Boško Petrović: rođendanski spomenar

Povodom objavlje kompilacije Shut Up! Thank You! Zlatko Gall prisjetio se lika i ostavštine Boška Petrovića

Iz pogona Croatije Records u Dubravi kao po traci izlaze vraški zanimljiva vinilna reizdanja, kompilacije i boxovi s masteringom Gorana Martinca iz CR Studija te paskom londonskog Abbey Road studija. Jedno od njih je kompilacija Shut Up! Thank You! s osam probranih snimaka Boška Petrovića. Baš prigodno jer Bošku bi ovih dana u veljači bila devedeseta.

„Neobično mi je sve to bez Dražena Vrdoljaka. Ne samo zato što me prije gotovo trideset godina baš on “priveo” opusu (i stolu) Boška Petrovića – kojeg sam do tada poznavao “samo” preko albuma BP Convention i legendarnih nastupa u Lapu – već zbog, za mnoge, neraskidivih asocijativnih veza koje su, poput pupčane vrpce, desetljećima vezale Dražena, Boška, najpoznatiju hrvatsku jazz-jazbinu BP Club, Jozu, Anđela, Bulu, Đorđa te “dečke” koji su u BP Clubu s Petrovićem dijelili buteljku i strast za jazzom“. Kada sam prije desetak godina ovo zapisao u recenziji sjajnog četverodjelnog CD paketa „B.P. Collection“ (u izdanju Croatia Records i pod uredničkom paskom Đorđa Kekića) ni na kraj pameti mi nije bilo da će projekt kojim je obilježeno 75. godina života i pola stoljeća glazbene karijere virtuoznog vibrafonista, band leadera i pedagoga, biti i posljednje izdanje objavljeno za života Boška Petrovića. 

Boško Petrović

Iza gole biografije – a Boško Petrović, ikona hrvatske glazbe, iznenada je preminuo 2011. u 76. godini u svom zagrebačkom stanu – stoji golema i iznimna glazbena osobnost te, još važnije, čudesan život i „lik” koji je osvajao i nadahno mnoge. Boškova je profesionalna biografija (baš kao i diskografija) impresivna i – kako je to svima mogla posvjedočiti fotografija snimljena u društvu sa velikim Louisom Armstrongom – nije joj trebalo naknadno friziranje niti borba za bolju prošlost. Uostalom, bio je utemeljitelj znamenitog i uglednog Zagrebačkog jazz kvarteta, predvodnik  Zagrebačkog jazz kvinteta, B.P. Conventiona, B.P. Convention Big Banda, B.P. Club All Starsa te mnogih jazz comba i mutacija poput Boško Petrović Trija.

B.P. Club je pak godinama bio jedina relevantna hrvatska jazz pozornica, pravi jazz klub koji se mogao mjeriti s onim najpoznatijim svjetskim jazzerskim „jazzbinama“, a Boškova etiketa Jazzette relevantan izdavač. Konačno, o značaju Petrovićevog rada zorno su govorili i silni dobiveni Porini te nagrade poput Vjesnikove, Nagrade grada Zagreba… Njegove ljetne škole u Istri na kojima su nicali novi jazzoljupci i glazbernici kronično zaraženi jazzom, bile su mnogo više od uobičajenih „edukacija“. One su bile prave škole jazza kako ga je Boško shvaćao: jazza kao načina života. Punim plućima. Do kraja.

Stoga mi se i u ovoj prigodi vinilnog albuma čini uputnijim prizvati u sjećanje retke koje sam – na Boškovu radost – zapisao u monografiji „Welcome To The Club“ kojom je 1998. obilježena prva desetljetka njegovog BP Cluba. Kluba koji je bio više od jazz jazbine i pozornice kojom su prodefilirala mnoga relevantna imena.

„BP je, dakako, stožer svih jazz operacija neuništivog Boška Petrovića i soba za dnevni boravak, a ako se prepoznatljiv brkati lik, strateški ušančen za stolom na korak udaljenim i od šanka i od pozornice (tih dvaju jednakovrijednih simbola kluba) namjerniku pričini strogim čangrizavcem, očito je ušao u pogrešan lokal. U društvu gospon Bule ili nekog od brojnih prijatelja s kojima dijeli ljubav za jazz i kupicu „Hlupića“, Boško je bliži lucidnim cinicima iz lože „Muppet Showa“ nego brižnom patronu ugostiteljsko-jazzerskog objekta. Konačno, stalni posjetitelji BP-a to najbolje dokazuju… Jer kao jedna od najtvrdoglavijih institucija zagrebačkog urbanog partera klub je nalik svićarici koja će iz ponekad turobne metropole privući i srdele i glamce i trofejne kapitalce. (…) Sve, osim – rekao bi Boško – patuljaka! Suvišno je i pitati zašto jer, zna se, patuljci pojma nemaju.“

BP Club, Zagreb, 1988. – Joe Pass, Donny McCaslin, Makoto Ozone, Boško Petrović i band / Foto: Damil Kalogjera

Ni o jazzu, ni o BP-ju, ni o fantastičnoj B.P. diskografiji pa stoga ni o golemoj praznini koja ostaje nakon odlaska jednog i jedinog – Boška Petrovića.

Mnogi su surađivali s Boškom u trajno mutirajućim formacijama dua, trija, kvarteta, kvinteta, big bandova… Snimke poput „Keka Kolo“ iz 1975., „Loose Blues“ (1983.) ili pak „Green Lobster Dream“ (1985.) svjedoče o ostavštini raznih inkarnacija moćnih jazz comba ili pak o suradnji s velikim svjetskim facama jazza. Također i o izvanvremenskim autorskim i izvođačkim zgodicima poput „With Pain I Was Born” (snimljene još 1976. u „super star“ formaciji s Davorom Kajfešom za klavirom, bubnjarem Silvijem Glojnarićem i kontrabististom Miljenkom Prohaskom).

I ovaj je album na kojem su snimke s albuma Sarabanda s Nevenom Frangešom, Follow Me s Davorom Kajfešom, The Zagreb Jazz Quartet, Round Midnight s izvrsnim ljubljanskim big bandom. „Stabilisation Blues“, „Zeleno raspoloženje“, „B.P. Collection“ (zastupljenim u temi „Sigurd’s Garden“ s gitaristom Primožem Grašićem i basistom Mariom Mavrinom) i „Tiffany Girl“ nude dokazni materijal za sve možebitne nevjernike koji su se pitali zašto je European Jazz Awards Committee 2005. baš Bošku Petroviću dodijelio titulu European Jazz Master. Također i odgovor zašto su brojni glazbenici, poput Georgieja Famea, basiste Petera Herberta, gitariste Joa Passa, bubnjara Alvina Queena, klaviriste Kennyja Drewa, trubača Clarka Terryja… baš u Bošku prepoznali nadahnutog i nadasve stimulativnog „jazzera“.

Uzgred, naslov albuma „Shut Up! Thank You!“ bio je uobičajeni dio Boškove najave svirki u B.P. Clubu.