10
sij
Priče

In memoriam: David Bowie

David Bowie

David Bowie

share

Sve što nije vječno nije stvarno.
– Miguel De Unamuno

„David Bowie više neće odlaziti na turneje”, jezgrovito je sredinom listopada 2015. godine najavio Bowiejev promotor John Giddings nakon munjetvito rasprostranjenih glasina o autorovu povratku na pozornice poslije punih dvanaest godina.

Razlog glasinama 2015. godine bila je najava novog projekta, tada još enigmatičnog albuma Blackstar čija će naslovna pjesma postati glazbena tema britanskoga televizijskog serijala The Last Panthers, u kojoj se, usput budi rečeno, našao i hrvatski glumac Goran Bogdan.

Posljednje pantere… Posljednji Bowie. Posljednja prava zvijezda.

Izjava mi je, osobno, djelovala tek deklarativno. Bowieja sam volio, između ostaloga, i zato što mi nikad nije dopustio da mu vjerujem. Kako sam mu mogao vjerovati kad se 2004. godine – dok sam bio srednjoškolac, po prvi put ozbiljno izložen Ziggyju Stardustu – povukao i najavio mirovinu?

Kako sam mu mogao vjerovati nakon što je opetovano fatalistički odbijao ideje o povratku na pozornicu, a onda je na 66. rođendan, 8. siječnja 2013. godine nostalgično zapjevao “Gdje smo sad” (”Where Are We Now), pozivajući se na svoje berlinske uspomene u najavnoj singlici 24. studijskog albuma The Next Day? Uskoro smo svi ostali zabezeknuti. Naslovna pjesma albuma nakon desetljetne studijske histerično kaže: Evo me ovdje / ne baš mrtav, aludirajući na ideju vlastite besmrtnosti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Yellow Yuri (@yellow.yuri)

 

Besmrtnost i David Bowie. Sintagma.

Je li besmrtnost imanentna Bowieju? Pa možda i više negoli Marilyn Monroe ili Elvisu. Album The Next Day pokreće motorika znakovite istoimene lekcije današnjim glazbenim žrtvama vlastite neinventivnosti i učmalosti. Te 2013. godine, kao i ove 2022., u kojoj preslagujem svoje misli i riječi o Bowieju, on je i dalje sinonim za umjetnika koji (tada u svojoj 66. godini) s lakoćom pokazuje superiornost vizionarstva i autorske poetike začete u adolescentskim godinama rocka. Militantan ritam naslovne pjesme odjekuje stupanjem u asertivnom obraćanju s nagovještajem da maestro još nije odradio svoje.

Njegove instrukcije ovdje su univerzalne: ne šlepaj se prošlošću, ali i ne prati trendove. Čitavo jedno takvo desetljeće kompromitirao je svoje autorstvo nauštrb umjetnosti i do kraja je života na svoje osamdesete gledao kao na pogrešku. Nažalost, generacija konzumiranja glazbe na digitalnim kanalima i platformama streaminga sve se više boji autentičnosti, što pokazuje bljutava formulaičnost suvremene glazbe. Biti u trendu Bowieju je značilo izdaju. Trend kao sinonim za paralizu autentičnosti.

Vizualizaciju pjesme ”The Next Day” YouTube je u prvom danu prikazivanja uklonio zbog religijski provokativnog karaktera, a onda su održavatelji platforme, shvativši o kome je uistinu riječ, brže-bolje vratili videospot na servis. Bowie kao mesijanska figura u spotu, još jednom je uskrsnuo u javnosti. Desetljeće od umirovljenja. Srčan, titrav i najživlji još od Earthlinga iz 1997., Bowie je ponovno poletio do zvijezda. Na pozornice se nije vratio, barem ne one koncertne…

Bowie se vratio na pozornice Broadwaya dvije godine od albuma The Next Day, kada nas je iznenadio najavom mjuzikla, a onda brzinom svjetlosti i… novoga studijskog albuma. Nitko nije slutio da će gledati i slušati predstavu generacije, a kamoli da će predstava nadići i same granice kazališne fikcije i preliti se u stvarnost dijeljenu sa Starmanom kojeg ćemo otad preimenovati u Blackstar.

Vječna transformacija tako je upala u ciklus vječnih uskrsnuća što posve negiraju biološku, ali i ontološku mogućnost smrti. Godine 2015. ponovo se vraća u zvijezde i zvijezdama: reinterpretacijom ili nastavkom kultnog filma Nicholasa Roega The Man Who Fell To Earth u vidu brodvejskog mjuzikla Lazarus čiji libreto i glazbu potpisuje sam Bowie.

Predstava tematizira izvanzemaljca-alkoholičara Thomasa Jeromea Newtona u očajničku nastojanju da ode sa Zemlje na svoj rodni planet. Majko mila, koliko je znakovita bila potreba za ovom predstavom… Paralelno je Bowie na pragu sedamdesete i pomalo suhonjav (više negoli inače) obilazio njujorško jazz podzemlje, što je bila praksa još od spomenutog albuma iz 2013.

Skeptika nije bilo previše u ciklusu nakon odličnog ”The Next Day” – znalo se da se nešto kuha u tajnosti i da deda Bowie prati i snima najbolje od najboljeg. Pohođenje zadimljenih klubova i barova nije bio njegov vid dokoličarenja, već lov na vrelu krv koja će mu osigurati ‘najbovijevski’ album u karijeri. Kada se smatralo da je sve rečeno i odsvirano, na pozornicu stupa – Blackstar.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Yellow Yuri (@yellow.yuri)<

 

Plačem pišući ove redove dan između njegova 75. rođendana i šeste obljetnice smrti… Dan nakon šestog rođendana Blackstara.

Album Blackstar bio je Bowiejev epitaf. Po objavi najprije ove kriptične pjesme i kriptična joj desetominutnog epskog videa, u komornom nas proročkom tonu Lazara ovaj feniks poziva da pogledamo u nebo. Kaže, ondje je u raju, prekriven nevidljivim ožiljcima gdje proživljava neotuđivu dramu. Njegova posljednja drama bila je privatna, a reakcija na nju javna i ovjekovječena 25. studijskim albumom Blackstar, objavljenog na njegov posljednji rođendan.

Treći dan od umjetničkog uskrsnuća, Bowie svoje barokno životno djelo pretvara u posmrtnu autorefleksiju: polustoljetni zemaljski performans posljednji čin završava s one strane limesa.

Njegov je Blackstar ironično jedini u karijeri na prvom mjestu američkih top ljestvica. Par excellence portret umjetnika u smrti; portret čovjeka koji je pjevao ususret smrti i poetizirao je transformacijom u svoje najkompleksnije djelo. Bowiejev mi je odlazak trenutačno postao neprihvatljivim jer propituje besmislenost i neizbježnu kozmičku entropiju s kojom se sami ne možemo pomiriti: život je u srazu s entropijom.

Entropični modus jako nas je uznemiravao cijele 2016. godine od toga nesretnog 10. siječnja. Bila je to godina umirućih zvijezdi. Nakon njega iste godine napustili su nas Muhammad Ali, Prince, George Michael, Patty Duke, Edward Albee, Pat Summitt, Gene Wilder, Alan Rickman,  Zsa Zsa Gabor, Leonard Cohen, Esma Redžepova, Žuži Jelinek, Bata Živojinović, Lepa Smoje, Ljupka Dimitrovska i Dragan Nikolić. Nažalost, da bih nabrojao sva važna imena izvedbenih umjetnosti koji su ovdje došli na svoje posljednje odredište, trebalo bi mi još nekoliko otužnih redaka…

Implikacija da i umjetnik svemirske aure može biti obavijen kožom smrtnosti, i tako ne prkositi vječnosti, demistificirala je samog Bowieja. Odatle najveće djetinje razočaranje, iz trivijalne apsurdnosti pretpostavljanja kako je nekonvencionalan autor, moderni Byron u neprekidnoj autokreaciji, ipak određen podjednakim ograničenjima svakodnevnog čovjeka.

No u svojoj tjelesnosti, trenutačnosti i smrtnosti, Bowie svoju smrt poetizira premisom potpune kontrole nad javnim projekcijama: cjelokupni opus, pa tako i autorska poetika bile su čvrsto kontrolirane, a javno iskušane segmente života dijelio je svjesno.

Vječna transformacija

Konačno djelo filigranski je životni projekt u stalnoj transformaciji, a ona ne prestaje ni činom smrti kada javno oplakivanje nisu puko senzibiliziranje s imenima javne sfere. Bowie kao moderni Lord Byron u samooblikovanju nadilazi mitove glazbenih velikana neposrednošću i iskrenim impulsom za reinterpretacijom: jedini je u svojoj referencijalnosti uspio materijalizirati svijet međusobno oprečnih glazbenih i filmskih persona.

Pritom, u suptilnosti transformativnih principa Bowie sugerira mogućnost aktualizacije istinske individualnosti ukoliko je motiv iza procesa posuđivanja nepatvoren. David Jones imao je zapravo jedan jedini alter ego, a ime mu je David Bowie. Kroz taj avatar stvorio je postmodernu glazbenu mitologiju utemeljenu na fragmentima dijeljene stvarnosti.

Vojska njegovih artističkih junaka i antijunaka, počevši od Bowieja i Davyja Jonesa, preko Ziggyja Stardusta, Halloween Jacka, Aladdina Sanea, Majora Toma, Mršavoga Bijelog Vojvode do Blackstara, bila je mitski svemir kojeg smo svakodnevno živjeli. Neki od nas imali su čast biti im suvremenici. Neki od vas imali su čast vidjeti ga kako u svijetu, tako i u Zagrebu.

U šest godina od njegove smrti previše sam se puta zapitao jesam li meta vlastite mitomanije, no svaki odabir pojedine stranice iz Bowiejeva glazbenog kataloga završava psihodeličnim iskustvom i osjećajem sebične ugode. Ne poznajem nijedno ime čiji me rad ili djelo mogu emocionalno secirati poput njegova, a prepuštanje Bowiejevu opusu poput Stendhalova je sindroma. Bowie mi je pokazao gurmansku kvalitetu znatiželje; glad za spoznajom, tuđim iskustvima i iznenađenjem najkaloričnija su gozba koju si mogu priuštiti. Njegovo provociranje pravila dokazalo mi je da ozbiljno moram shvaćati samo svoj poriv za izražavanjem; onaj isti kojeg svi u sebi nosimo, ali u velikoj mjeri sputavamo.

Moglo bi Vas zanimati