Bajta: kućica na obali koja skida Osijek iz uniforme

bȃjta ž 〈G mn -ā/-ī〉

1. drvena kućica; koliba

2. neugledna, mala kuća (ob. koja nije od opeke i drugog čvrstog materijala)

Ono što je dalje možda poznatije kao gajba ili buksa, u Osijeku kao bajta ili „sklomba“,  dječački je i dječji fenomen te prvi pokušaj uspostavljanja samostalnosti i odcjepljenja s podizanjem zidova koji omeđuju prvu slobodu. Takva su skrovišta država u državi kvarta i svaki je vidio neku njezinu varijantu, a na istom principu podignut je trenutno najatraktivniji bar u gradu Osijeku – Bajta. Ona s radom počinje u ljeto 2021. godine nakon što je pandemijskim regulacijama istovremeno frustriran i inspiriran Ante Bogdanović (dobri duh i gazda Bajte) odlučio vlastoručno stvoriti ono što mu je i samom nedostajalo u gradu i ograničenim mogućnostima.

Nalikovala bi na još jedan beach bar na obali Drave, sezonsku pojavu, no Bajta je uspjela postati svojevrsni fenomen u gradu kao mjesto na koje se svi vraćamo (mnogi svakodnevno) i za kojim imamo potrebu, neutaživu. Bajta je, bez konteksta, jedna drvena kućica i kao takva jedna u (svake godine sve pozamašnijem) nizu na kupalištu kod Kopike s lijeve obale Drave. U tom nizu, na oko, ne iskače ni po čemu posebno – unutar kućice nalazi se šank + malo skladište, oko nje se prostire podaskana terasa, prostrana, ali gusto naseljena stolovima i za njima još gušće čovjekom po kvadratu. S njezine druge strane nekoliko je komotnijih sjedećih i poluležećih mjesta za prakticiranje dizanja svih četiriju udova u zrak pod suncobranima.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mario A. Benc (@bencika)

Preko ljeta, Bajta je uvijek puna, još češće krcata, ali nekako uvijek postoji to jedno mjesto za tebe – a ako ga, ne daj bože nema, garantirano je da možeš birati kojoj od ekipi poznanika, Bajta-prijatelja ili stalnih ljudi-inventara ćeš se pridružiti (također, primijetite kako nisam napisala *stranca*, jer takvo što na Bajti ne postoji). Kad se zavališ, naručiš ili kavu, ili pivo, ili koktel, ili ajde, nekad Pipi, oči se vrlo brzo fiksiraju prema najljepšoj hrvatskoj panorami (rekla sam što sam rekla!) i obrisima promenade, visećeg mosta, parkova i Konkatedrale, statista, biciklista i protagonista osječkog optimizma. Zvukobraz doživiš prvo tijelom koje glazba prebaci na svoju rezonancu, a tek onda svjesno, jer ona asistira harmoniji osjeta u savršenom omjeru, šanse su velike da svira nekakav milozvučni funk, funky house i disco, a posebno prepoznatljiva zvučna estetika ona je yugo funka.

Bajta / Inja Pavlić

Mjesto koje ne mari za sezonu

Po svemu do sada, Bajta zvuči kao standardni beach bar – šarmantan, ali standardan. No, ona prestaje biti bar, a postaje fenomen kada se u rujnu ostali sezonski beach barovi napuste i zapuste, a Bajta ostane inkubator osječkim gušterima (jer gušt prije svega). Bajta je 2023. godine pod krilom babljeg ljeta zagazila van ljetnog sezonskog perioda i otkrila da ne postoji niti jedan validan razlog za staviti ključ u lokot ostatak godine – njezini su voditelji zaključili da se prirodnim i vremenskim uvjetima može prilagoditi i s njima surađivati. Kada je sunčan dan, sve funkcionira manje-više isto, osim što je na gostima da prilagode slojeve na sebi. Kako je jesen odmicala i temperatura padala, predviđena su bila mala ognjišta na nekoliko mjesta na Bajti na kojima se naloži vatrica – primitivni način zagrijavanja još uvijek savršeno dobro funkcionira. Drugi vidovi vansezonske prilagodbe bili su u obliku okrijepe: za vikend druženja umovi Bajte ponudu proširuju i na gastronomsku – svojim gostima pripremaju nekad toplu juhu od bundeve, nekad pečene kobaje s kupusom, foccacia sendviče, ma bude i kruha, masti i paprike. Ova hrana u jednom trenutku bude podijeljena po stolovima i nema cijenu, a po stolovima redovno budu podjeljena i loživa ulja za grijanje, najčešće u obliku rakije.

Silvestrovo 2023. godine pamtim kao dan na koji je Bajta punopravno stasala u fenomen. Na zadnji dan godine na Bajti je bio organiziran dnevni doček-zagrijavanje koji se pretvorio u masovno okupljanje – a, da bi stvari bile bolje, Drava je te godine već nekoliko puta zaprijetila izlijevanjem i poplavom, u prosincu se penjala nadprosječno visoko i na Silvestrovo se zaustavila par centimetara ispod Bajtine nadmorske visine i nikada nije toliko ličila na Panonsko more. Od tada se Bajta isprofilirala kao mjesto koje je genracijski melting pot grada Osijeka – na nju dolaze srednjoškolci, studenti, parovi, obitelji s djecom, umirovljenici, a posebna kategorija njezini su četveronožni posjetitelji koji su već redovni gosti i oformili su vlastitu hijerarhiju i igru. Bajta je i meni samoj razbila predrasude, ne koje sam ja gajila, nego koje sam vjerovala da „starija“ populacija ima prema elektroničkoj glazbi i nama koji u njoj aktivno sudjelujemo. Ispostavilo se da BPM-ovi techna, funka i housea itekako odgovaraju i njima u svojoj sunčano-dnevnoj varijanti.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Bajta (@bajta6)

A ono najbolje od svega – glazbeni život i glazbena kultura grada Osijeka nisu ni slutile da će toliko zahvaljivati jednom beach baru na Dravi, jer na njemu imaju poseban tretman. Glazba koja svakodnevno tamo struji kurirana je po interesnoj glazbi Bajtinih ambasadora koji su, na sreću sviju, veliki glazbofili istančanih i preciznih ukusa. Iako tamo zbilja svaki dan ima potencijal prerasti u „događaj“, najdraža i najvažnija praksa s kojom su proširili katalog ponude i raznolikosti sadržaja u gradu je program Dnevni đir. On se i u zimskom periodu održavao barem jednom u mjesecu kada prognoza pokloni najbolje vikend vrijeme, a u sezoni u koju smo upravo ugazili gotovo svaki vikend možeš računati na Dnevni đir, zvanično ili nezvanično. Njih uvijek predvodi lokalna osječka DJ delegacija, najčešće ona garda stare škole od kojih su se neki od njih ovim putem zapravo i „vratili“ na scenu jer su pronašli format van onog nabrijanog klupskog – među njima su Omke, Mexla, DJ Chuule ili Chutomix, Sheepatz i njima slični, a priliku su za Bajtinim pultom dobile su i omladinske nade grada, što je u planu dodatno razvijati i prakticirati u nadolazećoj sezoni. Nebrojeno puta (nimalo figura govora) mi se i samoj dogodilo da se odlazak na bezazlenu popodnevnu subotnju kavu zaoštri, postane THE događaj u danu zbog kojih ispare svi drugi, a dnevni plan i đir u trenu oka postaju cjelodnevni, a nekad i cjelonoćni. Kao što sam ranije rekla, Bajta je najefektniji melting pot u gradu, mjesto na kojemu bi se sprijateljili i zapili pas i mačka, no po nečemu ipak filtrira svoju klijentelu, a to je upravo faktor glazbe kojoj nije toliko bitna etiketa koliko zajednički nazivnici – kvalitetna i odabrana. Na Bajti su, ili u opasnoj manjini ili uopće nepostojeći, oni gosti koji ni u kojoj mjeri ne obraćaju pažnju na ono što oko njih svira.

Bajta / Inja Pavlić

Ono što sami voditelji Bajte smatraju kao njihov potpis koji se ne može krivotvoriti je – energija. Paradoks je 21. stoljeća i njegovog woke kapitalizma izlizanost te riječi koja je više prazna nego puna, više obris nego etiketa, a kao pojava trebala bi prethoditi svojem imenu te, ako je prava, nema ni potrebe da je se navodi, osim eventualno u ovakvom seciranju, a na Bajti se lako osjeti i podsjeti na njezino neokaljano značenje. A ima nešto i u Dravi, kaže prvi čovjek Bajte, Ante: „Drava je rijeka, odnese sve loše. Zato se i osjećaš tako fino kad dođeš ovdje. Odnese sve do Crnog mora. Zato se i zove Crno.“

Na mnogo je načina Bajta postala srce grada. Promijenili su značenje komoditeta, pokazali da idealni uvjeti nisu uvjet, a u gradu podigli kvalitetu života za određeni i još važnije, OSJETNI postotak. Kada god mi u Osijek dođu prijatelji koji ne žive ovdje, prva stvar koju im u gradu želim pokazati upravo je Bajta, kao odraz urbanog ugostiteljstva i atrakcije za hvalisanje, a istovremeno kao odraz nečega iskonski autohtonog i autentično osječkog, ali i kulturno i glazbeno vrijednog. Bajtina priča pokazala nam je da, u nastojanju da Osijek obogatimo i osvježimo, ne trebamo umnažati nacrte sadržaja kakav već postoji, nego se zagledati u praznine i u njima povezati sve ono čega smo željni. Obući grad u ruho koje smo sami premjerili i iskrojili i tako ga skinuti iz beizražajnih uniforma u kojima smo ga navikli gledati. Kao što bi rekao Ante: „Netko radi što zna, a netko zna što radi.“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Goran Ćutuk (@gcutuk)