30
pro
Priče

Arhiv Zagrebačke filharmonije seli u Muzej grada Zagreba

Foto: Matej Knežević/MGZ

share

‘Kopati po arhivu’ sintagma je koja se već uvelike ukorijenila u žargon domaćih znanstvenika. Pasionirane ‘istraživače-kopače’ prepoznaje se po iskri u očima u blizini kakve smežurane fotografije ili oprašena sveska, a zajednička pozitivna karakteristika im je sposobnost uočavanja velikog potencijala u sasvim malenoj ‘crtici’ na samoj margini margine. Tih vrijednih strpljivih ljudi fokusirane zaluđenosti ima, na svu sreću, u gotovo svim humanističkim znanstvenim strukama, pa slijedom toga i među znanstvenicima o glazbi (muzikolozima). Jer, arhiv je za njih temelj iz kojeg se ne može pročitati sve, ali može se mnogo. Marljivim uočavanjem i najmanjih detalja, popisivanjima, analizom, usporedbom te ostalim znanstvenim metodama, ti istraživači naše prošlosti oživljavaju sačuvani materijal te svojim intelektualnim kapacitetom stvaraju, interpretiraju daleke nam svjetove, možda kako bi i ovi sadašnji postali barem malo jasniji. 

Do tih otisaka prošlosti počesto nije tako jednostavno doći. Uzbudljiva ‘kopanja po arhivu’ ponekad se događaju daleko (preko granice i na nekom zabačenu mjestu ili napuštenu otoku) ili pak duboko (u kakvu prašnjavom podrumu ili na dnu nečije ladice) ili visoko (na tavanima finih građanskih familija). No, jednako često, te skrivene (pri)povijesti nalaze se na dohvat, zaboravljene i nesređene u ormarima, kutijama i registrima brojnih institucija koje čine temelj naše (glazbene) kulture.

Još jedan slučaj ‘kopanja po arhivu’ događat će se ovih dana i na relaciji Zagrebačka filharmonija – Muzej grada Zagreba. Povodom svog jubileja Zagrebačka je filharmonija odlučila ukoričiti svoju prošlost u novo monografsko izdanje autorice Ane Unkić Boltužić, a u pripremi je i velika prigodna izložba trenutno radnog naslova Zagrebačka filharmonija 150+ planirana za travanj 2022. godine. Autorica izložbe je Marina Perica Krapljanov, ujedno i v. d. ravnateljice Muzeja te voditeljica Zbirke ostavštine zagrebačkih glazbenih legendi, kojoj se donacijom Muzeju grada Zagreba pripaja kompletna građa arhiva Zagrebačke filharmonije.

Planirana izložba, kako je naglasio ravnatelj Zagrebačke filharmonije Mirko Boch, neće biti samo priča o jednom orkestru, već i o “prvoj glazbenoj instituciji u Hrvatskoj” čija je misija od samih njegovih početaka bilo doprinijeti kvalitetnijem i boljem društvu u cjelini, kao i priča o (za)čudnim ljudima – o vrsnim umjetnicima, o glazbenicima, ali i muzikolozima, scenskim i administrativnim radnicima te svima ostalima koji su svih godina njegova postojanja činili ovaj orkestar.

No, treba reći da priča o arhivu Zagrebačke filharmonije (u kojoj se nalaze plakati, objave i kritike, memorabilije, fotografije, diskografska izdanja, tehničke liste, programske knjižice i sl.) koja se rasula po ormarima, hodnicima i zakutcima soba Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski – u kojoj je ovaj orkestar još uvijek samo podstanar – nije tek fundus neke institucije, već kulturna baština Republike Hrvatske koju treba promatrati, izučavati i valorizirati, kako u kontekstu cjeline muzejskog fundusa, tako i u kontekstu kulturnog identiteta domaće (glazbene) sredine, ali i kulturnom identitetu našega grada, države pa i šire.

Producentica orkestra Zvjezdana Bardun Knežević – svjesna potrebe da se građa fizički pohrani na za nju adekvatno mjesto, popiše te nužno i digitalizira kao preduvjet za revitalizaciju potencijala (kako izlagačkog, tako i istraživačkog) svakog pojedinog predmeta koji se u fundusu nalazi – inicirala je ovu vrijednu suradnju te pokrenula i proces same donacije građe. Stoga, iako zagrebački orkestar ni nakon mnogo godina postojanja nije pronašao svoj dom, možemo biti zadovoljni da barem njegova arhiva jest.

No, je li ova lijepa suradnja samo incident, u kakvom su stanju arhivi, ostavštine i knjižnice hrvatske glazbene baštine te što rade vrijedni muzikolozi na terenu, pitali smo najprije Davora Merkaša, muzikologa i istraživača te člana vrijednog tima i nekadašnjeg ravnatelja Muzičkog informativnog centra.

Fokus i interes MIC-a briga je za hrvatsku glazbenu baštinu, a slijedom toga i za glazbene arhive, s naglaskom na ostavštine hrvatskih skladateljica i skladatelja. Mogli bismo reći i kako je MIC na sebe preuzeo ulogu centralnog mjesta prikupljanja informacija o tom tipu građe stvorivši ogromnu bazu podataka, a koja bi skorašnjim podizanjem MIC-ova novog internetskog portala trebala postati i javno dostupna.

„Glazbena arhivistika samo je početak uzbudljive, važne i kompleksne priče o postupanju prema našoj zajedničkoj baštini. Osobno tom prekrasnom i teškom poslu pristupam s puno strasti. Treba naglasiti da je potrebno mnogo vještina; poput onih detektivskih, kada poput kakvog Indiane Jonesa pokušavam uopće saznati gdje se što nalazi, pronaći sve te ljude. Ujedno je potrebno i mnogo upornosti jer se uz veliku potrošnju energije i vremena, nažalost, vrlo često iscijedi jako malo soka.“

Iako u recentnoj muzikološkoj praksi postoje vrijedni individualni istraživački napori otkrivanja i uređivanja glazbene građe, Merkaš iz prve ruke svjedoči da cjelokupna situacija s glazbenim arhivima na domaćem terenu ipak nije dobra. Građa je rasuta ili se uopće i ne zna gdje se nalazi, a notna građa čuva se većinom još uvijek u privatnim ostavštinama interpreta, skladatelja, izdavača i njihovih nasljednika. Budući da su subspecijalizacija ovog istraživača upravo autografi, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu sa Zbirkom muzikalija i audiomaterijala drži najidealnijom institucijom koja ujedno još uvijek ima najpogodnije uvjete za čuvanja takvog tipa notne građe.

Zanimalo nas je i koja su to skrivena mjesta na kojima se traži sva ta izgubljena glazba, a Merkaš kroz svega nekoliko primjera, uz važne samostanske arhive (kao što je arhiv Samostana Male braće u Dubrovniku kojim su se intenzivno bavili Vjera Katalinić, Stanislav Tuksar i Zdravko Blažeković; ili pak Nadbiskupski arhiv u Splitu koji je vrelo materijala o brojnim dalmatinskim skladateljima), spominje i Hrvatska narodna kazališta.

„Prije desetak godina arhiv zagrebačkog HNK-a, uz suglasnost tadašnje uprave, preselili smo upravo u NSK na depozitarno čuvanje. Na taj smo način, osim stotina djela hrvatskih skladatelja, spasili i desetke partitura židovskih skladatelja koje u posvemašnjem neredu ni nacisti nisu uspjeli pronaći. Surađivali smo i s ostalim hrvatskim narodnim kazalištima od kojih svi još uvijek posjeduju vrijedne autografe hrvatskih skladatelja.“

No, Merkaš nam otkriva i ljude poput skladatelja i zborovođa Mirka Cajnera i Slavka Modriana, u čijim su ostavštinama pronađeni mnogobrojni autografi hrvatskih skladatelja, među kojima i antologijsko djelo Jadovanka za teletom Jakova Gotovca. „A i to je bilo gotovo u posljednji trenutak“, priča nam Merkaš, „jer bi i ona vjerojatno završila na nekom smetlištu.“

Kao prioritete neke idealne strategije Merkaš ističe da je, uz fizičko očuvanje građe koje je temeljni preduvjet, nužno potreban i projekt popisivanja kompletne građe svih hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća.

„Iako imamo ograničeni broj trenutno djelatnih ljudi na tom dijelu terena – a bilo bi poželjno da ih imamo više – čini mi se da to ipak nije nemoguća misija i da bi se još puno toga moglo i moralo spasiti. Međutim, kada bi se ovaj veliki problem postavio na razinu nacionalne strategije koja bi se temeljila na zajedničkoj međuinstitucionalnoj suradnji, mogli bismo ujediniti planove i prioritete akcija te slijedom toga ništa ne bi bilo nemoguće. Jer, na istom stablu osim pronalaska i pohranjivanja građe, njezina popisivanja i digitaliziranja, raste i izdavaštvo, kao i izvedba samih djela, snimanja te konačno i svjetska distribucija vrijedne hrvatske glazbene baštine na koju svi možemo biti ponosni.“

U javnosti je u posljednje vrijee možda malo više poznat slučaj arhiva i knjižnice Hrvatskoga glazbenog zavoda koji je ove jeseni krenuo u svoju planiranu dugogodišnju rekonstrukciju. Time su svoj dom izgubili ne samo hrvatski glazbenici i njihova publika već i bogata arhivsko-knjižnična građa, a svoj radni prostor na adresi u Gundulićevoj za onaj ‘od doma’ zamijenila je i voditeljica te jedina zaposlenica knjižnice HGZ-a, dr. sc. Nada Bezić.

Građa HGZ-a iznimno je obimna, što nam Bezić slikovito predočava s pet stotina dužnih metara kutija (!) u kojima je fundus ove jeseni preseljen na privremenu pohranu u Hrvatski državni arhiv. Knjižnica HGZ-a osnovana je i prije službenog početka rada Glazbenog društva jer su muzikalije za prvi koncert (održan u travnju 1827.) nabavljene mjesecima ranije. Međutim, u poziciji trenutnog podstanarstva pri Hrvatskom državnom arhivu, knjižnica je službeno zatvorena do daljnjega, a Bezić trenutno radi na repozitoriju, katalogizaciji i digitalizaciji građe. Knjižnica je aktivna i u stvaranju programa i projekata koji su u direktnom aktivnom kontaktu sa Zagrepčanima i njihovim gostima, kao što su vrlo popularne Glazbene šetnje Zagrebom.

Odgovoriti na pitanje koji je najvrjedniji dio arhive i knjižnice nije bilo jednostavno, stoga Bezić prije svega ističe kako se upravo radi na tome da se manje cjeline poput nekih ostavština i zbirki (npr. zbirka ranih tiskovina u kojoj su prva izdanja Beethovenovih djela) prijave kao kulturna dobra te time steknu posebnu zaštitu i službeni status državno važne građe. No, nakon prvog nećkanja, Bezić kreće s opsežnim nabrajanjem HGZ-ove Rare kao što je oko osamdeset autografa Ivana pl. Zajca, ostavština Dore Pejačević s autografima, fotografijama te iznimnim i specifičnim Dnevnikom pročitanih knjiga autografa Blagoja Berse ili pak depozitne ostavštine Borisa Papandopula.

„Mnogi misle da je arhivska građa nešto prašnjavo i nezanimljivo, a da stare pohabane note gotovo nikome ne trebaju. No, stvari su drukčije: u arhivu imamo račun iz 1895. i to za mramornu ploču Franji Josipu iz 1895., a u knjižnici neugledne note iz kojih mogu ‘čitajući tragove’ često rekonstruirati zanimljivu priču. I zato je HGZ, premda ‘samo’ udruga građana, uistinu baštinska ustanova – za to ju kvalificira gotovo dvjesto godina prikupljanja građe koja danas nije samo neprocjenjiv fond u deponiranim kutijama nego sve više živi kroz prisutnost u virtualnom svijetu“, kaže Bezić.

 

Svi sad već s nestrpljenjem čekamo obnovljenu zgradu HGZ-a; a kako će se ne samo u zgradu, već i u projektne i programske planove uklopiti i HGZ-ova arhiva, moglo se vidjeti na javno dostupnim objavljenim arhitektonskim planovima (također objavljenima na internetskoj stranici HGZ-a), po kojima se knjižnici pripaja i kafić, a koji bi zajedno trebali činiti klupski prostor. Možemo se samo zapitati hoćemo li nad kulturnom baštinom nulte kategorije ispijati kave ili uz informacije o kulturnoj baštini dobiti serviran čaj?

No, po viziju i perspektivu glazbene arhivistike otišli smo kod dr. sc. Lucije Konfic, voditeljice knjižnice Odsjeka za povijest hrvatske glazbe na HAZU i predavačice kolegija Glazbene arhivistike na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji (s nositeljicom kolegija prof. dr. sc. Vjerom Katalinić).

„Mladih glazbenih arhivista praktički nema. Kolegica Ivana Klajzner koja radi u Knjižnici Muzičke akademije jedina je stručno osposobljena osoba u tom smislu jer je završila muzikologiju i arhivistiku. Kolegica je bila na praksi u Hrvatskome državnom arhivu koji ima mnogo glazbene građe. Spomenimo samo zbirku Franje Ks. Kuhača i mnogo notnog materijala u njoj, no i dalje nema niti jednoga zaposlenog muzikologa. Posla ima na svakom koraku, ali nažalost ne i prilika za zapošljavanje, što onda i ne motivira mlade da se obrazuju u tom smjeru.“

Ipak, u radu sa studentima nastoji se prenijeti važnost glazbene arhivistike za sagledavanje glazbe kao značajnoga kulturnog čimbenika u različitim povijesnim trenutcima. Osim što im prenosi osnovna znanja arhivskog rada i specifičnosti obrade glazbene građe najrazličitije vrste – od nota do različitih artefakata vezanih uz glazbenike – studenti imaju prilike raditi na konkretnim zbirkama, primjerice, iz fonda Odsjeka za povijest hrvatske glazbe, od kojih neke nisu uopće popisane i sređene prema pravilima struke.

„O interesu studenata za rad na arhivskoj građi svjedoči i to što su pojedini fondovi ili dijelovi fondova sređeni i popisani ne samo u okviru zadataka na kolegiju Glazbena arhivistika već su bile temom velikog broja diplomskih ili magistarskih radnji, a u okvirima doktorskih teza temeljno arhivsko istraživanje i katalogizacija često predstavljaju temelj za izgradnju konstrukta cjeline i kontekstualizacije.”

Konfic nam prenosi podatak da na međunarodnoj razini postoji odlično organizirana platforma za opis glazbene građe – Međunarodni repertoar glazbenih izvora (RISM) u koji su uključene tek neke hrvatske zbirke, s obzirom da je sustavno bavljenje ovom bazom onemogućeno kroničnim nedostatkom stručnjaka. Također govori i da je od 2003. godine aktivna Hrvatska udruga muzičkih knjižnica, arhiva i dokumentacijskih centara (HUMKAD) s ciljem promicanja, razvitka i unaprjeđenja djelatnosti institucija koje čuvaju glazbenu građu.

„Udruga je nacionalni ogranak Međunarodne udruge muzičkih knjižnica, arhiva i dokumentacijskih centara – IAML i tijesno surađuje s Komisijom za glazbene knjižnice Hrvatskoga knjižničarskog društva. To je izvrsna mogućnost stručnog umrežavanja i razvijanja ideja međuinstitucijske suradnje vezano uz različitu glazbenu građu”, ističe Konfic.

”Kopanje po arhivu” s početka ovoga teksta pokazalo se iznimno složenim i slojevitim problemskim čvorom u dijelu hrvatske kulture koji se odnosi na glazbenu baštinu. Nakon svih iznesenih uvida i stavova znanstvenika s kojima smo razgovarali, bilo bi sasvim nepotrebno nanovo apostrofirati kompleksne slojeve ovog problema ili funkcionalne točke na kojima zapinje čitav operativni sustav (ako isti uopće postoji).

Ipak, ističemo da – iako u hrvatskoj stručnoj javnosti postoji generalni pozitivni stav o važnosti glazbenih arhiva, ostavština i knjižnica – ne postoji i konkretan plan, pa čak niti platforma za javnu raspravu o tome na koji način (ili načine) bi se o toj raznovrsnoj glazbenoj građi trebalo sustavno, planirano i kvalitetno brinuti.

Moglo bi Vas zanimati