Dvjesto godina Devete

Beethovenova Deveta – malo je djela klasične glazbe koja su toliko jasno prepoznata u ušima brojnih ljudi kao skladba kojoj je danas dvjesto godina od premijerne izvedbe

Rođendan je najšire poznate skladbe velikog Ludwiga van Beethovena (na isti dan, devet godina kasnije, rođen je Johannes Brahms!). Dana 7. svibnja 1824. godine u Beču se se odvila praizvedba Beethovenove Devete simfonije, nastale većim dijelom godinu prije, dok je konačna finalizacija partiture nastupila u ožujku 1824. godine.

izvadak iz autografa 9. simfonije

Sumnjičav oko tadašnje recepcije „ozbiljne“ glazbe u Beču, skladatelj se čak raspitivao oko mogućnosti da se koncert odvije u Berlinu, ali su ga njegovi bečki kolege razuvjerili te je pristao da Beč bude mjestom praizvedbe. Na koncertu je izvedena i Uvertira op. 124  Die Weihe des Hauses, te Kyrie, Credo i Agnus Dei iz Misse solemnis, op. 123, (također) u D-duru.

Preteče današnje Bečke filharmonije i Wiener Singvereina sudjelovali su u povijesnoj izvedbi nastaloj kao rezultat narudžbe koju je veliki skladatelj primio od Londonske filharmonije – i to za dvije simfonije. Ipak, putem je odlučio kako će skladati jednu, veliku simfoniju. Ideja tadašnje izvedbene prakse bila je smjestiti zbor ispred orkestra, premda se danas tako ne izvodi, a posebno zanimljiva karakteristika simfonije je i sama instrumentacija, odnosno za ono vrijeme veliki sastav orkestra. Pet godina nakon početka pregovora s Britancima, 1822. godine, nastaju bilješke koje potvrđuju Beethovenove inicijalne ideje o zborskome finalu – “konačna radost lijepih iskri bogova”.

Bila je to za ono vrijeme eksperimentalna ideja koja je izazvala u zapadnjačkoj glazbenoj kulturi već dobro ustoličenu (instrumentalnu) glazbenu formu simfonije te je kao takva izazivala skepsu kod mnogih. Kasnije će također kod mnogih izazvati upravo suprotno – oduševljenje, uzlet, nadu i (u slučaju glazbenika) svaki put iznova – izazov.

Fascinacija Devetom i “mit” o Beethovenu

Tijekom cijele skladbe, uz skladatelju karakterističan slog, dinamičke i motivičke elemente, niz je „osjetljivih“ detalja u interpretaciji kojima su se do danas desetci tisuća glazbenica i glazbenica bavili, pripremajući svoje inačice slavne Devete. Čitanje partiture i prvi pokusi ove skladbe za vrijeme studija ostaju u trajnom sjećanju, a koncertne izvedbe, bez patetičnog pretjerivanja, zaista iniciraju moćne emocije prema glazbi i duhu što ga je genijalac uspio utkati u skladbu koja je istodobno neiscrpan izvor diskusija.

Sam skladatelj i njegova glazba u kontekstu klasične glazbe doživljavaju se kao svojevrsna sila prirode, nerijetko korištena kao (nedostižna) mjera veličine u glazbi.

Iako je tzv. „mit o Beethovenu“ ponešto splasnuo u akademskim okvirima, ostaje itekako živ u mainstream pop i komercijalnoj kulturi današnjice. Romani, novele, filmovi, obrade i njime nadahnuti raznoliki glazbeni te drugi umjetnički uradci poput krušnih mrvica su tijekom proteklih dvjesto godina ostavljali trag utjecaja njegova rada te posebno upravo ove dvjestogodišnjakinje.

U uvodnom dijelu završnog stavka 9. simfonije Beethoven navodi teme iz prethodnih stavaka te nagovješćuje motive koji će kasnije rasplamsati glazbeni materijal u vokalno-instrumentalnom finalu simfonije. Tu je veličanstven i karakteran melodijski materijal prvog stavka, bujna energičnost Scherza, melankolija trećeg stavka te slutnja…

An die Freude

Zanimljivo je da je Beethoven u skicama ostavio i kratke komentare na citat prvog stavka: “O ne, ne ovo, tražim nešto drugo, ugodno”, dok kod Scherza zapisuje: “Ni ovaj nije bolji, samo je malo veseliji,“ a za Adagio bilježi kako je „…prenježan. Treba tražiti nešto svijetlo…” To će kasnije postati motiv radosti („Freude!“) koji se provlači kroz čitav završni stavak i obilježava ga kao ključni motiv.

Kao što u svome tekstu napominje Thomas Leibnitz, „Radost” je već kod Schillera središnji pojam koji obuhvaća iznimno širok spektar čovječanstva, pa i Beethoven obuhvaća ovaj široki raspon u svojoj glazbi te Finale kombinira kontrastna emocionalna stanja slavljeničkog raspoloženja i dirnutog obožavanja, simbolizirana “zvukovima sfera” s onim što se percipiralo kao „neodoljiv zvučni dojam“.

Dana 7. svibnja 1824. godine u bečkom Kärntnertortheater taj je nadahnjujući karakter Simfonije oživio u zvuku. Glavni dirigent bio je Michael Runde, pomagao mu je violinist Ignaz Schuppanzigh (stojeći dajući tempo orkestru), a u obavijesti o koncertu stajalo je i kako će “u vođenju cijele stvari sudjelovati sam gospodin Ludwig van Beethoven.”

© KUAF

Intenzivni finalni stavak i zborski vrhunac izazivaju entuzijastične reakcije i buran pljesak koji sam autor nije mogao čuti, iako je bio pred orkestrom, pa se na poticaj kontraaltistice Caroline Unger, koja ga je navodno bila povukla za rukav i pokazala na publiku iza sebe, okrenuo i naklonio oduševljenim slušateljima.

Tri godine kasnije, na Beethovenovu sprovodu, deseci tisuća Bečana odali su njemačkom skladateljskom velikanu počast na ulicama austrijske metropole, a neki od njih prisustvovali su i tom, danas bez sumnje povijesnom koncertnom događaju. Jesu li to slutili za vrijeme ili nakon slušanja praizvedbe ne možemo znati, iako – s istom uvjerenošću kakvu je imao sam skladatelj – možemo u to vjerovati.

“Alle Menschen…”

Brojne rođendanske izvedbe 9. simfonije Ludwiga van Beethovena odvijaju se diljem svijeta tijekom svibnja, a ona koja je privukla najviše pažnje svakako je večerašnja bečka izvedba Bečke filharmonije pod ravnanjem Riccarda Mutija, dok su se različiti akteri u političkim sferama, dakako, nastojali ‘očešati’ o veliku obljetnicu skladbe-simbola, o čemu bi danas vjerojatno i sam skladatelj imao što za reći.

Ipak, kako je ustvrdio Douglas Johnson u svome tekstu o Beethovenu, pisanom za Grove Dictionary: „Beethovenova je glazba tijekom posljednja dva stoljeća služila kao neka vrsta snažne i slobodno lebdeće moralne sile koja se može iskoristiti za bilo koji broj političkih pothvata, od rasne čistoće do ljudskih prava, fašističkog podjarmljivanja do svjetskog bratstva, a da pritom ne trpi stigmu kolaboracionista.

Njegova je glazba preživjela ta raznolika prisvajanja, baš kao što je Beethovenov status kulturnog heroja preživio usklađene pokušaje razbijanja mita o Beethovenu. Ne može se ne priznati ovoj glazbi i ovom skladatelju neuporedivu kulturnu i povijesnu snagu na suvremenom Zapadu. Njegova je glazba vodila ratove i slavila pobjede, tješila i prezirala, osnaživala i nadvladavala.

Doista je teško, ako ne i nemoguće, zamisliti vrijeme u kojem Beethovenova glazba neće nastaviti ispoljavati svoju paradoksalno zbunjujuću i temeljnu snagu. Možda će, kada se to dogodi, zapadni svijet uistinu prijeći u drugo doba.“