Pocket Palma - razvoj u glazbi, ali ne i u lirici na novom albumu "Atomi"
Anja Papa i Luka Vidović iz pocket palme jedni su od najmarljivijih mladih ljudi na hrvatskoj glazbenoj sceni. U manje od dvije godine objavili su dva albuma i ukupno desetak singlova uz pripadajuće videospotove te su nas tijekom onog najsumornijeg perioda pandemije tješili sesijama Drop of Comfort, audio-vizualnom kapljicom utjehe u kojoj su oni i njihovi gosti pjesmama osmislili posebno nježne aranžmane.
U tom vizualnom dijelu svesrdno im pomaže njihov prijatelj, redatelj i fotograf Benjamin Strike. Uz to, bacili su se u producentske vode, pa su tako zauzeli ulogu mentora mlade glazbenice Bekke te napravili već tko zna koliko remikseva raznih pjesama. Onaj debitantski i eponimni album objavljen je na samom kraju 2019. godine, kada su liste ponajboljih izdanja najčešće već izrađene, pa se izdanja iz prosinca najčešće „prebacuju“ na iduću godinu. U tom slučaju javnost se, u pametnim razmacima, treba singlovima podsjećati na album, što su pocket palma učinili. Zapravo, imali su niz od osam singlova, što s prethodnog, što s novog albuma. Da nije bilo strateške ili kreativne stanke od pet mjeseci, ne bi se mogla osjetiti prevelika razlika između dva albuma.
Nakon što su (bar privremeno) napustili Side Project, autorski projekt na engleskom jeziku, pocket palma su vrlo brzo pronašli i afirmirali svoj glazbeni izričaj u kojem vješto koriste elemente u svijetu i regiji trenutno vrlo popularnih synthwavea, dreamwavea i retrowavea, nostalgičnog prisjećanja na estetiku electro popa 1980-ih, dodajući im vlastiti senzibilitet. Pritom se oslanjaju na sintetičke zvukove, spajajući ih s električnom gitarom Brune Žabeka i basom Karla Kurtalija te svojim sanjivim glasovima. Tako izbjegavaju sterilnost i dobivaju dobru dozu topline i romantike, čak i kod plesnijih stvari. Premda su već s Atoma skinuli četiri singla („Daleki poljupci“, „Zauvijek“, „More“ i „Pogled“) i u mislima su na novome materijalu, ovdje čujem još barem dvije pjesme koje bi se mogle istaknuti do trećeg albuma, od kojih mi je „Postaje kasno“, koja i otvara album, jedan od favorita cijelog izdanja.
Nažalost, sigurnost u razvoju glazbenog stila i produkcije ne prati i razvoj lirike, već je od početne „Postaje kasno“ do finalne „Ovo je kraj“ tema više-manje ista: „Ja te (ne) volim, ti mene (ne) voliš.“ Ponekad i zabljesne neki pokušaj zanimljive pjesničke slike („u ogledalu sad skupljam ostatke svoga tijela marljivo“, „zbog tebe miriše more“, „čak i pogledi su glasni“), ali pocket palma imaju sreće što uspijevaju glazbom donekle zamaskirati banalnost tekstova. No, gledano općenito, Atomi su produkcijski i glazbeno uvjerljiviji nasljednik prvijenca, vrlo ujednačen i pametno posložen album koji mogu slušati od početka do kraja, bez želje da preskočim ijednu pjesmu, čak ni interludije. Ipak, od idućeg izdanja bih voljela čuti drugačije elemente, čvrstinu u zvuku, drugačiji pristup interpretaciji i svakako zrelije tekstove.
