Analiza uloge glazbe u poboljšanju sportskih performansi

Nakon što smo u prva dva dijela istražili analizu uloge glazbe u motivaciji sportaša i analizu uloge glazbe u povećanju fizičke izdržljivosti i fokusiranosti sportaša, u ovom nastavku istražujemo i analiziramo ulogu glazbe u poboljšanju sportskih performansi sportaša. Pritom je bitno istaknuti kako glazba u profesionalnim sportovima nije poslužena ni korištena samo kao inspirativna pozadina sportskog napora nego znanstveno dokazani ergogeni faktor koji u kvalitetno primijenjenim okolnostima i pod određenim uvjetima može poboljšati fizičku, emotivnu i kognitivnu komponentu sportskog učinka.

Također je bitno istaknuti da je značajno razlikovanje pri utjecaju i analizi fokusirano ovisno o tome radi li se o pojedinačnim natjecateljskim sportovima ili timskim. U pojedinačnim sportovima glazba funkcionira kao alat samoregulacije i introspektivne motivacije, dok u timskim sportovima postaje instrument kolektivne energije i zajedništva. Ono što im je zajedničko nedvojbeni je utjecaj na poboljšanje performansi i rezultata analiziranih sportaša izloženih dirigiranim utjecajima glazbe. S obzirom na rastuće mogućnosti personalizacije i biometrijske integracije, uloga glazbe u sportu u narednim će desetljećima postati integralni dio pripreme sportaša jednako važan kao prehrana, san ili psihološki trening, ako je vjerovati prognozama medicinskih stručnjaka.

Kako kaže dr. Costas Karageorghis, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u području istraživanja aktivnih veza i učinaka slušanja glazbe na sportske rezultate i motivaciju sportaša: „Glazba je možda najjeftiniji, najpristupačniji i najučinkovitiji ergogeni alat koji imamo. Ona pretvara umor u ritam, a napor u snagu.“ Na tragu te rečenice znanost i sportska medicina istražuju utjecaj glazbe na poboljšanje sportskih performansi kroz tri ključna komplementarna aspekta: fiziološki, psihološki i kognitivni.

Temeljem recentnih istraživanja iz područja sportske psihologije, neuroznanosti i kineziologije prikazuju se konkretni mehanizmi djelovanja glazbe na organizam sportaša te se diferencira njezina uloga u pojedinačnim i timskim sportovima. Cilj je dokazati i ilustrirati kako pravilno odabrana glazba može poslužiti kao ergogeni alat, sredstvo koje mjerljivo povećava učinkovitost, motivaciju i fokus sportaša jer je od vojnih marševa u antičkoj Grčkoj do suvremenih fitness playlista, glazba nerazdvojno povezana ljudskim pokretom i fizičkim naporom. No, dok je kroz povijest razvojno imala ceremonijalnu, ritualnu ili samo motivacijsku funkciju, danas je njezina uloga u sportu precizno mjerljiva i višestruko dokaziva.

Brojna znanstvena medicinska istraživanja potvrđuju kako glazba ne djeluje samo emotivno, nego neurofiziološki, utječući na rad mozga, srčanog ritma, disanja i mišićne aktivnosti cijelog tijela.

Kad sportaš sluša glazbu koja je tempom i dinamikom usklađena s njegovim pokretima, dolazi do stanja sinkronizacije između vanjskog ritma i unutarnjih bioloških procesa, što je fenomen poznat kao neural entrainment (Thaut, 2013), kao jedan od najzanimljivijih i najvažnijih mehanizama kojim glazba utječe na sportske performanse. Ono što se događa neuronska je sinkronizacija moždanih valova sportaša s vanjskim ritmičkim podražajem. Kad sportaš sluša glazbu određenog tempa i ritma, njegovi neuronski obrasci spontano se usklađuju s tim ritmom, stvarajući stanje neurofiziološke koherencije između sluha, mozga i pokreta.

Drugim riječima, mozak doslovno „hvata ritam“ glazbe i počinje anticipirati uzorke koji slijede. Na taj način aktiviraju se motorička područja korteksa, odgovorna za planiranje i izvođenje pokreta te slušni korteks koji analizira tempo i strukturu zvuka. Rezultat je učinkovitije kretanje, bolja koordinacija i manja kognitivna potrošnja energije jer mozak dio „kontrole pokreta“ prepušta automatiziranoj ritmičkoj sinkronizaciji. Trkači pritom nesvjesno usklađuju duljinu i frekvenciju koraka s ritmom glazbe, što smanjuje biomehaničku neujednačenost i povećava ekonomičnost trčanja, veslači i biciklisti koriste glazbu određenog BPM-a (beats per minute) kako bi sinkronizirali pokrete s članovima tima i održali jednak intenzitet tijekom cijele dionice.

Plivači u treningu često slušaju glazbu pod vodom (bone-conduction slušalica) kako bi stabilizirali tempo zaveslaja i disanja. U borilačkim sportovima pak sportaši koriste ritmičku glazbu za postizanje pravilnog tempa udaraca i koraka, čime se poboljšava tajming i prostorna percepcija. Osim fizičke sinkronizacije, neural entrainment ima i učinak na emotivni balans sportaša jer usklađenost moždanih valova s ritmom glazbe dovodi do osjećaja kontrole, smirenosti i „protočnosti“ pokreta, stanja koje sportaši često opisuju kao ulazak u zonu.

Zahvaljujući spomenutom fenomenu, glazba postaje most između fiziologije i psihologije pomažući sportašu da uskladi disanje, puls i misao u jedinstvenom ritmu performansa. Drugim riječima, glazba ne samo da „potiče“ tijelo, već doslovno ulazi u njegov ritam, pomažući sportašu da ostvari veću učinkovitost uz manji subjektivni osjećaj napora (Karageorghis & Priest, 2012). Glazba aktivira više moždanih regija istodobno, motorički korteks (pokreti), limbički sustav (emocije) te prefrontalni korteks (planiranje i fokus). Simultana aktivacija potiče tzv. multi-level synchronization odnosno međudjelovanje emotivne i fizičke energije. Pritom se u tijelu luče dopamin, serotonin i endorfini, neurotransmiteri odgovorni za osjećaj zadovoljstva, nagrade i smanjenje percepcije boli (Blood & Zatorre, 2001), čime se objašnjava zašto glazba može povećati prag tolerancije na napor te potaknuti ergogeni efekt, fiziološko poboljšanje performansi koje nije posljedica kemijske supstance već psihofizičke stimulacije.

Zanimljivo je istaknuti pritom kako glazba umjerenog do brzog tempa (120–140 BPM) pomaže u stabilizaciji ritma kretanja, smanjujući energetski trošak pokreta (Bacon et al., 2012).

Sportaši pritom doslovno „šetaju u ritmu“ glazbe, što dovodi do učinkovitijeg kretanja i manjeg osjećaja iscrpljenosti, što povezuju s bitnim relaksivnim momentom na emotivna stanja sportaša te se prije natjecanja koristi kao sredstvo psihološke pripreme kako bi pomagala u smanjenju anksioznosti, podizanju samopouzdanja i uspostavi optimalne pobuđenosti (arousal level). Prema spomenutoj teoriji arousal-regulacije (Karageorghis, 2015), glazba može služiti i za „zagrijavanje“ i za „hlađenje“ mentalnog stanja, ovisno o tempu, tonalitetu i emocionalnoj boji pjesme. U tom smislu, playlista kao popis izabranih pjesama nije tek puki niz pjesama kako mu se zna površno pristupiti nego itekako kompleksan i potencijalno bitan psihološki alat precizno programiran za stanje sportaša, koji može višestruko pomoći pri održavanju fokusa tijekom natjecanja, treninga i inih sportskih aktivnosti. Primjerice, kod dugotrajnih ili monotonih treninga (npr. trčanje, biciklizam), disocijativni efekt glazbe odvlači pažnju od umora, dok kod aktivnosti koje zahtijevaju preciznost (npr. golf, streličarstvo), glazba s ujednačenim ritmom pomaže u kontroli disanja i pažnje.

Primjerice, studija objavljena u Frontiers in Psychology pokazala je da slušanje motivacijske glazbe tijekom sportskih aktivnosti povećava ponašanje sklonije riziku, ali ne poboljšava nužno ukupnu izvedbu

Međutim, kod sudionika koji su odabrali vlastite playliste, primijećen je porast samopouzdanja i smanjenje anksioznosti, što može pozitivno utjecati na izvedbu u određenim uvjetima. Na primjer, australska olimpijska srebrna medaljašica Jaclyn Narracott istaknula je: „Jedna od posljednjih pjesama koju slušam prije utrke je ‘Dare to Dream’ Olivije Newton-John i Johna Farnhama, cijelo vrijeme…“ Spomenuta pjesma postala je osobni izvor inspiracije i emotivnih osnaživanja tijekom njezinih olimpijskih nastupa. Također, preminuli američki košarkaš Kobe Bryant, poznat po svojoj izjavi „mamba mentality”, često je isticao važnost mentalne pripreme: „Sumnjam u sebe, osjećam nesigurnost, imam strah od neuspjeha. Ima noći kada dođem u arenu i kažem: ‘Leđa me bole, noge me bole, koljena me bole. Nemam to. Samo se želim opustiti. Svi imamo sumnje u sebe. Ne negiramo ih, ali ih također ne prihvaćamo. Prihvatimo ih. Uspnimo se iznad njih.” Čime je samo podcrtavao važnost mentalne čvrstoće i pripreme, koju glazba može značajno podržati. A Kobe nije skrivao koliko mu je rap značio u životu i nabio ritam „košarkaškim dnevnicima“. Njegov kolega Dennis Rodman, nerijetko kontroverzan na terenu, birao je i kontroverzne oblike glazbe za motiviranje pa bi unatoč zabavljanju s Madonnom rekao kako je preferirao metal glazbu i da su mu Rage Against The Machine bili jedni od najdražih bendova. Njih ističe i Dana White, direktor UFC-a odnosno direktor najveće svjetske borilačke MMA organizacije, kao bend čiji ritmovi najviše motiviraju njegove borce. Nisma UFC MMA šampiona već ovisno o kojem segmentu svijeta iz kojeg dolazi preferira određenu vrstu i stilove glazbe, ali u većini slučajeva se radi o ritmičkim komadima.

Jedna od bitnih diverzifikacija i predmeta razlikovanja je utjecaj glazbe na sportaše u pojedinačnim ili skupnim sportovima

U pojedinačnim sportovima (atletici, plivanju, tenisu, gimnastici) glazba ima poglavito intrapersonalnu funkciju. Sportaš se kroz nju povezuje sa samim sobom, regulira disanje, fokus i emotivni pristup izvedbi i natjecanju. Glazba omogućava ulazak u stanje zone, mentalnog fokusa u kojem sportaš ostvaruje maksimalnu koncentraciju i automatiziranu preciznost pokreta. Empirijska istraživanja potvrđuju da odabir glazbe koja odražava osobni emo profil sportaša (npr. intenzitet, temperament, ciljevi) donosi mjerljivo bolje rezultate (Priest & Karageorghis, 2008). Drugim riječima, personalizacija glazbe jednako je važna kao i plan treninga. Istovremeno, u timskim sportovima glazba prelazi iz osobne u socijalnu dimenziju. Pjesme koje tim sluša u svlačionici prije utakmice djeluju kao zajednički ritual, usklađuju energiju emocija grupe, potiču osjećaj pripadnosti i stvaraju zajednički emotivni ritam. Kolektivna upotreba glazbe (npr. zajedničke himne, „pump-up“ playlisti) povećava osjećaj kolektivne samoučinkovitosti (Bandura, 1997), što se direktno reflektira u boljoj koordinaciji i međusobnom povjerenju tijekom natjecanja. Istraživanja provođena na promatranju performansi u timskim sportovima pokazuju da timovi koji razviju glazbene rituale prije nastupa pokazuju veću otpornost na stres i bolju međusobnu povezanost.

Razvoj tehnologije omogućio je stvaranje inteligentnih glazbenih sustava koji u realnom vremenu prilagođavaju glazbu fiziološkim parametrima sportaša (puls, tempo, disanje). Jedan od inovativnih primjera je PIMS (Personalized Integrated Music System), spomenut u drugom nastavku teksta o fizičkoj izdržljivosti sportaša, koji koristi biometrijske senzore i umjetnu inteligenciju za odabir glazbe koja optimalno potiče performanse i održava psihofizičku ravnotežu. Takvi sustavi čine glazbu ne samo pratnjom, nego sastavnim dijelom trenažnog procesa, što otvara novo poglavlje u sportskoj znanosti, gdje se umjetnost zvuka i znanost pokreta susreću u funkciji ljudske izvrsnosti.

S medicinskog aspekta, glazba nedvojbeno djeluje kao snažan ergogeni alat koji aktivno modulira fiziološke i psihološke parametre sportaša, a doba sve većeg korištenja AI modulirane i proizvedene glazbe ide u prilog sve bržem personaliziranju glazbenih lista kao bitnog segmenta priprema sportaša za vrhunske rezultate. Neuroznanstvena istraživanja dokazuju pak da usklađujući moždane valove s ritmom pokreta i optimizirajući motoričku koordinaciju istovremeno glazba utječe na autonomni živčani sustav, smanjuje razinu kortizola i subjektivni osjećaj umora, potiče lučenje dopamina i endorfina koji poboljšavaju raspoloženje, motivaciju i percepciju nagrade. Opisani učinci imaju direktne implikacije na sportske performanse kojima omogućuju sportašima postizanje veće izdržljivosti, preciznosti i brzina reakcije, smanjujući rizik od pretreniranosti i podržavajući brži oporavak. U kombinaciji s individualno prilagođenim playlistama i modernim tehnologijama (biometrijskim senzorima i AI sustavima za glazbenu personalizaciju), glazba postaje integralni dio sportske pripreme, a ne samo dodatni motivacijski element. Zaključno, glazba ne samo da nadopunjuje fizičku i mentalnu pripremu sportaša, već se svojim medicinskim i neurofiziološkim efektima pokazuje kao znanstveno potvrđen alat za poboljšanje sportskih performansi – kako u pojedinačnim, tako i u timskim sportovima. Njena primjena u sportu predstavlja savršen spoj psihologije, neuroznanosti i fiziologije, čime postaje ključni saveznik u ostvarivanju vrhunskih rezultata sportaša.

Umjesto završetka, sugeriramo otvoren kraj s predloženim Top 10 motivirajućih pjesama u direktnim indikacijama sa sportskim rezultatima:

1. Michael Phelps (plivanje) – ”Till I Collapse” – Eminem
2. Usain Bolt (trčanje/atletika) – ”Hold On” – Sean Paul
3. Veronica Fraley (bacanje diska) – ”March Madness” – Future
4. Coco Gauff (tenis) – ”Icon” – Jaden Smith
5. Kobe Bryant (košarka) – ”Lose Yourself” – Eminem
6. Anderson Silva (MMA) – ”Ain`t No Sunchine” – DMX
7. Dennis Rodman (košarka) – ”Bulls On Parade” – RATM
8. Jacyln Narracott (bob) – ”Dare To Dream” – Olivia Newton John & John Farnham
9. Mac Jones (ragbi) – ”Karma” – Taylor Swift
10. Cro Cop/Mirko Filipović (MMA) – ”Wild Boys” – Duran Duran

Reference prilikom pisanja članka:

Bacon, C. J., Myers, T. R., & Karageorghis, C. I. (2012). Effect of music-movement synchrony on exercise oxygen consumption. Journal of Sports Medicine and Physical Fitness, 52 (4), 359–365.

Bandura, A. (1997). Self-efficacy: The exercise of control. W. H. Freeman.

Blood, A. J., & Zatorre, R. J. (2001). Intensely pleasurable responses to music correlate with activity in brain regions implicated in reward and emotion. PNAS, 98 (20), 11818–11823.

Karageorghis, C. I., & Priest, D. L. (2012). Music in the exercise domain: A review and synthesis (Part I & II). International Review of Sport and Exercise Psychology, 5 (1), 44–84.

Karageorghis, C. I. (2015). The scientific application of music in sport and exercise: Towards a new theoretical model. In Advances in Motivation in Sport and Exercise (3rd ed.). Human Kinetics.

Priest, D. L., & Karageorghis, C. I. (2008). A qualitative investigation into the characteristics and effects of music accompanying exercise. European Physical Education Review, 14 (3), 347–366.

Thaut, M. H. (2013). Rhythm, Music, and the Brain: Scientific Foundations and Clinical Applications. Routledge.