Fredijev stoti - sjećanje na Freda Došeka

O važnosti nečije persone različiti će nam izvori i zapisi ponekad malo reći. Nekada su riječi šture, preopćenite, nedovoljno osobne i angažirane ili naprosto manjkave za stvaranje šire slike i prenošenje dojma o nečijem značenju za određeni kontekst i prostor.

Srećom, tu su još uvijek ljudi, pojedinci koji nose živa sjećanja, uspomene i priče koje mogu približiti neka davna, važna vremena nekim novim, mlađim generacijama. To su fragmenti prošlosti koji žive u svijesti onih koji su ih najneposrednije proživjeli i doživjeli, a koji će ih – prvenstveno u sjećanje na dionike tih životnih epizoda – uvijek rado s drugima podijeliti, ne iz obveze, nego iz osjećaja da neke ljude i priče vrijedi pamtiti i njih se sjećati.

O Frediju, s entuzijazmom i toplinom

Takvome sam nastojanju i sama svjedočila kroz sjećanja svojih triju sugovornika, koji su s puno entuzijazma i topline željeli reći nešto o svojem dragom prijatelju i suradniku Fredu Došeku (25. veljače 1925. – 16. svibnja 2008.), o čijoj stogodišnjici rođenja ovaj tekst nastaje, a u nadi da će možda biti poticajem da se djelovanju ovog fascinantnog čovjeka posveti više stručne pažnje. Moji su mi sasvim sumarni istraživački koraci već pokazali da su biografski podatci koji se pronalaze o ovome pijanistu, pedagogu i glazbenome piscu šturi i nedovoljno slojeviti da bi adekvatno obuhvatili značenje koje je Došek imao za vrijeme u kojemu je djelovao i za ljude s kojima je radio te im bio blizak.

Fred i Ivana u Tel Avivu, ispred zgrade Opere, 17. 3. 2000., uoči koncerta na festivalu Tempus Fugit

Ivana Kuljerić, moj polazišni kontakt, već je na prvi spomen Freda Došeka s mnogo iskrene radosti prihvatila podijeliti neka svoja sjećanja, ali i fotografije, a ljubazno me uputila i na svoju majku, pijanisticu Vanju Kuljerić, koja također na kolegu pijanista čuva živa sjećanja.

Poliglot u ACEZANTEZ-u

Bio je poseban, slažu se dvije glazbenice; uvijek angažiran, empatičan i voljan pomoći i bio je zaista bezgraničan izvor informacija. Istaknule su obje još i kako je Fred Došek bio ne samo vrsni pijanist i pedagog, već i izuzetno svestran intelektualac čija je ljubav prema glazbi nadilazila samo izvodilački aspekt. Ništa manje u superlativima o Došeku nije govorio ni Dubravko Detoni, koji je od Došeka najprije učio, i to komornu glazbu, a kasnije ga imao u svojstvu glavnog suradnika u svojemu ACEZANTEZ-u.

„Bio mi je nenadoknadiv“, govori nam Detoni. „Veliki intelektualac, nezavršeni arhitekt, a učio je i kompoziciju, i sve je te stvari on dubinski poznavao i učio sve nas koji smo mu bili bliski. Usto je Fred govorio i nekih deset jezika, a snalazio se u novim sredinama i s nepoznatim ljudima do razine koja bi često bila nepojmljiva. Hoćete veze s Billom Clintonom (tada još prije Kabineta, op.a.), u Hollywoodu s Elizabeth Taylor i priznatim filmašima… Fred nije tu imao nikakvih ograda, sve mu je prolazilo i to s uspjehom“, s neskrivenom razdraganošću otkrio nam je Dubravko Detoni.

ACEZANTEZ; NYC Greenwich Village, 15.1.1999., Fred Došek, Ivana Kuljerić, Marina Kostelac i Dubravko Detoni

Organizacija i glazbena diplomacija

Uz svoj pedagoški rad i karijeru pijanista, Fred Došek djelovao je i kao umjetnički direktor Muzičke proizvodnje RTV Zagreb (1983. – 1991.), da bi od 1991. godine radio u svojstvu vanjskog suradnika Odjela za međunarodne veze Hrvatskog radija. Sve su to postaje i iskustva koja su Došeku, u svojoj biti, ‘prirodno sjedala’ i koja je obavljao s lakoćom. O toj strani Freda Došeka i Vanja Kuljerić imala je što podijeliti, nazvavši ga motorom pokretačem mnogih glazbenih događanja, ekskurzija i slično.

„Ako je nešto još važno spomenuti, uz njegov izniman pijanistički talent i opću umjetničku znatiželju, to je Fredijeva sposobnost da realizira fantastičnu stvar s maksimalnom uštedom vremena. Treba nekoga nazvati, nekoga u nešto uvjeriti, neplanirano dogovoriti ili naprosto pametno utrošiti vrijeme na nekom putovanju, turneji, što god… Fredi bi uvijek uskočio i to ste sve mogli smatrati riješenim.“

Prisjetila se i gostovanja Radijskog zbora u Firenci, ispričavši nam kako su nastupali na Badnjak te se iste večeri putovalo natrag za Zagreb. „Put će trajati čitavu noć i nekako se došlo na ideju da napravimo pauzu u Padovi, oko ponoći, taman da odemo svi na polnoćku. Dupkom puna predivna crkva, fratri iz Reda Leopolda Mandića, svečanost se nekako osjećala. Mi smo ušli kroz bočna vrata i smjestili se tik uz sakristiju. Predivan prizor. Svećenstvo je u nekom trenutku spomenulo i nas, da smo Radio zbor iz Hrvatske, koji je na proputovanju, koji će kao poklon mještanima otpjevati neke hrvatske božićne pjesme.

To je jedno od bezbroj lijepih sjećanja koje imam, a, naravno, osoba koja je to organizirala, tako ad hoc, a, eto, uspješno i dojmljivo, naravno da je bio naš Fredi.“

„Taj je organizatorski nerv kod Fredija bio strašno izražen“, govori Dubravko Detoni. „Znao je unaprijed što bi još volio posjetiti, koju vrednotu koji muzej krije i tako. Jednom nas je nagovarao da odemo pogledati neku Picassovu sliku, baš je bio uporan i uporan, no ulaznica je, sjećam se, bila 20 dolara. Odustali smo, a Fredi je i dalje gurao, čak se malo i uvrijedio i otišao na kraju u muzej sâm. Vratio se kroz neko vrijeme, pokunjen, i rekao nam da je Picasso na posudbi u Europi. Nama je bilo smiješno, a i on se, doduše malo kasnije, složio da su ga ‘muzejski lopuže’ opljačkali.“

uoči koncerta Reggio Emilia, Sala degli specchi, 14.4.1998. (prethodno objavljeno u Cantusu br. 125, 2004.)

Oko za likovnost, uho za avangardu

Sve troje sugovornika prisjetilo se i Došekove ljubavi prema arhitekturi i likovnoj umjetnosti i gorljivoj želji da slobodne trenutke provede u kakvoj galeriji, muzeju ili crkvi, ali i da vlastita znanja o tim temama podijeli sa svakim koga je to zanimalo. „Bio bi vaš privatni turistički vodič“, prisjeća se Vanja Kuljerić. „Zamislite imati tako nekoga da vas vodi po Firenzi, Pisi…

Sjećam se i Ermitaža, moskovske Tretjakovske galerije, uvijek bi Fredi imao što vrijedno za nadodati, ispričati…“ Tim je istim Ermitažom uz Došekovo vodstvo trčkarala i tada djevojčica, Ivana Kuljerić Bilić, koja je Fredija, kako kaže, oduvijek doživljavala kao nekog stranog svjetskog čovjeka, umetnutog u ovaj kontekst, s misijom da ljudima oko sebe približi divote koje je sam stekao čitajući, proučavajući, putujući i doživljavajući.

„Mimo toga što je bio i erudit i poliglot, imao je fantastične manire, pravi gospodin od kojega se može učiti. Fredi se usto i sjajno odijevao, sjetit će se svi koji su ga poznavali. Pazio je na svaki detalj. Sjećam se živo, njegovi su životni prostori uvijek bili pomno uređeni, a tamo ste mogli učiti, gledati slike i uvijek čuti nešto mudro“, prisjeća se glazbenica.

Ipak, najveća ljubav Fredija Došeka, među svim umjetnostima, bila je glazba. Njoj se posvetio s najviše elana i znatiželje, ne dopustivši da vlastiti pijanistički izraz učahuri u stroge stilske okvire. „Za Freda sam prvi put čula tamo negdje 1962./1963., kada je Muzička omladina u Puli organizirala svoje koncerte. Sjećam se da je to bilo Chopinova večer i Fred je tu bio svakako zapaženo ime“, govori Vanja Kuljerić. Nastavlja: „On je isprva bio posvećen romantičarskome repertoaru, no kasnije se nekako preusmjerio i okrenuo suvremenoj glazbi.“

Na pitanje je li ta odluka Došeka potencijalno izdvojila među ostalim domaćim pijanistima toga vremena, Kuljerić je dalje rekla: „Sigurno da jest. Znate, bilo je i tada puno sjajnih pijanističkih imena, no torta je jedna, a gladnih usta puno i svatko bi htio svoj dio kolača. Svatko bi nastupao. No tu se Fredi nije dao zbuniti. Kako bih vam rekla… On je odlučio ostati prisutan u muzici. Bio je elastičan, prilagodio se i prihvatio se avangardnih djela. I radio je to uvjerljivo, a ne zato što se to mora. I to se uvijek osjeti.“

Fred Došek svakako je nezaobilazno ime ne samo u kontekstu ACEZANTEZ-a, nego je godinama izvođački sudjelovao i pridonosio programu Muzičkog biennala Zagreb, kao i ondašnje Glazbene tribine u Opatiji. „Ti su ljudi, među njima i Fredi, bili nukleus svih tih aktualnih zbivanja povezanih sa suvremenim glazbenim strujanjima.

Nezaobilazni u svakom smislu, prisutni u svim edicijama tih festivala, nekako su sve te procese oni zaista živjeli“, govori Ivana Kuljerić Bilić. Ona smatra da se Došek u tom vrtlogu novih tendencija, buđenja suvremenosti u svakom smislu te riječi – odlično snašao.

„Fred je bio izuzetno maštovit, senzibilan, bio je receptivan, kreativan i hrabar u tom odnosu skladatelj-izvođač, a to je zaista bila neka nova paradigma u odnosu na ranija vremena“, zaključuje. Osim toga, bio je i vrijedan suradnik njezina oca, Igora Kuljerića, koji je baš u suradnji s Fredom Došekom razvijao neke svoje rane avangardne kratke komade, možda kasnije zaboravljene, ali, kaže, bile su to ideje, geste „koje su u fazi stasanja mojega oca kao skladatelja bile svakako formativno važne“.

U ACEZANTEZ-u se ipak ta njegova fleksibilnost mogla najbolje osjetiti i iskoristiti, smatra dalje Kuljerić Bilić. „Od grafičkih partitura, nužnosti improvizacije, sposobnosti da se ‘osluškuje’ i uključi i scenske parametre u izvedbi, tu je Došek bio stvaralac bez premca“, zaključuje. O iskustvu s Došekom u ACEZANTEZ-u Dubravko Detoni još je dodao: „Ma bio je jednostavno sjajan muzičar! Izvrsno je improvizirao, dobro slušao, bio je istovremeno i studiozan i spontan, što ćete više… Ponovit ću, bio mi je nenadoknadiv suradnik. Obišli smo pola svijeta i puno tih sjećanja ne bi bilo toliko slojevito da Fredi nije bio dio njih.“

„Dobri ljudi i dobri umjetnici najstroži su uvijek prema sebi”

Još jedan aspekt Došekovih izvođačkih aktivnosti osvijetlila je Vanja Kuljerić, spomenuvši njegove praktične afinitete prema različitim umjetničkim izrazima. „Osim suradnje s Dubravkom Detonijem i nešto ranije s Borisom Ulrichom – kroz njihov pijanistički duo, ali i kroz izvođenje Ulrichove autorske glazbe – za koje bih rekla da su vrhunci njegova pijanističkoga djelovanja, Fredi je također surađivao i s plesačima. Znam da je radio s Astrid Turinom, čak i s plesnom skupinom Tihane Škrinjarić, ako me sjećanje ne vara. Ma nema što ga oko suvremene glazbe nije zanimalo“, govori Kuljerić.

I, konačno, zanimalo me je li nešto od autorske glazbe Freda Došeka nekada došlo do njih, je li im možda njegov kakav zapis poznat. Vanja Kuljerić rekla je da ne zna za njegove skladbe niti se sjeća da se to za Došekova života spominjalo. Dubravko Detoni otkrio nam je pak da je godinama davao sve od sebe da izvede glazbu svojega kolege i prijatelja.

„Nagovarao sam ga često da se nešto izvede, a i sjećam se da je s profesorom Ciprom pisao neku Sinfoniettu ili Concertino. Međutim, unatoč svim mojim naporima, Fred je glazbu skrivao svim silama i nije se dao.“
Na tu je temu Dubravko Detoni još zaključio, uz dobar šlagvort mnogim temama o umjetnosti i onima koji ju stvaraju: „Dobri ljudi i dobri umjetnici najstroži su uvijek prema sebi.”