosadašnje intervjue/razgovore. S magarca na konja… Naravno, iduća pomisao bilo je osvještavanje činjenice s kim imam posla. Za početak bih se najiskrenije zahvalio na interesu i želji za upoznavanjem. Počašćen sam što se ovo uopće događa, s obzirom da sam vrlo svjestan Vašeg rada i doprinosa glazbi te kulturi uopće. Humor je sastavni dio mojega rada i često se može pronaći u tekstovima. Sjećam se jednog Zappinog intervjua gdje je rekao nešto u stilu: „Kada bi ljudi bili ciničniji, svijet bi bio bolje mjesto.” Mislim da je tu veliku ulogu odigrao i Henry Rollins u svojoj karijeri s Black Flagom, ali i u solo vodama. On se ne srami (s osmijehom na licu) sasuti u lice ono što ga najviše boli. Inspiriraju me autori, ali i svakidašnji ljudi surovog izričaja, premda ja to ipak volim malo zapakirati u popularan aranžman. Pjesme su dobar kanal da sačuvam vlastiti kredibilitet u stvarnom životu, ostanem pristojan, uljudan tj. društveno prihvaćen… Zato, kad krenem pisati, nerijetko kroz grubi humor ukazujem na pojedine socijalne upitnike i nedostatke iskrenosti unutar istih. Znam da ovo što sad pišem može zazvučati arogantno, ali baš zato ni ne pričam previše o tome. Neka tekstovi pokažu moje pravo mišljenje o društvu. Ne studiram sociologiju za badava!

“Matilda i Klinci liječenje su vlastitih frustracija uzrokovanih nedostatkom vremena i novca za moj (trenutno) vrhunski izričaj, Fire in Cairo”

Ako kažem da su tvoji „home made“ produkti Matilda i Pitaj klince nešto poput tvojih dodatnih ispušnih ventila, ne znači da je „glavno stvaralaštvo“ Kairo tvoj glavni ventil. Držim pak da je Kairo tvoja čista potreba za stvaranjem, a ne rješavanje nekih frustracija, bijesa ili gnjeva bilo čime uzrokovanih. Mnogi  su umjetnici upravo držali da im je stvaranje nešto poput terapije. A u tebe?
Vrlo dobro ste to prepoznali. Matilda i Klinci liječenje su vlastitih frustracija uzrokovanih nedostatkom vremena i novca za moj (trenutno) vrhunski izričaj, Fire in Cairo. Mladenović je rekao: „Jako sam sretan što sam odabrao ozbiljno se baviti nečim tako neozbiljnim kao što je rokenrol.“ Ne znam što bih još dodao.

S Matom Ponjevićem često sam razgovarao u jednoj kultnoj dvorani na Vrbiku. Dvorana prokišnjava, a Fire In Cairo i još nekoliko rock bandova dijele je s pravim boksačima (BK Trnje). Tu vježbaju, snimaju na pozornici na kojoj je nastupao Drago Mlinarec s Grupom 220. Dragec je i živio u blizini i tu je nastao i vječni hit „Osmijeh“ te album „Naši dani“ – prvi album u povijesti hrvatskoga i onda jugoslavenskoga rocka. Samo na prvu čudan je spoj boksa i rocka na Vrbiku. Ako ništa – i boks i rock jedni su od najboljih lijekova protiv danas tako rasprostranjene depresije.

Moglo bi Vas zanimati