Arsen Dedić - Mnogi vole više srce na žaru nego mozak s jajima

Ni devet godina nakon smrti nije teško iznaći „nove priloge o životu i djelu“ Umjetnika iz Težačke ulice u šibenskoj Varoši

I život i djelo bili su mu toliko bogati i mimo diskografskog te književnog opusa. Onog koji je htio biti skladatelj klasične glazbe poput maestra Ennija Morriconea. I nisu te njihove mladenačke želje da studiraju, uče za skladatelja jedina poveznica. Arsen je prije svega htio studirati skladanje, kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali je slučaj htio da je najprije počeo studirati pravo pa završio na Odsjeku za flautu zagrebačke Muzičke akademije. Nije baš imao neku ideju o tome da bude ono što je kasnije prije svega postao – kantautor koji je završio u globalno značajnoj i najvažnijoj ekipi pjevača svojih pjesama. 1982. dobio je nagradu Tenco koja se svake godine dodjeljuje najizvrsnijima u Sanremu, nazvana prema Luigiju Tencou, velikom talijanskom kantautoru. Osim niza talijanskih velikana, nagradu su dobili i Tom Waits, Leonard Cohen te Nick Cave!

Stvarno probrano društvo.

No, Dedić se tijekom karijere nije odrekao svoje mladalačke želje pa je pisao – uspješno, da se razumijemo – glazbu za kazalište, film i televizijske serije. Na početku karijere pisao je naš Umjetnik i pjesme za zvijezde šlagera, ali pod pseudonimom Igor Krimov. Da ne bi naudio svom integritetu. Ali, odbacio je pseudonim i pod pravim imenom te prezimenom surađivao i pojavljivao se na estradi, festivalima zabavne glazbe i uvijek bio na zavidnoj razini.

Snimio je u tom kontekstu cijeli niz dueta (duela, kako on voli reći). Itekako uvaženi književni (i ne samo književni) kritičar Igor Mandić – i prije nego li je Arsen dobio Goranov vijenac – priznao ga je i kao pjesnika. Jednom prilikom Mandić u časopisu Teme o svemu tome:

„Smatram da je Arsen pisac u samom vrhu suvremenog pjesništva. Premda se on na jednoj ploči ruga samom sebi što ga se proizvodi u pjesnika, nazivajući sebe obrtnikom i pjevačem. Ali to je autoironija koju i sam prakticiram, govoreći da nisam pisac već obrtnik pisane riječi. To ne treba shvatiti ozbiljno, molim.“

Koji su to duhoviti ljudi i umjetnici bili, Arsen i Igor! Kaže Igor kako to ne treba shvatiti ozbiljno.  S Arsenom sam imao desetine malih ili velikih intervjua i gotovo nakon svakog, prošao bi sat ili dva, Arsen bi me nazvao i rekao:

„Je li to što sam govorio valjalo šta? Znam da ćeš ti ako što ne valja isići!“ Isići je značilo izbaciti iz teksta ili emisije. Naravno da nikada za takvim nečim nije bio potrebe.

Vratimo se nekakvim sličnostima Morriconea i Arsena. Dakle, i Morricone je htio biti ozbiljan skladatelj pa je upisao studij kompozicije, ali i trube na vjerojatno najstarijem konzervatoriju na svijetu, Santa Cecilia u Rimu.

Trubač?

Kao što je silom prilika Arsen postao Igor Krimov, Ennio je morao svirati trubu po barovima s ili bez oca koji je po profesiji bio barski muzičar. No, ni nakon diplomiranja nije mogao odmah biti kompozitor. Pisao je on, ali od toga se nije baš dalo živjeti. U svom prekrasnom stanu u Rimu, gdje me je primio na veliki intervju, maestro Morricone pojašnjava mi:

„Postao sam eklektičan silom prilika jer su me pozivali razni ponuđači poslova pa sam pisao za glazbene komedije, varijete, radio i televiziju. Trebao sam posla, trebao sam zarađivati!“

Vjerovali ili ne, no Morricone je bio nešto i poput studijskog majstora u studijima RCA Italiana. Jednom zgodom u studio je došao Gino Paoli snimiti svoj veliki hit ”Sapore di sale”, godine 1963. Paoli je bio autor glazbe i teksta, a autor aranžmana i dirigent studijskim orkestrom – Ennio Morricone!

Da, riječ je o onoj čuvenoj pjesmi koju je Arsen Dedić prepjevao u “Okus soli“ i postigao golem uspjeh. Gino Paoli, s kojim je Arsen svoj ljudski i umjetnički odnos nazivao pobratimstvom lica u svemiru, često je pjesmu u duetu izvodio s Arsenom u Zagrebu na zajedničkim koncertima. Gino Paoli, velikan talijanske kantautorske scene, bio je vjenčani kum Gabi i Arsenu.

Maestro Morricone primio me u svom rimskom domu nadomak čuvenog trga Piazza di Venezia, u velikoj dnevnoj sobi punoj umjetnina i atmosferi kakvu može imati samo interijer velikog umjetnika. Stvarno posebna atmosfera, pogotovo što je još pojačava Maestro svojom prisutnošću.

Tako je uvijek bilo i u Arsenovom domu (ja ga zovem Dom umjetnosti) u Zagrebu, nasuprot hotela Esplanade. Ali nije s Arsenom bilo ništa manje uzbudljivo dok bismo sjedili i razgovarali na terasi jednog hotela u Neumu s hladom od vinove loze. Bilo je to usred ljeta godine 1996. Arsen je pozvan da nastupi na prvom Festivalu hrvatske etno glazbe Croetno 1996. Otpjevao je sada već čuvenu ”Dida  moj”. Hrvatski radio Mostar u reklami za Festival na kraju imena svih sudionika najavio bi: „ …i najveća zvijezda hrvatske estrade – Arsen Dedić!“

Bilo je to intonirano ne samo s poštovanjem, nego i sa strahopoštovanjem.

Mene je, a mislim da nisam jedini, posebno intrigiralo čuti zašto dugo nema njegovog albuma s novim pjesmama. Odavna su njegove nove pjesme postale potrebite za poboljšanje našeg svakodnevnog života. Naročito u to vrijeme. Šuškalo se nešto o novim pjesmama koje bi izašle pod zajedničkim nazivom Ministarstvo straha. S osmijehom na licu Arsen će mi reći:

„Istina je da me mnogi pitaju kad će novi album. Ne mislim da me pitaju masovno, ali onako, u grupicama. Evo sad ću jedan napraviti i zvat će se Ministarstvo straha. Naslov je preuzet od jednog filma Fritza Langa koji je snimio u Londonu 1943. Film je o infiltraciji nacizma u engleske društvene krugove. Naslov je fascinantan, budući da je i ovo vrijeme u svijetu vrijeme straha. Po mnogočemu. Vrijeme straha od AIDS-a, gladi, rata, gubitka zaposlenosti, mogućnosti rata. Vrijeme straha od arogantnih političara. Ne možemo reći da se ne strahuje. Strahuje se. Budimo otvoreni, strahuje se od gubitka ljubavi, prijateljstva. Malo sam proučavao strah kao takav kroz povijest. Cezar je rekao da je strah mase izvor okrutnosti. Masa uplašenih je temelj okrutnosti. Napisao sam sam jednu rečenicu koja nije ohrabrujuća, ali je potpisujem: ‘Strah je postao kao radno mjesto, nekim ljudima osjetljivijih priroda strah je postao zanimanje, a sve ostalo su ostaci života. Prije svega htio bih elaborirati da ostaci života ne budu ostaci života, nego da budu suština, da oni budu suština toliko da se možeš malo bojati!’“

Tako mi je zborio naš Arsen usred ljeta Gospodnjeg 1996. u Neumu, pod zvizdanom o albumu koji će biti objavljen tek iduće, 1997. godine.

Ni on, a kamoli javnost, čak ni izdavač (Koncept VD), nisu ni slutili da će album biti objavljen 1997., ali pod nazivom Ministarstvo. I kad se već možda moglo pomisliti da su na snazi mračne sile, iste godine album se objavljuje pod nazivom Ministarstvo straha. Izdavač: Cantus.

A i kud uopće dirati ili kljaštriti remek-djelo, jedno od remek-djela Arsena Dedića. Da nije ispalo kako jest na kraju ispalo, bila bi to nemala sramota. Nakon ovoga, a prije objave albuma Arsen je dobio silna priznanja i odlikovanja i počasti.

Kritičari svih fela i narod ga vole, elita ga voli i štuje, akademski građani, bio je u svoje vrijeme prava pop-zvijezda s puno fanova (k’o u Baby Lasagne danas) pa eto: štuje ga i priznaje i politički establišment.

A kako i ne bi?

Uzmimo na primjer samo naslovnu pjesmu i danas usred ljeta 2024. Aktualnu, punu ratova, terorizma pa onda posljedično i straha. Razloga, što bi rekao Arsen, za strahovanje k’o nikad u povijesti. Evo, kako se kantautor bori protiv straha. Crnom, moćnom ironijom. Godine 1997.:

MINISTARSTVO STRAHA

Radim u ministarstvu straha

Radim od sedam do tri

Moja je jedina dužnost

Strahovati

Radiš u ministarstvu straha

Radiš od sedam do  tri

Za plaću moraš sad

Strepjeti

I ništa, ništa više

Samo se strahuje

A naš dobri boss

Nadahnjuje

Jer on se užasno boji

Njega je strašno strah

Na dlanu mu stoji pepeo i prah

Radim u ministarstvu straha

Radimo od sedam do tri

Moje je jedino pravo

Drhtati

Kad se album Ministarstvo straha pojavilo, javnost je bila pasivna, ali je kritičarskih panegirika bilo u izobilju. Ta – riječ je ipak o remek-djelu. Arsen sve to, naravno, nije komentirao, ali sam se sjetio da mi je u jednom razgovoru komentirao stanje na tržištu popularne glazbe: „Mnogi ipak više vole srce na žaru nego mozak s jajima!“

Pametnom dosta.

U nastavku karijere, nakon Ministarstva straha koje je doživjelo reizdanja početkom novog stoljeća, Arsen još jednom u najboljem i najčišćem izdanju – albumu Kinoteka. Nadahnutim dvama starim kinima u Šibeniku: Sloboda i Nikola Tesla. Kinoteku naziva skromnim albumom (sjetimo se izjave Igora Mandića) nadahnutim filmom, a često spominje i „ljubavni film strave i užasa“. Još jedna njegova fascinantna kolekcija pjesama, ali nešto malo manje noir a la Fritz Lang koji je također kombinirao popularne žanrove i stvarao sintezu popularne zabave i art kina.

Arsen je tu bio također pravi majstor. S albuma Kinoteka sentimentalno gledam omot s fotkama kina Nikola Tesla, gdje sam i sam provodio sate i dane poput Arsena, vijori se pjesma ”Posljednji tango u Đevrskama”. Netko bi možda ovu pjesmu nazvao ‘arsenovom verzijom, doživljajem male seoske priredbe’, ali ovdje je sve u Arsena crnje, da crnje ne može biti.

Obratite pozornost na sam kraj pjesme. Čista apokalipsa. U formi egzotičnog tanga iz mornarskih krčmi Buenos Airesa.

POSLJEDNJI TANGO U ĐEVRSKAMA

Nadiru ljepotice iz Paramatovaca

Pakovo Selo, Tromilja, Raslina

Svjetlosni efekti Lozovca.

Mažoretke iz Ražina.

Otmica Skradinjanki.

Pleše se posljednji tango

Očajnički plesni par iz Kistanja.

Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj,

Stiže manekenka iz Meteriza

Koja se presvlači u bunkeru.

Pleše se posljednji tango u Đevrskama.

Rupe, Dubravice, Konjevrate,

Miss Bilica, Miss Dubravice, Miss Gaćeleza.

Prva i zadnja pratilja iz Žitnića i Unešića,

Nadiru naše mlade ljepotice ako ih mater pušti.

Pleše se, gospodo.

Plešu članovi žirija iz Vodica.

Članovi nadzornog odbora,

Prvi glas Stankovaca,

Prvi glas Prgometa,

Očajni pjevač koji ima odličan rad nogu.

Pleše se, pleše, gospodo.

Na kraju kišnog lita,

A onda susvita.

P.S. Đevrske, Kistanje, Jadrtovac, Lozovac i mnoga druga mjesta ili naselja u ‘Arsenovom posljednjem tangu u Đevrskama’ su u Bukovici, bližoj ili daljoj okolici Šibenika, Vodicama, uglavnom u kamenitom,  brdovitom zaleđu.

Susvita?

Tako stari ljudi u Dalmaciji kažu za smak svijeta, apokalipsu.