09
stu
Čitaj

Hrvatski glazbeni zavod - "još ljepši i stariji"

Martina Filjak u Hrvatskom glazbenom zavodu Fotograf: Zvonimir Ferina

share

Iako se koncert održan u Hrvatskomu glazbenomu zavodu 29. listopada 2021. službeno zvao „Martina Filjak & Friends za HGZ“, a imao je i podnaslov „in memoriam Charles C. Taylor“, njegov je neslužbeni naslov zapravo bio „zatvaranje“, kao u rečenici: „Idemo na zatvaranje HGZ-a?“

Već je nekoliko tamošnjih koncerata proglašeno „posljednjima“, no ovaj je doista bio završni koncert u cijenjenoj dvorani prije temeljite obnove cijele zgrade Hrvatskoga glazbenoga zavoda u Gundulićevoj ulici u Zagrebu, za koju su pripreme počele i prije. Obnova ujedno, da posudimo opravdano dramatičnu frazu, donosi i kraj jedne ere za ustanovu osnovanu prije gotovo dvije stotine godina, a iz potresom načetih zidova dvorane glazbu su privremeno ispratili pijanistica Martina Filjak i prijatelji iz naslova koncerta, violončelistica Monika Leskovar, sopranistica Valentina Fijačko Kobić, pijanistica Caroline Haffner i Zagrebački solisti.

Organizatori su se potrudili da zatvaranje protekne u svečanome tonu, odnosno da naglasak bude na obećanju lijepe (iako daleke) budućnosti u obnovljenome HGZ-u, a ne na činjenici da omiljena koncertna dvorana bogate tradicije čak nekoliko godina neće biti u funkciji. Zato je možda nešto slabiji naglasak bio na glazbi, odnosno na prigodno, šaroliko složenome programu raznih izvođača pa i stavaka „izvađenih“ iz cjeline. To ne znači da je i sama glazba bila slabija, uostalom, doista se mnogo govorilo o posebnostima izvođenja i slušanja glazbe baš ondje, no nad izvedbu i slušanje nadvio se teret predstojećeg zatvaranja dvorane, kao i teret molbi za financijskom pomoći kako bi se obnova mogla provesti. Užitka je za slušatelje svakako bilo, naročito tijekom izvedbi Martine Filjak (Bachov Preludij i fuga u a-molu, u obradi Franza Liszta te 3. stavak Beethovenova Koncerta br. 3), Monike Leskovar (Rahmanjinovljeva Vokaliza, uz pratnju Caroline Haffner) i Valentine Fijačko Kobić (arija „O mio babbino caro“ Giacoma Puccinija, uz Martinu Filjak).

Dobra strana odluke da se oproštajni koncert dvorane povjeri raznim izvođačima u tome je što se moglo čuti koliko ta dvorana „dodaje ono nešto“ zvuku raznolikih solista i sastava.

Oproštaj od dvorane mogao se pratiti izravno na Hrvatskoj televiziji, a i u dvorani je publika mogla čuti razgovor s umjetnicima koji su vodili Jana Haluza i Željko Tomac te doznati što kome znači Hrvatski glazbeni zavod, koji su planovi s obnovom Zavoda, o čemu je govorila predsjednica njegova ravnateljstva Romana Matanovac Vučković te zapamtiti da je inozemna gošća koncerta, pijanistica Caroline Haffner, stvarno, stvarno, stvarno princeza (potomkinja Napoleoneove sestre Caroline i Joachima Murata).

Hrvatski glazbeni zavod, koji je već preživio snažan zagrebački potres, onaj iz 1880., pretrpio je veliku štetu u potresu u ožujku 2020. U međuvremenu je saniran krov i u zgradi se ponovno počelo koncertirati. Odmah nakon potresa, glazbenici su se okupili kako bi pomogli skupljanju sredstava za obnovu – prvi je koncert organizirala violončelistica Kajana Pačko, a među prvima koji su se pozivu odazvali bila je i hrvatska pijanistica međunarodne karijere Martina Filjak. Baš je njezina izvedba na donaciju potakla Charlesa C. Taylora, u čije je sjećanje održan ovaj koncert: ovaj je američki donator platio popravak vrijednoga hagezeovskog Steinwaya. U dvorani nije nikada bio, ali je za nju čuo od svojega partnera Samira Nikočevića, koji je studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te su se zajedno posvetili pomaganju HGZ-u. Izniman čin lokalnoj publici nepoznatog te nedavno preminulog američkog dobročinitelja trebao bi, nadaju se u HGZ-u, postati manje iznimnim činom:  voditelji programa i predsjednica Ravnateljstva HGZ-a tijekom večeri naglašavali su važnost donatorstva u kulturi i nadu da će još mnogi donatori pomagati HGZ-u, koji nije niti gradska niti državna ustanova, već je udruga građana i time zapravo anomalija među velikim, tradicionalnim, kulturnim ustanovama u Hrvatskoj.

Je li i hrvatska budućnost ona u kojoj se dvorane više ne zovu po Lisinskome ili Bersi, nego prema donatorima?

U sadašnjoj financijskoj situaciji u Hrvatskoj (a i s obzirom na prošlu i na očekivanu situaciju), može se učiniti čudnim što se govori o doniranju u kulturi, koje još uvijek najbolje poznajemo iz stranih, najviše američkih prilika. Je li i hrvatska budućnost ona u kojoj se dvorane više ne zovu po Lisinskome ili Bersi, nego prema donatorima, kao u SAD-u (gdje se po bogatoj čeljadi nazivaju dijelovi bolnica jer ih bez privatnih donacija ne bi ni bilo, no to je druga tema)? Zasad nije vjerojatna takva inačica donatorstva, koja bi neke u Hrvatskoj zgrozila, dok bi drugi sigurno prihvatili očuvanje kulturnog života pod bilo kojim imenom.

(Dvorane s imenom i prezimenom imućnih poznate su nam iz umjetničkih biografija, u kojima, u pokušaju da se u hrvatskome zadrži sličnost s originalnim nazivom, nastaju nespretni izrazi poput „nastupio u Alice Tully Hallu“, jer je to kraće od „u dvorani „Alice Tully“ u sklopu Centra za izvođačke umjetnosti „Lincoln“. Kada već spominjemo baš tu njujoršku dvoranu, namijenjenu komornoj glazbi, moramo upozoriti da se i na njezinu primjeru vidi kako se ondje radi o posve drugim financijskim gabaritima: Alice B. Tully, bogata nasljednica, a nekoć pjevačica, dala je 1969. godine 4.5 milijuna dolara za izgradnju dvorane te poslije platila i orgulje. Dvorana je 2009. obnovljena, što je stajalo više od 55 milijuna dolara, od kojih je Zaklada Alice Tully dala 16. A danas za „početnu cijenu“ od 5.000 dolara sjedalo u dvorani možete nazvati po sebi ili po nekome koga odaberete. Kada u HGZ-u više ne budu škripali legendarni stolci, koje se mora spomenuti u svakom razgovoru o dvorani, možda se i ondje nađe koji stolac s potpisom.)

Poticatelji donatorstva u kulturi gledaju onkraj činjenice da je brojnim ljubiteljima glazbe previše i ovih 120 kuna za ulaznicu za donatorski koncert i pogledavaju prema onima koji zbilja imaju novca. Takvih uvijek ima, no u našim krajevima uglavnom nisu skloni davati novac kulturi, čime neće dobiti ni porezne olakšice. Možda su i oni navikli na sustav u kojem će se za kulturu pobrinuti država i gradovi, a možda će HGZ moći preodgojiti neke velike „igrače“; u međuvremenu se nada velikom broju manjih donacija svojih članova i drugih ljubitelja glazbe.

Donacije će biti potrebne, iako je dio sredstava potrebnih za obnovu već osiguran, kao što se već pisalo. Netom prije potresa 2020., HGZ je obnavljan, zatim je, nešto nakon potresa, ponovno doveden u uporabno stanje, no sada „odlazi“ u temeljitu obnovu. Prva je faza te obnove konstruktivna obnova – što se laički može opisati kao skup osnovnih mjera za spas zgrade i jačanje njezine otpornosti na potrese („usađivanje“ željeza u zidove, u skladu s konzervatorskim preporukama). Za tu je fazu potpisan ugovor s Ministarstvom kulture, na iznos od 57 milijuna kuna iz Fonda solidarnosti. No troškova će biti još, a planovi su veliki (analiza i idejni projekt u međuvremenu su dovršeni): zgradu treba urediti i iznutra, postaviti sustave grijanja i hlađenja, preurediti podrum; uz uređenje postojeće dvorane, gradit će se i nova manja dvorana u potkrovlju, sa 180 mjesta te prezentacijski prostori, možda i muzej. Provest će se i restauracija starih oslika na zidovima koje su davno prebojane (a načinio ih je Johannes Clausen, suradnik Hermana Bolléa). Obnova će tako na svjetlo dana izvući vrlo stare slojeve, ali i stvoriti posve nove, čineći mjesto i novim i starim istovremeno. Novim kulturnim centrom, ali i „još ljepšim i starijim“ (sintagma „još lepši i stariji“ potječe iz komentara jednog od ratnih napadača za Dubrovnik, no možda je vrijeme za rekviriranje te upotrebu tih riječi i u ljepšem kontekstu). Za sve to novac tek treba naći, a s obzirom na to da je HGZ najveći prihod ostvarivao iznajmljivanjem prostora, što je sada nemoguće, financijski su izazovi veliki.

Show must go on

Hrvatski glazbeni zavod ima jedinstvenu dvoranu koja će profesionalnoj glazbenoj sceni nedostajati, ali on je (bio) i baza amaterskih ansambala (dugovječnoga Društvenog orkestra), mjesto susreta i predavanja te dom iznimno vrijedne glazbene arhivske zbirke – treće najveće u Hrvatskoj – koja je sada preseljena i pohranjena u dogovoru s Hrvatskim državnim arhivom. Dr. Nada Bezić, muzikologinja i dugogodišnja knjižničarka HGZ-a te njegov pravi dobri duh, nastavit će s radom, ali drugdje i „na minimalcu“. U razgovoru s Ivom Lovrec Štefanović za emisiju Putovi hrvatske glazbe Hrvatskog radija potvrdila da je će HGZ svakako nastaviti svoju izdavačku djelatnost, a najavila je i digitalizaciju brojnih zbirki.

Iako će se nedostatak dvorane osjećati, show se mora nastaviti; drugim riječima, koncertni se život seli na druge adrese.

Neki će se koncerti, koji bi se inače možda slušali u Gundulićevoj, održavati u Koncertnoj dvorani „Blagoje Bersa“ Muzičke akademije, dvorani koja glazbenike, čini se, ne oduševljava, ali je nova i u središtu grada; HRBA će svirati u Kazalištu „Kerempuh“, Zagrebački kvartet u crkvi sv. Ivana Krstitelja. Vidjet će se i koliko je publika fleksibilna, spremna odlaziti na druge adrese. (Uz nabrajanje prostora i pisanje o posljedicama potresa, spomenimo da je i dvorana „Gorgona“ Muzeja suvremene umjetnosti, koja i nije zaživjela kao koncertna dvorana za klasičnu glazbu, također oštećena u potresu, iako je jedna od najnovijih u Zagrebu, no nedavno je počela njezina sanacija.)

Obnova HGZ-a trajat će godinama, a u međuvremenu ostaju brojne neizvjesnosti – hoće li nas „pokositi“ pandemija i/ili inflacija, hoće li Grad Zagreb imati novca za kulturu, hoće li se razvijati nova publika? Jer sadašnja još pamti prve nastupe „male Martine“ i „male Monike“ u Zavodu, no valja naći i one koji se toga ne mogu sjećati.  Još je također neizvjesno hoće li biti financijskih mogućnosti da se najavljeni novi kulturni centar u Gundulićevoj ostvari prema planu.

Godine 2026. bit će 150 godina od dolaska HGZ-a u zgradu u Gundulićevoj, a 2027. dvjesto godina od osnivanja Hrvatskoga glazbenoga zavoda – nadajmo se da će se obje obljetnice slaviti u sjajnom, odavno dovršenom, istovremeno novijem i starijem HGZ-u.

Martina Filjak u Hrvatskom glazbenom zavodu Fotograf: Zvonimir Ferina

HGZ, soopranistica Valentina Fijačko Kobić Fotograf: Zvonimir Ferina

Monika Leskovar u HGZ-u Fotograf: Zvonimir Ferina

HGZ, pijanistica Caroline Haffner Fotograf: Zvonimir Ferina

Zagrebački solisti Fotograf: Zvonimir Ferina

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati