Brian Wilson: odlazak vladara tinejdžerskih simfonija

Brian Wilson, jedan od utemeljitelja Beach Boysa i jedna od najutjecajnijih figura popularne glazbe 20. stoljeća, preminuo u 82. godini života

Beach Boys – s tri brata Wilsona: Dennisom, Carlom i Brianom te Mikeom Loveom i Alom Jardineom – krenuli su u rodnom Hawthorneu 1961. kao garažni band no već tada fascinirani i jednostavnim glazbenim shemama rhythm and bluesa i zahtjevnijim višeglasjima vokalnih grupa poput The Four Freshmen. Kada je jedini surfer u grupi Dennis Wilson predložio Brianu da napiše pokoju pjesmu o „fenomenu“ i supkulturi  koju su prigrlili južnokalifornijski tinejdžeri, s pjesmama poput „Surfin’“ a onda i mega hitom „Surfin’ Safari“ otvorena je niša u kojoj su Beach Boys preko noći postali suvereni vladari. Nakon potpisivanja sedmogodišnjeg ugovora s Capitol Records kojeg je dogovorio otac Murray Wilson, 4. lipnja objavljuju drugi singl „Surfin’ Safari“ koji se probio na nacionalnu rang listu pa ubrzano rade na istoimenom albumu Surfin’ Safari (objavljenom 1. listopada 1962.) čiji su adut naravno bila dva prethodno objavljena singla.

Početkom 1963. izlazi “Surfin’ USA“ – Brianov autorski „re-make“ Berryjeve „Sweet Little Sixteen“ – i postaje njihov prvi američki Top 10 singl. Skladba je u izboru Billboarda proglašena singlom godine no mnogo važnije za kasniji niz hitova je Brianova odluka da i ubuduće „umnaža“ ionako sjajne vokale grupe. Bilo je to očito na istoimenom drugom albumu Beach Boys objavljenom dva mjeseca kasnije, ploči koja je dospjela do 2. mjesta Billboardove rang liste i diljem SAD-a začela pravu surfersku groznicu. Dokaz tome je bio i No.1 hit dua Jan and Dean s Brianovom „Surf City“. Nakon Brianove odluke da manje  nastupa na koncertima te se više posveti skladanju i produkciji (kako za Beach Boyse tako i za druge izvođače) uslijedio je niz hitoidnih albuma. „Surfer Girl“ je bio prvi album na kojem je Brian, nadahnut Philom Spectorom, korištenjem vanjskih glazbenika kreirao svoj „wall of sound“  a sve je ponovio i „Little Deuce Coupe“ ali i singlovi poput   te singlova poput božičnog „Little Saint Nick“… Posljednji singl sa surferskom temom bio je “I Get Around“ iz ožujka 1964. jer Brian postaje sve svjesniji utjecaja „britanske invazije“ te posebice Beatlesa.

Pokazao je to novi hit album „All Summer Long“ (uspješan kao i nešto ranije objavljen „Beach Boys Concert“) na kojem su uz surferske teme (i nezaobilazne tinejdžerske himne u slavu automobila i hot-rodova) bile  ambicioznije egzotične glazbene teksture. Beach Boysima je 1964. bila iznimno plodna sa četiri objavljena albuma jedan drugome do uha te hit singlovima „When I Grow Up (To Be a Man)“ i „Dance, Dance, Dance“.

Surf’s Up

Umoran od surferskih tema Brian se nakon nervnog sloma – s odlukom da se potpuno posveti studijskom radu i udalji od grupe – okreće novom društvu mistika i avangardnih glazbenika različitih profila te – uz obilatu uporabu LSD-ja i marihuane – širi svoje „obzore“. I dalje analizirajući rad Phila Spectora i učeći korištenje najrazličitijih glazbala.  Rezultat je bio album The Beach Boys Today! objavljen 8. ožujka 1965. Album jer imao dva lica – A stranu s bržim skladbama i B stranu s introspektivnim intimnim laganicama zamišljenim i dorađenim kao suite s bogatim orkestracijama.  No i brži brojevi su bili daleko zreliji i ambiciozniji od prethodnih hitova pa su skladbe poput „Good To My Baby“, „Don’t Hurt My Little Sister“ imale osobnije i ozbiljnije tekstove. Takav je bio i singl „When I Grow Up (To Be a Man)“ kao i „Help Me Rhonda“. Drugu stranu albuma je otvorila  „Please Let Me Wonder“ (za koju se govorilo da je napisana pod utjecajem marihuane) a nakon covera „I’m So Young“ slijedila je „Kiss Me, Baby“; tipičan primjer Brianove nove „studijske alkemije“ s korištenjem čak tri gitare, dva klavira, dvaju saksofona i udaraljki te engleskog i francuskog roga. Na istom je tragu bila i bogato orkestrirana „In The Back Of My Mind“.

U rujnu 1965. izlazi još jedan značajan singl, skladba „Barbara Ann“ koja se na rang listama „tukla“ s „We Can Work It Out“ Beatlesa. A onda je godinu dana kasnije došao „Pet Sounds“ dokazavši da je Brian Wilson – kao i Phil Spector ili dvojac Lennon & McCartney – istinski genije popa a jedanaesti studijski album Beach Boysa njegovo neupitno remek djelo.

U popularnoj mitologiji rock and rolla, albumu Pet Sounds – koji je objavljen u 16. svibnja 1966. – pripada posebno mjesto. Album je – mnogi to drže – potaknuo Beatlese na „Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band“ ali, što je mnogo važnije, postao ključni album završetka tranzicije Briana Wilsona s „tinejdžerskih simfonija“ do izrazito ambiciozne slojevite glazbe. Naime, premda su na albumima snimljenim do 1966. Beach Boysi stvorili jednu od najimpresivnijih pjesmarica popularne glazbe, Brian je bio nezadovoljan smjerom kojim su kretali. Radoholični, no odveć senzibilni autor želio je svo vrijeme umjesto na pozornici, provoditi u studiju. Uostalom sa scene se povukao posve iscrpljen. Ništa čudno zna li se da je u dvije godine napisao preko 60 skladbi te producirao i aranžirao (čak) šest albuma! Brian je dakako ostao ključni skladatelj, aranžer i producent Beach Boysa no intenzivan rad u studiju nije donio rješenje njegovih sve očitijih psihičkih problema.  Situaciju je dramatično pogoršalo redovno uzimanje  LSD koji mu je, osim što je nesumnjivo bio jedan od stimulansa koji je pospješio ulazak Beach Boysa u psihodeličnu fazu, potencirao paranoju ali i gotovo paničan strah od konkurentnih Beatlesa. Rezultat je – glasila je uvriježena dijagnoza – bio album „Pet Sounds“.

Džepne simfonije

Bio strah od Beatlesa (koji su ga – uzgred rečeno – te godine i zaskočili fascinantnim „Revolverom“) točan ili ne, ništa ne mijenja na stvari. Bez obzira koji su razlozi nagnali Wilsona na smione eksperimente u studiju i skladanje neponovljivih brojeva, „Pet Sounds“ je pokazao iznimnu autorsku zrelost te lucidno iznalaženje novih putova uz napuštanje obrazaca trominutne pop-pjesme te posezanje za novim nekonvencionalnim (i svakako nerokerskim) instrumentima. Album je imao konceptualni okvir unutar kojega je, osim u uvodnoj „Wouldn’t It Be Nice“, dominirala tjeskobna i melankolična atmosfera s gotovo opsesivnim bavljenjem temama samoće i potpune izolacije.  Bio je to naprosto projekt primjeren Brianovom raspoloženju s ispovjednom „I Just Wasn’t Made For These Times“, depresivnom „God Only Knows“, nježnom „Caroline, No“ ili pak tmurnim „I Know There’s Answer“ i „Let’s Go Away For A While“. Skladbe s „Pet Sounds“ nisu samo bile prava remek djela sa slojevitom zvučnom slikom koja je bila raskošna i emocionalna ali ne i nacifrana ili patetična, već skladbe duboke osobnosti i gotovo opipljive životnosti. Žanrovski, bio je to album mekih srastanja eksperimentalnog rocka, popa (psihodeličnog, eksperimentalnog, chamber popa…) ,jazza, avangardne glazbe… te najraznovrsnijih glazbala i zvukova u čudesni amalgam nezabilježen u dotadašnjoj povijesti rocka i popularne glazbe uopće.

Ni Brian Wilson ni Beach Boys se nikada nisu posve oporavili od „Pet Soundsa“ premda su pet mjesec nakon  njega objavili svoj novi američki No.1 singl – „Good Vibrations“.  Fascinantni singl bio je remek djelo zrele psihodelije čija je produkcija, lucidno slaganje bizarnih instrumenata, orgulja, onozemaljskih vokala, posve uvrnutog korištenja udaraljki i čembala do danas jednako inspirativno kao u listopadu 1966.

„Pet Sounds“ u vrijeme izvornog objavljivanja nije prešao deseto mjesto Billboardove rang liste  a Briana je zacijelo preko ruba konačno gurnula spoznaja da su kritika i publika te godine mnogo više pažnje posvetili „Revolveru“ Beatlesa i Dylanovom „Blonde On Blonde“. Zakašnjelu zadovoljštinu dobio je kasnije. Najprije ulaskom „Pet Sounds“ u baš svaku antologiju glazbe 20. stoljeća a potom i neizbrisivim utjecajem kojega je – aranžmanima, produkcijom te vokalnim harmonijama – izvršio na rock scenu. Beach Boys su i u nastavku šezdesetih snimali solidne albume („Smiley Smile“, „Wild Honey“, „Friends“, „20/20“) a novo desetljeće započeli s veoma dobrim „Sunflower“ i „Surf’s Up“ no ništa nije nadmašilo značaj remek djela iz 1966.

Ludilo genija

Samostalnu je karijeru Brian Wilson započeo punih dvadeset godina nakon povlačenja iz Beach Boysa  i sa scene na koju je, kao jedan od najznačajnijih autora popularne glazbe dvadesetog stoljeća, bitno utjecao. Povratak iz samoizolacije u koju se – posve narušenog mentalnog zdravlja – povukao, donio je album »Brian Wilson« iz 1988. Albumom su dominirale skladbe poput osamminutne »Rio Grande« posve na tragu orkestralnih pop brojeva iz vremena albuma Beach Boysa »Smile«. Wilson je i dalje pokazivao golem talent u slaganju zaraznih pop melodija, no ukupni su dojam okrnjili aranžmani s naglašenom uporabom »sterilnih« sintesajzera. »Sweet Insanity« bio je slabiji nastavak iz 1990., a četiri godine kasnije izlazi vrlo dobar »I Just Wasn’t Made For These Times« s nadahnutim verzijama standarda iz opusa Beach Boysa poput naslovne teme, »Caroline No« i »Warmth Of The Sun«.

»Immagination« je objavio 1998. s iznimnim aranžmanima i solidnim vokalom te uspješnim pop brojevima poput »Happy Days«. »Live In Roxy Thetare« iz 2000. pokazao je da Wilson izuzetno dobro funkcionira uživo, a »Pet Sounds Live« iz 2002. posvjedočio o gotovo mahnitoj koncertnoj djelatnosti. Wilson je želio koncertnom izvedbom integralnoga albuma u djelo provesti neke od izvornih zamisli koje su ostale neostvarene. Premda su se fragmenti »Pet Sounds Live« – primjerice skladbe poput »God Only Knows«, »I Just Wasn’t Made For These Times« ili »Caroline No« – već našli na ranijim izdanjima, u novom su izdanju bile uvjerljivije nego na prethodnim snimkama.

Album Smile, reprezentativne psihodelične americane, konačno se pojavio 2004. i to kao nova snimka Brian Wilsona i njegove nove suradničke ekipe. Novi studijski materijal uslijedio je četiri godine kasnije s albumom  »That Lucky Old Sun«. Riječ je o koncepcijskom albumu koji priča o Južnoj Kaliforniji pedesetih i šezdesetih uz običajeni glazbeni repertoar: harmonije a la Beach Boys te produkciju na tragu poliranog zvuka njihovih albuma iz sedamdesetih ali s novim bljeskovima aranžerske i producentske Wilsonove genijalnost.

Posljednji album »At My Piano« s klavirskim izvedbima standarda Beach Boysa objavio je 2021.