Arsenova talijanska kantautorska veza

Kako sam gimnazijske godine, u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća, imao sreću provesti u Šibeniku, naravno da su mi Arsen Dedić i Mišo Kovač, kao i profesor i pisac Ivo Brešan bili nešto poput neslužbenih mentora, koji su bili dragocjeni za moj ulazak u svijet estrade i umjetnosti (glazba, film i književnost).

Nemalu ulogu imali su i Zagrebački solisti, koji su nastupali u šibenskom HNK-u s velikim Antonijem Janigrom.

Bilo je vrijeme hipija u Americi i košulja na cvijetiće, Make love not war, a Mišo je objavio singl s prepjevom himne ”San Francisco” Scotta McKenzieja. Možete li danas zamisiliti da je jedan od prvih singlova Miše Kovača bio i prepjev Raya Charlesa ”I Can’t Stop Loving You”?

Gimnazijski profesor književnosti Ivo Brešan uvodio nas je u svijet filmske umjetnosti preko Ingmara Bergmana, francuskoga novog vala, Michelangela Antonionija, a mimo toga u šibenskim smo kinima upijali zvuk i sliku filmova Sergija Leonea i maestra Ennija Morriconea. Bili su to tzv. spagetti vesterni.

Arsen Dedić u svemu tome uvodio nas je u svijet talijanske kantautorske pjesme. S jedne strane, odmah je bilo jasno da će ga slušati i poistovjećivati s njegovim pjesmama akademici kao što su Igor Mandić ili Veselko Tenžera, ali i ribari ili težaci, a naročito dalmatinski studenti u Zagrebu. Omiljena je bila posebno ”Vraćam se” ili ”Kuća pored mora”.

Istina, na Splitskom festivalu bio je omiljen od publike na Prokurativama, ali nekoliko godina kasnije stvorio se neki otpor koji ni onda ni danas nije predstavljao ništa čudno. Koji to veliki umjetnik nije u nekim razdobljima bio u nekakvom sukobu s publikom? S kritikom nikad nije bio, dapače. Jedna od posebnih njegovih pjesama bila je ”Okus soli” ili poznatija kao ”Sa okusom soli“. Bila je omiljena i nevjerojatno znakovita.

Napisao ju je 1963. godine veliki talijanski kantautor Gino Paoli, inspiriran svojom ljubavlju prema tada veoma mladoj i prelijepoj glumici Stefaniji Sandrelli, iako je tada bio u braku s prvom ženom Annom Fabbri. Sandrellijevu je kasnije i oženio te s njom imao kći. Pjesmu je napisao dok je boravio u napuštenoj kući na prelijepoj plaži u Capo d’Orlando na Siciliji. Kakva romantika, sunce more, Stefania i div od kantautora Gina Paolija! Trebalo je, međutim, pjesmu i opremiti kako bi sve bilo na razini. Aranžmana i produkcije ove pjesme prihvatio se, molim vas lijepo, nitko drugi nego maestro Ennio Morricone! Vau!

On je u to vrijeme radio kao aranžer, skladatelj i producent u moćnoj diskografskoj kući RCA u Rimu. Njegova je ideja da saksofon u pjesmi odsvira nitko drugi negoli veliki Gato Barbieri. Koja ekipa!

Naš Arsen prepjevao je Paolijevu pjesmu i imao jedan od hitova, ali istodobno je dao do znanja koliko se jako zanima za kantautore genoveške škole. Paoli je bio dijelom te škole, iako je rođen i došao u Genovu iz Monfalconea u blizini Trsta. Uz njega, protagonisti su bili Fabrizio De André, Luigi Tenco i Sergio Endrigo, rodom iz Pule. Samo De André i Tenco su bili iz Genove. Bila je to grupa kantautora koja je napravila pravu revoluciju u talijanskoj popularnoj glazbi i bez namjere ili nekog dogovora ustrojila novu, kantautorsku scenu, poput Jacquesa Brela u Belgiji i Francuskoj.

Nisu bili u nekom skladu sa svijetom, moralnim normama, malograđanštinom i lažnim moralom tobožnjega sređenog građanskog života. Teme su, naravno,  znale biti osobne. Svi su bili veliki individualisti, društveni, s likovima s periferije društva. Bilo je tu i anarhističke filozofije, egzistencijalizma iz susjedne Francuske. Istodobno su ovi fascinantni kantautori označavali svojevrstan prekid s tradicionalnom talijanskom glazbom, kanconom. Izvršili su izniman utjecaj na Dedića, koji je onda izvršio nemali utjecaj na hrvatsku i jugoslavensku glazbu.

Tim više jer je prijateljevao i surađivao sa Sergiom Endrigom, a naročito s Ginom Paolijem. Endrigo i Paoli nastupali su i na našim festivalima. U Genovi je postojala jedna ulica Via Del Campo u kojoj su se sastajali pripadnici genoveške škole, a o kojoj je pjesmu napisao Fabrizio De André, a naš Arsen stvorio prepjev iste pjesme ”U toj ulici”. Toliko velik, ali pozitivan, inspirativan utjecaj su genovežani imali na Arsena.

Gino Paoli nije Arsenu postao samo prijatelj i suradnik, nego i vjenčani kum kad se ovaj vjenčao s Gabi 1973. godine. Paoli je često dolazio u Zagreb i dijelio koncert s Arsenom u Lisinskom (2005.) i Tvornici kulture (2009.). Koncert iz Lisinskog objavljen je na CD-u i DVD-u.

Još je 1981. Arsen slikovito objasnio svoj i Paolijev odnos: „Veliki utjecaj kao osoba i kao umjetnik imao je Gino Paoli. Kad sam čuo muziku Gina Paolija i kad smo zajedno napravili ”Okus soli”, tada sam osjetio ono što se zove „pobratimstvo lica u svemiru“. Vidio sam da netko dijeli sličnu sudbinu, slično gledanje na svijet, na ljubav, na muziku i bio sam posve ohrabren kao da sam sreo sama sebe, kad sam sreo tog čovjeka.“

Kako Arsen tijekom svoje karijeri u nas, tako su se i talijanski kantautori često okušavali na estradi. Arsenu je estrada trebala da ne postane preveć knjiški tip, a kantautorstvo da ga ne proguta estradna trivijalnost. Talijanski kantautori najvišeg ranga često su nastupali na Festivalu talijanske kancone u Sanremu.

Duhovit i ironičan kakav jest u svakoj prilici, Arsen mi je objasnio ovako: „Festival u Sanremu zove kantautore u trenucima krize standardne talijanske kancone, da festivali podignu, spase dignitet!“

Tako je godine 1967. Festival u Sanremu pozvao i ugostio Luigija Tenca, a tu je bila i njegova ljubavnica Dalida. Umjetnik takvog kalibra ipak nije mogao podnijeti taj pritisak glazbenoga šoubiznisa kakav postoji u Festivalu u Sanremu. Nađen je mrtav, upucan u svojoj hotelskoj sobi u hotelu Savoy, i to pištoljem pored mrtvog tijela koje je otkrila Dalida. Nikad se nije utvrdilo je li se ubio sâm ili pak netko drugi, ali skončao je k’o svi neshvaćeni umjetnici, koji se ne mogu nikako pomiriti sa svijetom.

Uostalom, godinama prije, Gino Paoli pucao je sebi u srce, ali, eto, ostao je živ. Izgleda da je razlog bila ljubav, ali tko će li ga to znati. Možda ni on nije nikad saznao.

Inače, što reče Arsen, Paoli je divan umjetnik i čovjek, što je i moja malenkost osjetila nekoliko puta u Zagrebu i Sanremu. Takav sarkazam kakav sam s Paolijem doživio, nisam ni s Mickom Jaggerom, ni Keithom Richardom.

Pričali smo Paoli i ja o toj famoznoj genoveškoj školi tako velikih presudnih talijanskih kantautora, koji su utrli put novima poput Zucchera, Jovanottija i mnogih drugih, a ne samo našem Arsenu. Sve je on to nešto potvrđivao ili tako nekako zaobilazio, da bi na kraju rekao usred teatra Ariston u Sanremu: „Ma to o školi, sve je to u redu, ali znate u Genovi ne postoji zgrada na kojoj piše Genoveška škola!“ Ha!

Jest da su svi oni djelovali u isto vrijeme i možda u istom nekom duhu, ali to su sve bili veliki individualci i svaki za sebe iznimno, posebno, umjetnici. Kakva škola s učionicama, učiteljima i direktorom.

I onda godine 1974. grupa umjetnika utemeljila je Premio Tenco, godišnju nagradu u čast Luigija Tenca. Jednu u kategoriji za najbolje tekstopisce (u cijeloj karijeri) i drugu za mlade i nadolazeće kantautore. Sve je zamišljeno i realizirano na najvišemu svjetskom nivou.

Onu najvažniju nagradu Premio Tenco tijekom godina dobili su, među ostalima, Georges Brassens (1976.), Jacques Brel (1977.) Leonard Cohen (1978.), Arsen Dedić (1982.), Tom Waits (1986.), Joni Mitchell (1988.), Randy Newman (1989.), Vladimir Visocki (posthumno 1993.), Elvis Costello (1998.), Nick Cave (2000.), Zucchero i mnogi drugi iz Italije i cijeloga svijeta, uključujući i Južnu Ameriku.

Dakle, žiri nagrade Premio Tenco uvrstio je našega Arsena među najveće kantautore svijeta. Stvarno možemo biti ponosni.

Prijateljevao je Arsen i s velikim ruskim kantautorom Bulatom Okudžavom, koji je nastupio u Komediji u Zagrebu, a Jugoton mu je izdao ploču sa snimkom tog koncerta.

Jednom prilikom Arsen mi je ispričao zgodu s Bulatom: „Bio sam u Šibeniku u svojoj staroj obiteljskoj kući u Varošu kao i svakog ljeta. Zvoni telefon, i s druge strane muški glas se predstavi kao prometnik na željezničkoj stanici u Perkoviću, tu se odvajaju vlakovi za Šibenik, a glavni samo produži za Split.

Prometnik mi veli da je tu jedan čovjek koji govori čudnim jezikom i koji on ne razumije, ali stalno ponavlja Arsen Dedić. Znao sam odmah da je Bulat jer je obećao doći k meni u Šibenik tog ljeta. Pobjegao mu je vlak za Šibenik, a sa sobom je imao dva kufera, jedan pun knjiga a drugi votke. Dug je put bio iz Moskve do Perkovića i Šibenika.“

Tako je to s pjesnicima. Bulat se zadržao previše vremena na stanici u Perkoviću, a i sve je kao iz nekog filma, čak iz nekog Sergija Leonea. Ili Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja se snimala u okolici. Uostalom, stanica je kao i ona u Šibeniku gdje se pruga zaustavlja. Nema dalje, može samo natrag u Perković. I onda za Zagreb ili Split.