Najnoviji album Gudačkoga kvarteta Sebastian - hvalevrijedan izvođačko-nakladnički pothvat

Najnoviji kompaktni disk Gudačkoga kvarteta Sebastian posvećen je djelima renomiranih hrvatskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća: Božidaru Kuncu, Franu Lhotki i Josipu Štolceru Slavenskom. Kompaktni disk izdala je njemačka kuća Classic Produktion Osnabrück (cpo). Sretnim spojem njemačkoga izdavača i vrhunskih komornih glazbenika, djela domaćih skladatelja stala su uz bok djelima elitnih međunarodnih skladateljskih imena.

Ciklika i tonalitet
Kunc, Lhotka i Slavenski pripadaju, kao što se zna, tzv. neonacionalnom smjeru, a njihove komorne skladbe donose tipične skladateljsko-tehničke postupke. Svim predstavljenim djelima – a radi se o Gudačkom kvartetu u F-duru Božidara Kunca, Elegiji i Scherzu Frana Lhotke i Četvrtom gudačkom kvartetu Josipa Štolcera Slavenskog – zajednički su: ciklika, prošireno-tonalitetno ozračje, često nagli i neočekivani završeci stavaka te neobična melodioznost koja ponekad izmiče slušateljima zbog gustog sloga koji kombinira kontrapunktiku s vertikalnim harmonijskim razmišljanjem. Također, tu je, naravno, i specifičan odnos prema folklornim uzorcima kojima se koriste i Kunc i Lhotka i Slavenski, ali svaki na svoj način, s većim ili manjim odmakom od svojega glazbeničkog nacionalnog usmjerenja.
Za Gudački kvartet u F-duru, op. 14 može se reći da je mladenačko djelo Božidara Kunca jer je skladatelju u vrijeme nastanka skladbe (1931.) bilo 28 godina; ujedno je to jedino djelo te vrste u njegovu opusu. Kunca povezujemo s impresionističkim klavirskim zvukom, koji je u njegovu jedinom gudačkom kvartetu prisutan u lepršavosti i transparentnosti glazbenoga materijala i njegove izvedbe. Raspoloženja triju stavaka često se mijenjaju, naročito u prvom (Con molto vivacito) i trećem stavku (Introduzione / Allegro ma non troppo). Konstanta rubnih stavaka je izmjena čvrsto energičnih i lirskih dijelova; drugi je stavak (Lento molto e con espressione) izrazito lirski i u njemu skladatelj ne odvaja dijelove nekim drastičnim promjenama u teksturi ili atmosferi.

Kvazifolklorno
Svim je stavcima, međutim, zajednički pristup tematskom materijalu, koji se nudi kao sveprisutni element. No ta sveprisutnost ne znači da su teme lako dostupne: tematski materijal rubnih stavaka neprestano se transformira, često specifičnim kontrapunktsko-harmonijskim slogom koji je temeljen na dijaloškom odnosu visokih i dubokih gudača. Time se teme prvog i trećeg stavka čine neuhvatljivim; jednako se tako, zbog gustoće tekstura, neuhvatljivim čini njihovo formalno oblikovanje, premda je ono, zapravo, itekako prisutno. Izvedba zahtijeva duboku koncentraciju, jer guste mijene u teksturi djela zahtijevaju stvaranje specifičnog dojma; kao da se radi o nemirnoj rijeci koja unatoč svemu teče. Članovima Gudačkoga kvarteta Sebastian upravo je taj element bio izazovan, a dojam da je njegovo ostvarenje lagano, potvrđuje vrsnost njihove umjetničke interpretacije.
Ako govorimo o neprestanim mijenama i o stalnom transformiranju tematskoga materijala, tada su to karakteristike koje se prepoznaju i u Elegiji i Scherzu Frana Lhotke, također nastalih 1931. godine.
No za razliku od Kunca, koji samo kratko dodiruje folklorne asocijacije, i to uglavnom u prvom stavku, Lhotkina se dvostavačna skladba temelji na dvjema kvazifolklornim temama i na dvama kvazifolklornim ugođajima. U Elegiji je to predivna lirska melodija, svijetlih gudačkih boja. Ona je polazna točka za poigravanje timbreom gudaćih instrumenata. A ako se u početku činilo da će vodeću riječ u oblikovanju elegičnog ugođaja i temeljnog tematskog materijala imati violine, stavak svojim tijekom upravo to negira, ravnopravno tretirajući sva četiri gudaća instrumenta. S druge strane, Scherzo uzima za svoju polaznu točku ples koji se temelji na ubrzanju. Stoga je accellerando, koji je ponuđen kao obrazac odmah na početku skladbe, temeljna skladateljska premisa, a njezino korištenje ide u smjeru koji čini bit scherza kao duhovite glazbene dosjetke, hira, glazbene igre ili šale. Stavak je iznimno efektan; s idejom ubrzanja na kratke i sve kraće staze. Ujedno, skladatelj se poigrao idejom narodnog plesa, vjerojatno kola, a ta ideja i njezin intrigantni razvoj nisu ostavili ravnodušnima ni izvođače ni njihove slušatelje.
Ideja uporabe narodne plesne glazbe u umjetničkoj brzo je zaživjela i doživjela brojna ostvarenja u djelima većine skladatelja nekadašnje Jugoslavije. Među njima je, mogli bismo reći, prvak bio Josip Štolcer Slavenski – skladatelj specifičnog glazbenog jezika, jedinstven po izrazu, jednako inspiriran suvremenošću koliko i folklornom glazbom kojoj se neprestano vraćao. Njegov posljednji, Četvrti gudački kvartet, nastao 1961. godine, prerada je suite Balkanske igre. Gotovo se svaki stavak toga djela temelji na plesno-folklornoj inspiraciji, uglavnom preuzetoj iz srpskog folklora (poznato je da je Slavenski veći dio životnog i radnog vijeka proveo u Beogradu).

Ležeći tonovi
Prvi stavak, Allegro molto energico, ima podnaslov Kokonješće, prema plesu koji se plesao u okolici Beograda. Drugi stavak, Largo cantabile, zapravo je uspavanka, ali zadržava folklorne temelje, kao što su ukrasi, upotreba prirodnog mola te paralelni kontrapunkt između dviju gornjih i dviju donjih dionica. Treći stavak, Allegro molto vivace, nosi podnaslov Užičanka, a temelji se na Užičkom kolu, dok četvrti stavak, podnaslova Teškoto, odmah otkriva da je skladatelj kao inspiraciju uzeo jedan od najljepših i najtežih makedonskih plesova. Temelj glazbenoga jezika većine stavaka su ležeći bordunski tonovi, povremeno isticanje povećane sekunde u višeglasju te kontrapunktska obrada koja ne uključuje uvijek sve dionice. Posebno je zanimljiv posljednji stavak, koji se temelji na postupnom ubrzanju, vidljivom već u rasporedu tempa (Grave/Adagio/Moderato/Allegro moderato/Allegro/Presto); upravo tu dvije dionice oblikuju kanonsku imitaciju koja se razrađuje na zanimljiv i sugestivan način. Drugi se stavak, nazvan Prespanka, ističe drugačije. Unatoč i dalje jasno prisutnim folklornim asocijacijama, stavak, zbog česte upotrebe ležećih tonova u svim dionicama, stvara naznaku danas popularne relaksirajuće, ambijentalne glazbe, o čijem je postojanju Slavenski mogao saznati iz djela Erica Satieja.

Za ambiciozne
Posebnost Slavenskijeva glazbenog govora nije, dakle, samo u vještim manipulacijama i asocijacijama na narodnu glazbu koja ga je okruživala, nego u osmišljavanju specifičnog glazbenog jezika u kojem se čitaju mnoge, danas vrlo suvremene novine. Zato je izbor toga djela, kao i Gudačkog kvarteta Božidara Kunca, te Elegije i Scherza Frana Lhotke, za izvedbu na izdanju visokokotirajuće njemačke izdavačke kuće doista hvalevrijedan. Osim toga, ne samo da tim pothvatom svijet upoznaje cijenjena djela hrvatskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća nego se time osvješćuje važnost navedene skladateljske generacije među mladim i ambicioznim slušateljima i izvođačima hrvatskih klasičnih glazbenih ostvarenja.

Prati na:
https://sq-sebastian.com/
https://www.facebook.com/Sebastian-String-Quartet-604384806375576/

Izvor: Cantus 227