Čudo Gibonnijevog Mirakula

Jedan od najboljih albuma u podebljem Gibonnijevom glazbenom portfelju, album Mirakul, konačno je doživio i svoje vinilno izdanje. I to kao dvostruki album!

Mirakul je nastajao više od dvije godine i – prema Gibinim riječima – bio je „pravi odraz naših raspoloženja, pa i naših bioritmova“. Naravno, množina se odnosi i na producenta Nikšu Bratoša, na stalni band, ali i goste u studiju koji su svakako svojim svirkama oplemenili album.

Bio je to i novi Gibonnijev iskorak, čiji se trag ćuti i danas; iskorak prema – uvjetno rečeno – multikulturalnosti odnosno želji za prožimanjem i žanrovskih i svakih drugih različitosti. Stoga je izvorna ideja bila da album pod imenom Mediteraneo donese (govorio mi je tijekom snimanja albuma Gibo) „malo duha arapskog svijeta – Alžira, Tunisa, Maroka…, pa Portugala i Španjolske, Francuza i Talijana… a sve to kroz prizmu jednoga Dalmatinca. Mislim da je tako nekako na kraju i ispalo.“

Rad s najvećima

Bez obzira na to što se album radio tako dugo, neki su brojevi nastali na samom početku promišljanja o novom albumu odnosno skladbe napisane „na dah“. Bile su to, tvrdio je Gibo, ”Mirakul”, ”Oprosti”, ”Kao časna riječ” te dodao da su se i neke druge pjesme, kao što je ”Forca”, kuhale u njemu godinama, čekajući da sazriju. No kazao mi je: „Ma tu još nešto što, naravno, nikad ne možeš predvidjeti kad zamišljaš album: utjecaj ljudi s kojima ga ostvaruješ. U mojemu slučaju, o mene su se očešali veliki autoriteti, a svi ti oni nešto daju. Ne samo kao vrhunski muzičari koji će odraditi posao tako dobro da se smrzneš, nego i kao sjajni tipovi koji te – a da nisi toga ni svjestan – potaknu da stvari makar za tren pogledaš drugačije. A doista sam imao sreću ovaj album raditi s velikima. S najvećima…“ I doista je u pravu.

Kao veliki ljubitelj Stinga, a posebice albuma Brand New Day, Gibo je bio presretan da na albumu sviraju i Manu Katche i Dominic Miller, ali i Geoffrey Oriema. Dakako, uz nezaobilaznog Vlatka Stefanovskog i novog gosta – Miroslava Tadića. No, u osnovi albuma bila je već prepoznatljiva Gibina autorska ruka i Bratoševa produkcija. Ipak, za razliku od prethodnog albuma Judi, zviri i beštimje, na Mirakulu nije bilo istaknute instrumentalističke zvijezde poput Stefanovskog koji je tamo iskočio u prvi plan. Ovog puta svi su svoje instrumentalističke sposobnosti uravnotežili u jedinstveni projekt. Potvrdio mi je to i sam Nikša Bratoš: „Pokazalo se, kao i uvijek, da je producentu rad s velikim glazbenicima uvijek najjednostavniji. Na toj visokoj razini ega su odavno zadovoljena, razmišlja se samo o pjesmi i kako u taj mozaik dodati novi kamenčić, a da slika bude ljepša. I uopće nije bitno čiji je koji kamenčić. Isto je s pitanjem kompetencija i povjerenja. Svi su od starta željeli dati najbolje od sebe i imali puno povjerenja u Gibu i mene, da na koncu samo mi odlučimo što će ići“, kazao je.

Pričao sam s Nikšom i Gibom za vrijeme snimanja albuma u ljubljanskom studiju, gdje su svoje dionice odradili Katche i Palladino, i dobro zapamtio jednu duhovitu Bratoševu reakciju nakon što je svoju dionicu odradio Palladino. „Dok većinu producenata muči što staviti na album i kako skrpati željeni zvuk, moj će najveći problem biti što od sjajno snimljenog materijala u konačnom miksu izbaciti.“

Spontanost u studiju

Mirakul je bio album na kojem se po prvi put našla pjesma koja nije bila u cijelosti Gibina – ”Kad mi nebo bude dom”. Nije to bilo planirano. Jer, veli Gibo, „na jednoj tonskoj probi Vlatko je nešto sviruckao za sebe, pojma nisam imao što je to, ali mi se odmah svidjelo. Ispalo je da je to njegova tema, da za nju nema tekst pa smo se dogovorili da ga pokušam napraviti… I to je to.“  

Spontanost i djelomični work in process tijekom snimanja albuma potvrdio je i Nikša Bratoš. „Mnogo se toga događalo u studiju, ali još od prve demo snimke pjesme ‘Mirakul’ iz proljeća 2000.¸(dakle, godinu i pol prije izlaska albuma), koja se radno zvala ‘Divno je’, zvuk i pravac bili su definirani. Mislim da smo ga zajedno trasirali Marko, Gibin violinist, i ja. Kad su se pridružili svjetski glazbenici, dali su sve najbolje od sebe i to je dalo dodatnu širinu i autentičnost. To nam je i bila namjera, da svatko bude svoj, jer je u tome najbolji, a mi pak trebamo sve spojiti u muzičku priču: dobar groove koji su dali Manu i Pino, elektroničke loopove, etno elemente koji dolaze od Vlatka, Geoffreya, Marka i Putokaza te rock elemente ostalih glazbenika. Pritom smo nastojali stalno ostati u duhu Mediterana. I to je ono što je Gibo: pop, rock, etno i Mediteran – sve u jednome“, kazao mi je Bratoš. 

Marko Ramljak, violinist, gitarist, pouzdan sparing-partner na sceni te pjevač pozadinskih vokala, na Mirakulu je bljesnuo punim sjajem svojeg nesumnjivog talenta. Glazbenik rodom iz Siverića koji se 1993. na nekoliko godina preselio u Južnu Afriku i ondje svirao gitaru u bandu Kreesana Pillaya, a nakon povratka u Šibenik svirao s lokalnom irish folk grupom Secret Life, savršeno je „sjeo“ u multikulti okruženje Mirakula, jednako kao i – također pouzdani – još jedan šibenski član banda: basist Marko Reljković. Obojica su s Gibonnijem dobili priliku izlaska na veliku scenu i dobro su je iskoristili. Ramljak je čak i objavio solidni samostalni album predstavivši se osebujnim dalmatinskim world music projektom.

Rock za odrasle

Album je bio hit i kod publike i dočekan pohvalama kod kritike. Konačno, nakon trijumfa s deset nominacija prethodnog albuma Judi, zviri i beštimje Gibonni je jednak broj nominacija 2002. osigurao i albumom Mirakul. Ovaj put mu je na dodjeli nagrada u Dubrovniku pripalo čak osam Porina, čemu je, kako su se složili kritičari, „uz izvanserijsku glazbenu matricu albuma Mirakul, pogodovala i autorska kvaliteta albuma, podjednako privlačnog poklonicima srednje struje i estetiziranih proizvoda“. Gibi su, odnosno Mirakulu, Porini pripali za album godine, pjesmu godine (”Oprosti”), u kategoriji pop albuma, za najbolju vokalnu suradnju (s Putokazima u pjesmi ”Libar”), za najbolji aranžman, za produkciju, snimku te najbolji videobroj (”Oprosti”).

I koncertne promocije albuma bile su izuzetne, a veliki finale turneje bio je, naravno, u zagrebačkom Domu sportova. O njemu sam i ja pisao: „Čak i bez medijske halabuke i bezgrešno odrađene marketinške kampanje koja je vođena precizno poput kakve intervencije dobro obučenih specijalaca, Gibonnijev bi krunski hrvatski koncert turneje Mirakul bio prvorazredna atrakcija. Naime, posve je sigurno da bi Gibonni i bez potpore respektabilnih svjetskih glazbenika poput Manua Katchea, Tonyja Levina, Geoffreya Oryeme pa i Vlatka Stefanovskog, kao od šale napunio veliku dvoranu. Znajući za Gibin rejting, profil njegove publike, činjenicu da je jedan od rijetkih glazbenika mainstream/adult orientated rock etikete koji uživa nepodijeljenu podršku kritike i simpatije publike, ali – što je najvažnije – i iznimnu prođu albuma Mirakul na tržištu, nije teško zaključiti da su inozemna imena ipak samo ušećereno voće ili glazura na torti. Adut Mirakula, pa u konačnici i temeljni razlog zašto je i uz rekordnu cijenu ulaznice danima prije koncert bio rasprodan, nisu bubnjarsko umijeće Katchea, Grammy nominacija Levina ni Vlatkova patentirana sola, već Gibo i niz reprezentativnih tema: ‘Libar’, ‘Oprosti’, ‘Forca’, ‘Svi moji punti kad se zbroje, ‘Libar’…“ 

I godinama kasnije sve što je bilo pohvalno rečeno o albumu može se ponoviti i danas povodom vinilnog reizdanja. Jer Mirakul je sjajno ostario. Stoga bi i danas potpisao tekst koji sam napisao nakon izlaska albuma: „Ako je prije Mirakula i bilo dvojenja hoće li se fenomen hrvatske pop-rock scene poznih devedesetih protegnuti i na novu dekadu-stoljeće-tisućljeće, poništile su ih mnoge predbilježbe za kupnju albuma ‘na nečuveno’, desetci tisuća fanova koji su posredstvom interneta skinuli snimku sjajnog nastupnog singla ‘Oprosti’ te golema medijska pozornost usmjerena na Gibonnija i njegovu iznimnu suradničku ekipu. Mirakul je najbolji Gibonnijev album; album ne samo autorske zrelosti nego i sjajne produkcije. Nikša Bratoš koji je na Mirakulu bio producent i ‘Katica za sve’, složio je naime superiornu zvučnu konstrukciju koja nije poništila Gibin temeljni adut: melodiju. Premda je neke od ključnih skladbi, poput ‘Mirakula’ i ‘Libra’, valjalo poslušati barem pet-šest puta s dobrano odvrnutim pojačalom kako bi se upila prava poplava zvukova, nadahnutih instrumentalnih fraziranja te lucidnih aranžerskih i produkcijskih rješenja, melodije su se iz prve lijepile za uho. Potom, nijedan glazbenik – uključujući i samoga Gibonnija te njegove gostujuće megazvijezde, basista Pina Palladinija i bubnjara Manua Katchea te pjevača Geoffreya Oryemu – nije se pretjerano eksponirao, nego je bio u funkciji besprijekorno ugođene cjeline i vrhunskog autorskog materijala.“