now hear this!
ET, Anno Domini 1996 i domaći dance: 30 godina kasnije
U ET-ju je publika mogla naći i autore savršene zvučne kulise razuzdanih noći i dana provedenih u sanjarenju
Godine gospodnje 1996., u vrijeme izlaska trećeg studijskog albuma grupe Electro Team, nazvanog Anno Domini 1996, eurodance glazba i Cro-dance kao pokret, popkulturni moment i domaća inačica tog podžanra bili su na vrhuncu masovnosti i popularnosti, a ET jedna od najpopularnijih grupa na ovim prostorima. To je moralo značiti da će u ne predalekoj budućnosti neminovno uslijediti zasićenje i kraj ili barem temeljita promjena dominantne matrice te smjena njezinih demokratski izabranih predstavnika tj. publici i kritici omiljenih izvođača.
I zbilja, grupa Divas te godine izbacuje singl „Sexy Cool“ sa svog budućeg prvijenca „Ladies“, prvog hrvatskog R&B albuma, a bend The Bastardz pretežito disco album „C’est Universal“, s velikim hitom „Tvoja ljubav“. Pojavljuju se klasno osviješteni rap artisti s društvenom kritikom i autohtono hrvatskim, kvartovskim pričama, a hip-hop se emisija Blackout Rap Show 1997. seli na kultni Radio 101 i u klub Aquarius dovodi strane goste, Big L-a i O.C.-ja, članove utjecajnog američkog kolektiva D.I.T.C. Njihov je ondje izvedeni freestyle porinuo tisuće freestyle bojnih brodova. Ratom gotovo uništena rock scena, čiji su protagonisti poput Majki, Pipsa, Hladnog piva i Kojota bili ograničeni na pokoju svirku u malim klubovima malobrojnih gradova s posljedično malom do nikakvom zaradom, sad izgubljeno nastoji nadoknaditi izlazeći pod reflektore Doma sportova i Šalate na festivalima Fiju Briju i Zagreb gori u pohodu prema mainstreamu.
No za početak premotajmo – na početak. Adonis Ćulibrk Boytronic i Darko Juranović Da’Real veliki su ljubitelji hip-hopa, kulture koja se s ulica američkih urbanih žarišta krajem 1980-ih zrakasto širi pa tako stiže i do Jugoslavije. Imaju dara za pravljenje beatova na prvim ritam-mašinama i semplerima, a nisu loši ni kao MC-ji – ta fristajlaju i beatboxaju u rap battleovima još od 1987.! U svojim uglavnom benignim i zafrkantskim stihovima ponekad ćoškaste gramatičke strukture i s tvrdim engleskim izgovorom tematiziraju nekoliko u životu američkih gangstera zagrebačkih mladića centralnih stvari: zgodne maličke, skupa kola, nedostižan stil, lude provode, ljubavne jade, kako biti legit… Kad im se nakon par probnih suradnji za stalno pridružila Ivana Ranilović Vanna, studentica engleskog i francuskog jezika eterične ljepote i moćnog glasa, rečenice koje opaki momci u širokim hlačama i šiltericama izvikuju na opskurnom slengu, pritom mahnito gestikulirajući rukama, dobivaju i razgovijetne hookove na besprijekornom engleskom i notu profinjenosti koja bi njihovu ponudu mogla učiniti prijemčivijoj mainstream publici. Dva-tri lika koji repaju, to je ulična ekipa. Dva momka na sintićima i djevojka koja pjeva, e to je već legitimna glazbena grupa.
Svjetska produkcija
Početak rata u Hrvatskoj osujećuje ambicije ovo troje 21-godišnjaka, ali dolaze na ideju svoj obol otporu dati antiratnom pjesmom. Energična „Molitva za mir“ dovodi ih do svih tranzistora na bojištima, u televizijski eter i dvoranu Lisinski. Vannina jednostavna i direktna četiri stiha refrena otpjevana glasom koji podiže do gornjeg ruba svog raspona doimala su se kao istinski vapaj međunarodnoj zajednici da svrne pogled na ovaj kutak Evrope i spriječi bezumna stradanja, a za slučaj da svijet, unatoč hitnosti u njezinu glasu koja bi morala biti univerzalno razumljiva, zbog jezične barijere ne shvati njihov apel, tu je odmah bila i engleska verzija.
Prvi veliki uspjeh pretvaraju u pogonsko gorivo za snimanje eponimnog debitantskog albuma, na kojem su nanizali trake sa svedenim beatovima ne previše slojevite teksture, duljim rafalnim rap dionicama i malo jednostavnih i labavo strukturiranih vokalnih melodija u soul i funky maniri s jazzy ad libovima. Iako su pjevnije numere „New Jam Dance“ i „Give It Up“ bile zapažene, njihov spoj hip-hopa i electro funka s primjesama new jack swinga, u Hrvatskoj još uvijek nekomercijalnih i nedovoljno poznatih stilova, k tome u potpunosti na teško prohodnom engleskom, nije dobacio daleko. No album im jest omogućio brojne nastupe, odlazak na natjecanje u London i vrćenje na MTV-ju, a poslužio je i kao dobar nagovještaj dolaska nove glazbene generacije.
ET-jevci potom u svoj zvuk pripuštaju melodični dance i pop te 1993. premijerno izvode pjesmu s pjevanim strofama i refrenima na hrvatskom, a kratkim rap dionicama na engleskom. Besprijekorno producirana i ispolirana prema najvišim standardima tadašnje svjetske glazbene produkcije, „Tek je 12 sati“ vrlo brzo izaziva nezapamćeno ludilo, po cijele se dane pušta u kafićima, kasarnama, skloništima i izbjegličkim kampovima diljem bivše zemlje, a nekoliko godina kasnije novinari i glazbeni kritičari proglasit će je hitom desetljeća u Hrvatskoj. Pratio ju je i najskuplji videospot u zemlji dotad, snimljen uz pomoć kranova i helikoptera, u kojem mlade i lijepe goste u skupim odijelima i večernjim haljinama luksuzni automobili dovoze na glamurozan party na terasi zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. ET je vrlo jasno signalizirao svoje produkcijske i estetske standarde, postavio letvicu visoko i poručio da je fensi njihova furka.
Ovacije, Porini i dijamantne naklade
Iako su sigurno djelovali u skromnijim produkcijskim uvjetima i na nevelikom tržištu mlade državice (kojom nije bilo lako, a nekad ni moguće otputovati na nastup uživo a da ne prođeš kroz ratom zahvaćeno područje, s glavom u torbi i na vlastitu odgovornost), ET i na ostatku pjesama s drugog albuma Second to None (1994.) zvuče jednako dobro i uvjerljivo kao Corona, Culture Beat, Snap!, La Bouche, 2 Unlimited ili Technotronic, tada aktualne grupe iz Italije, Njemačke, Nizozemske, Belgije i Švedske, čije su vokalistice doduše uglavnom bile crnkinje iz Amerike.
Novim visokooktanskim numerama sad prevladavaju Vannine dionice sa stihovima o ljubavi iz ženske perspektive te njezin svijetli i prodorni sopran, jasan i prominentan u miksu, koji naprosto poziva da ustaneš i zaplešeš neponovljivom spojem snage, zvonkosti, intonativne čistoće, razgovjetnosti, elastičnosti i osjećaja za mjeru kojom ukrašava fraze. Na jednoj snimci iz legendarne zagrebačke diskoteke Best euforična publika na podiju na koji ne stane više ni igla pleše na „Tek je 12 sati“, a kad DJ u nju bešavno umiksa „Sing Hallelujah“ Dr. Albana, s kojom dijeli broj BPM-a, ali i gotovo identičan uvod, tj. glavnu muzičku temu na sintesajzeru, klub potpuno eksplodira.
Album je sastavu donio osam hit singlova, dijamantnu nakladu i Porine za najbolju vokalnu izvedbu grupe s vokalom i najbolji spot. Spot za pjesmu „Ne traži ljubav“ pojavljuje se u emisiji MTV-ja „#1 in Europe“, a sa singlom „Da ti nisam bila dovoljna“ 1995. osvajaju Porina u kategoriji hita godine. Na dodjeli i nastupaju, u pratnji obligatornih brejkera: Da’Real sav u crnom s beretkom, Boytronic s okruglim naočalama za vid i u sivom odijelu s kravatom poput kakvog bankara ili odvjetnika te Vanna, klasično elegantna u dugom neonski zlatnom sakou, nisu otpjevali niti odsvirali ni tona uživo, ali cijela Kristalna dvorana hotela Kvarner jede im iz ruke i ustaje u ovacijama.
Emotivni bangeri
Cro-dance jest nastao da ponudi eskapizam – malo veselja u vremenima kad je mladima trebao ispušni ventil da sranja oko sebe zaborave bar na tren. U ET-ju je publika, naročito tzv. šminkeri i zlatna mladež, mogla naći i autore savršene zvučne kulise razuzdanih noćnih i dana provedenih u sanjarenju, i modne uzore koje će oponašati, i estradne zvijezde za kojima će venuti.
Treći su album u suradnji s Mirom Buljanom stvarali čak šest mjeseci. U klupskoj glazbi nije bilo toliko bitno izbacivati albume koliko imati jake trake koje će DJ htjeti puštati na vrhuncu večeri, moći dobro umiksavati ili remiksirati, koje će ljude tjerati na podij. Mnogi su popularnost dancea i činjenicu da je kompjuterskim programima olakšano slaganje beatova i snimanje iskoristili za učestalo štancanje pjesama na isti kalup i brzu zaradu. Ali ET potječu iz hip-hopa, gdje se cijeni koncept zaokruženog, sporo pečenog albuma s pomno posloženim sastojcima koji vjerno odražava „terroir“ – tvoju životnu filozofiju, okolnosti, ukuse i utjecaje – i gdje je bitno stalno inovirati, brusiti skillove, istraživati mogućnosti opreme i odmaći od ustaljenih obrazaca koje svi koriste. A i na sceni su planirali trajati, a ne zabljesnuti pa nestati.
Slijedivši recepturu koja se pokazala dobitnom na drugom albumu, i Anno Domini 1996 prošao je odlično kod publike i kritičara. Njezin temelj(ac) čine neprikosnoveni bangeri na hrvatskom s jakim emotivnim nabojem koji će potresati diskoteke, tzv. „vesele pjesme o srcobolji“, i dramatične balade uz koje će se generacije tinejdžera zaljubljivati na plesnjacima u školskom holu ili dok se počinju paliti svjetla na kraju klupskih večeri. Njemu se pridoda nekoliko old school hip-hop pjesama na engleskome, jedno gostovanje kolege popularnog pjevača, pokoji izlet u reggae pop ili slični feelgood podžanr te cover zaboravljenog stranog hita iz sasvim druge dekade i đira. Sve se to začini orkestracijama i još slojevitijom i bogatijom produkcijom nego ranije te neizostavnim pratećim vokalima Divas, a na kraju se za desert ponudi par bonus traka (verzije na engleskom, instrumentali ili alternativni miksevi).
Refreni od kojih pucaju stakla
Album otvara ubitačna „Sve bih dala da znam“, koja zajedno s prvim singlom „Ja ti priznajem“ postaje njihova nova velika uspješnica, uz bok najpopularnijim pjesama s drugog albuma „Da ti nisam bila dovoljna“ i „Ne traži ljubav“. U svima njima neuzvraćene su ljubavi i prekidi opjevani u pulsirajućem ritmu, pobjedonosno i u porazu, uzdignute glave i punim plućima, s refrenima u vokalnom registru od kojeg pucaju stakla i sve zvuči kao da je pitanje života ili smrti – ali ćemo ih svejedno sve ove godine barem pokušati pjevati uglas zajedno.
U reinterpretaciji „Do Ya Think I’m Sexy?“ Roda Stewarta, refren pjeva Vanna, a naši se beatmakeri i producenti na vrhuncu svoje igre u ulogama MC-ja napinju, dokazuju i šegače kroz više macho-rap strofa. U pratećem videospotu, oko nje se izvijaju neki momci golih torza i haklaju na košarkaškom igralištu, a njezin opušten govor tijela i ležerna odjeća odaju tipičnu blagu nezainteresiranost da zaigra na kartu seksipila: potvrdu da je seksi ne traži niti bi je ikome izdala. Sve se zbiva na još jednoj prepoznatljivoj zagrebačkoj lokaciji: u grafitima okruženom dvorištu osnovne škole u Varšavskoj ulici koje će više puta poslužiti kao set za spotove drugih urbanih, hip-hop izvođača koji su se također okrutnom igrom sudbine umjesto u Bronxu ili Comptonu rodili na Knežiji ili u Gajnicama.
Funk-soul suradnja s Ilanom Kabiljom „Nemoj reći ne“, koja se našla i na njegovu prvijencu objavljenom iste godine (Vanna je s Ilanom prije pridruživanja Electro Teamu nastupala pod imenom Ilan & Ivana, a napisala mu je i tekst megahita „Kad nema ljubavi“), potom „Stvorena za tebe“, lepršava i slatka mid-tempo stvar stvorena za easy-listening radio (i reklamne jinglove), te oda ljubavnom partneru kakvog bi svaka poželjela „Za ljubav hvala ti“, emotivna, gospelom natopljena balada sa kompleksnim a cappella harmonijama Divasica, ponovno demonstriraju širinu i raznovrsnost stvaralaštva ET-ja zbog koje nikad nije stalo u žanrovsku ladicu eurodancea te pokazuju smjer u kojem će ići Vannina čujno neminovna samostalna karijera.
Trideset godina kasnije…
Anno Domini 1996 zacementirao je Electro Teamov status zvijezda te najkonzistentnijih i najkoherentnijih autora i izvođača iz tog razdoblja dosljedno isporučivši novu dozu onoga u čemu su bili najbolji i što je publika tražila, ali i trasiravši moguće putanje popularne glazbe jednom kad više ne bude ljubavi za dance. Iako do proljeća 1998. ET pune Dom sportova, održavaju brojne koncerte i neizmjerno su popularni i u Hrvatskoj i na području bivše države, Vanna i Da’Real iste godine napuštaju grupu ne bi li se otisnuli u solo vode, a Boytronic privremeno zamrzava rad Electro Teama pa ga u narednim desetljećima više puta odmrzava i podgrijava s različitim suradnicama. Hitovi s albuma postali su bezvremenski klasici koji žive i danas, i to ne samo zahvaljujući posljednjih desetak godina razmjerno velikoj popularnosti retro okupljanja poput Megadance partyja nego i činjenici da donedavno nismo imali usporedivih megahitova u čiju je produkciju bilo uloženo toliko kreativne energije, pažnje i novca, od glazbe do spotova i nastupa uživo te cjelokupnog imidža.
Tek 25 godina poslije u hrvatskoj su se zabavnoj glazbi opet pojavili klupski, elektronski zvuci u savršenom dosluhu s aktualnim globalnim trendovima, kao i na početku Cro-dance ere, doduše i na valu posvemašnje nostalgije koja iz naftalina vadi i pravce kao što su UK garage, disco i R&B, te su konkretnije prizvali u pamćenje ET iz prve polovine devedesetih. Prije pet godina počelo se naizgled niotkud, a zapravo iz studija jednog novog 21-godišnjeg producenta i tekstopisca – koji je, čini se, sa zanimanjem i znatiželjom, ali i dovoljnim (vremenskim) odmakom proučio Cro-dance pjesmaricu, posebice stranice koje su ispisale grupe Divas i ET – širiti suvremeno viđenje popularne muzike od mladih za mlade. Pop je to s primjesama R&B-ja, dancea, trapa, amapiana i housea, koliko nostalgia toliko i future, obilježen ljepljivim melodijama i pamtljivim stihovima koji se publici obraćaju na njezinu idiomu i koja ga potom objeručke prihvaća.
Nekima to otpuhivanje prašine sa zvučnih slika prošlosti ne bi li se u njima našla inspiracija za remikseve ili pisanje novih pjesama može djelovati kao, ako već ne blatantna krivotvorina, onda u najboljem slučaju nenadahnuta reprodukcija, prihvatljiv pastiš. Prije je bilo bolje, kažu; nema više dobre muzike, sve je reciklaža. Ali slušateljima rođenima u 21. stoljeću citatnost može pokazati put do izvornika, budu li voljni malo prokopati do dobre stare muzike onoliko koliko traže Kangol kačkete po aplikacijama za vintage robu.