Đorđe Matić - Tajni život pjesama

Uvijek se posebno razveselim kad naiđem na dobru knjigu, posebno kad su u pitanju eseji o glazbi

Tajni život pjesama objavljena je još 2014. u izdanju Antibarbarusa, ali napisana je tako da može biti i potpuno aktualna. Da je starija, dalo bi se naslutiti jedino po pjesmama koje je Đorđe Matić obradio – ali to su ionako pjesme koje je vrijeme već potvrdilo.

Gibonni je najavio da se povlači i da nakon splitskog koncerta neko dulje vrijeme neće nastupati. U potrazi za knjigama koje se bave njegovim radom, bila sam u knjižnici gdje je knjižničarka, iako malo dvojila hoće li mi preporučiti baš ovu knjigu, ipak izdvojila i Tajni život pjesama. Pogled mi je odmah pao na središnje eseje poput „Činim pravu stvar“, „Ostala je tišina (Sve ću preživit)“ i „Mirakul. Dnevnik druge ljubavi“, kao i na nešto kasnije „Illyricum Sacrum. Dalmatino povišću pritrujena ili o identitetu“ te „Cambi – Coda“. Tada nisam ni slutila da ovo zapravo nije knjiga o Stipišićima i njihovom glazbenom naslijeđu, već puno širi, složeniji mozaik koji približava slojevitu priču o vremenu, razmišljanju i kulturi našeg podneblja.

Riječ je o zbirci eseja o hrvatskoj popularnoj glazbi devedesetih godina. Kroz izabrane pjesme domaćih autora ispričana je skrivena povijest ideja, osjećaja, motiva, a preko njih i cijele kulture u jednom kompliciranom i emocionalno nabijenom razdoblju.

I sama sam tada bila dijete – devedesetih sam tek krenula u školu i moje upijanje glazbe bilo je naivno, spontano, više osjetilno nego svjesno. Upravo zato mi je bilo zanimljivo čitati kako to isto razdoblje čuje i interpretira netko tko ga je proživio drugačije, složenije, i na kraju – izvana.

Naime, Đorđe Matić rođen je u Zagrebu, gdje je i odrastao, ali od 1991. živi izvan Hrvatske – najprije u Italiji, a zatim u Nizozemskoj, gdje je u Amsterdamu studirao englesku i talijansku književnost. U tom kontekstu udaljenosti, i fizičke i emotivne, njegov pogled na hrvatsku glazbenu scenu dobiva dodatnu težinu i perspektivu koja je istovremeno bliska i odmaknuta, osobna i kulturološka.

Matić je pjesnik i esejist koji već u predgovoru navodi kako je na poticaj poznatog urednika Krune Lokotara dobio priliku pretočiti u tekst neke od svojih ideja i to je radio nekoliko godina. Pjesničkim okom zapaža ono što drugi možda propuštaju, a spisateljskim znanjem razlaže svoje spoznaje sa željom da kroz glazbu razumije nešto dublje i trajnije. Pjesme često dolaze pod maskama, a Matić smatra da je tako i s autorima i izvođačima – kao licima koja kriju druga lica. Ne govore sve odmah ni svakome jednako. Neke se otvaraju tek kad im se vratite u drugo vrijeme, s drugačijim iskustvom. I baš kao što se ljudi mijenjaju, tako i pjesme mijenjaju svoje značenje, žive različite živote kroz one koji ih slušaju.

Knjiga se sastoji od deset eseja, svaki obojen osobnim pečatom, ali i prožet kontekstom – jer pjesme su više od glazbe, one su otisci jednog doba. Tako, svjestan da stvari nikad nisu sasvim crno-bijele, piše: “Htio sam dati prostor i dobrome, posvetiti pažnju i vrijednome – a toga, ruku na srce, u devedesetima nije bilo mnogo: ispratiti teško istesano majstorstvo Zlatana Stipišića Gibonnija, Oliverov pjevački genij, Arsenovu decenciju i suptilnost, Ivaniševu gorčinu, bijes i konfuziju, idejnost i podijeljenosti Stipišića starijeg, Blaškovićevu čovječnost i bunt, spas dalmatinskog višeglasja.”

Posebna veza Đorđa Matića s Gibonnijevom glazbom sada se već može računati u desetljećima. Ta povezanost nije ostala samo na analizi. Naime, krajem 2024. Matić je priredio zbirku tekstova Drvo, inspiriranih upravo Gibonnijevim pjesmama. Okupio je pritom kremu suvremenih (većinom) domaćih autora i složio izdanje koje je simbolično zaokruženo šestominutnom pjesmom “Drvo“, posljednjom koju je Gibonni objavio. O tom izdanju već sam pisala za naš portal, ali ovdje mi se čini važnim naglasiti koliko Matić u tom, ali i ovom izdanju duboko vjeruje u potencijal glazbe da nadahne druge umjetnosti i da stvori prostor za dijalog između različitih formi: “Glazbeni stihovi i melodije upišu se u ljude kao odgovor u nekom važnom trenutku njihova života. Traju takvi dugo i prenose se. Prenošenje može biti i sasvim stvarno – kad pisac prenese osjećaj iz pjesme u svoju priču, pjesmu ili esej. To postaje onda posebna vrsta razgovora s otpjevanom pjesmom.”

Svaki esej ponaša se poput zrcala u zrcalu – vodi dublje, ali ne vraća na isto mjesto s kojeg ste krenuli.

Stvaraju se slojevi značenja, jedno tumačenje otvara drugo, pjesma vodi u esej, esej u kontekst, kontekst u osobnu emociju. Sve to djeluje pomalo kao mentalna spirala koja se reflektira natrag na čitatelja. Literarni esej odabran je kao pogodan prostor za istraživanje nedovoljno razjašnjenih dijelova naše kulturne povijesti, kao što su to popularne pjesme. One uvijek imaju svoj život. Većina autora ne želi govoriti o stvarnim razlozima njihova nastanka – jednom kad napuste autora, pjesme postaju tuđe.

Dobivaju značenja kod slušatelja, oblikuju se prema njihovim životnim iskustvima. Možda pjesmu najbrže ubije upravo autorovo objašnjenje: ono često ispadne apsolutno neromantično u usporedbi s osjećajem koji smo joj sami pridali. Čitajući ove eseje, nisam imala osjećaj da ulazim u teorijsku analizu, nego da mi netko pripovijeda o glazbi iznutra – iz vremenske kapsule u kojoj su pjesme nastale, ali jednim univerzalnim jezikom koji ih koristi kao sredstvo za povezivanje. Matić piše s mjerom, ali i sa dubokom posvećenošću. U tekstovima se osjeća koliko mu je stalo. Ne podučava, ne docira, već otvara prostor za razmišljanje. Njegova su zapažanja začudna, često spekulativna, ali ne i površna. Ponekad je toliko oštar i izravan da jedva čekate vidjeti u kojem će smjeru odvesti razmišljanje o ideji koju je prezentirao.

Iako sam prije tvrdila da nije važno što su autori stvarno mislili dok su pisali pjesme, uhvatila sam se kako svejedno tražim na internetu njihove izjave – možda da potvrdim ili osporim vlastiti dojam. Tako me, zavedenu mišlju o Stipišićima, privukao esej “Drvo života”. Pogrešno sam pretpostavila da ima veze sa zbirkom Drvo, jer nisam provjerila godinu izdanja. Umjesto toga, zatekla me simbolika stabla kojom Matić povezuje dvije pjesme: “Ne dirajte mi ravnicu” Miroslava Škore i “Još i danas zamiriše trešnja” Miroslava Rusa. Na prvi pogled, činilo mi se neobičnim postaviti te dvije tamburaške pjesme jednu nasuprot drugoj – u mojoj su glavi do tada bile u istoj, pomalo sentimentalnoj ladici jer sam i sama iz Slavonije. Nakon eseja, više ih nikad neću doživljavati jednakima.

Iako je “Ravnica” nastala u Americi, daleko od stvarnih zbivanja i u sasvim drugačijem vremenu, pjesma je zaživjela tek 1991. godine, u vrijeme agresije na Hrvatsku. U trenucima najveće krize i emocionalnog naboja pronašla je svoje pravo mjesto i snažno se povezala s aktualnim događajima, dobivši jedinstvenu interpretaciju koja je i ostala jedina moguća. Postala je jedna od najpoznatijih domoljubnih pjesama Domovinskog rata.

Za razliku od većine takvih pjesama koje govore o “nama”, “Trešnja” je rijedak primjer koji uključuje i pogled prema van. Nije to pjesma koja nudi velike poruke ili otvorena priznanja, ali suptilno pokazuje da bol nije rezervirana samo za jednu stranu. Dok mnoge pjesme iz tog vremena ostaju jednoslojne i zatvorene u optuživanju ili veličanju i idealizaciji, ova otvara mogućnost dijaloga i vraća ljudskost tamo gdje ju povijest često isključuje. I možda baš zato toliko odzvanja.

Pa da odgovorim na postavljeno pitanje, ponekad je lakše baviti se tuđim životima nego se suočiti s vlastitim – i to ne vrijedi samo za pojedince. Cijeli narodi, suočeni s unutarnjim rasulom, umjesto vlastitog preispitivanja biraju optužiti drugog. Tako se umjesto introspekcije odigravaju ratovi – kao projekcija vlastitih poraza na nekog drugog, a neprorađene kolektivne traume i povijesne frustracije pretvaraju se u mržnju i nasilje nad drugim.

Umjesto suočavanja sa sobom – što bi uključivalo i vlastito priznanje krivnje, slabosti, vjerojatno do neke mjere i gubitak identiteta – cijela nacija traži vanjsku metu. Kako kaže švicarska psihoanalitičarka Jeanette Fischer, mržnja prema drugima često počinje kao mržnja prema samome sebi – ali da bi takav osjećaj bio podnošljiv, mora se usmjeriti van, na drugoga.

Kada su pjesme dugo prisutne i snažno emocionalno urezane u zajednički prostor slušanja kao što su to “Ravnica” i “Trešnja”, s vremenom ih prestajemo doista čuti. One postaju dio zvučne pozadine, a značenja koja nose ostaju zakopana ispod sloja navike. Tek kad se, makar na trenutak, odmaknemo od poznatog doživljaja, otvara se prostor za drugačije čitanje. Taj trenutak prisutnosti, susret s pjesmom bez unaprijed određenog doživljaja, omogućuje i dublje razumijevanje ne samo onog što je jasno i u prvom planu, već i onog što je proturječno, potisnuto, neizgovoreno. Posebno je snažno autorovo priznanje: “Nisam se trebao uživljavati, ja sam živio tu Trešnju”.

Izdvojila sam ovaj esej, ali jednako bih tako mogla odabrati i “Čistim svoj život ili o gorčini i ironiji”, posvećen Arsenovoj posebnoj poziciji u devedesetima. Tih godina, koliko god to danas zvučalo nevjerojatno, Arsen Dedić bio je gotovo gurnut u stranu. I kada govori o esenciji fenomena Arsena Dedića, njegovoj ironiji koja ga je, prema Zdenku Runjiću, spriječila da zapravo ostvari komercijalni uspjeh, Matić uočava kako postoji granica do koje ironija djeluje kao otpor – kao način da se preživi ili komentira stvarnost. Umjesto da se izravno suoči s istinom, ironija je zaobilazi – i kad predugo traje, od sredstva otpora postaje simptom nemoći. Nakon takve konstatacije nema druge nego ponovno pustiti Tihi obrt iz 1993., marginalizirano Ministarstvo straha iz 1997., i poslušati ove albume iznova, nekim novim ušima.

Da odmah kažem, nisu svi eseji ovako teški. Uživala sam i u eseju “Malena ili za preskočenu generaciju”, raslojavanju pipsoidnog “Ljeta 85.”, ali i u “Kad mi dođeš ti”, gdje je Matić ukazao na nevidljivost sugestije u pjesmi, eseju u kojem je uspio povezati naizgled nepovezive – Olivera, Jinxe, Kemala Montena, Danijelu Martinović, Konstantina Kavafisa i Bélu Bartóka.

Tajni život pjesama nudi dubinsko čitanje pjesama, stihova, ali i glazbe, izvedbe, povijesti, ideja, ideologije – i to bez hladne akademske distance. Težište je na pripovijedanju, na osjećaju, na novom vrednovanju – i konačno: na ljubavi prema glazbi. U vremenu buke i površnosti, ova knjiga ukazuje koliko popularna pjesma može biti moćan alat za dosezanje masa i koliko značenja može imati u svojim slojevima. Preporučujem je svima koji vjeruju da pjesme ponekad znaju više o nama nego što to sami priznajemo.