Najpoznatiji klub koji to nije
Funk: Narnia u centru Zagreba slavi velikih 20 godina
Funk je kultno mjesto u centru Zagreba, klub koji to nije, podrum u kojeg zalaze brojni zaljubljenici u elektroničku glazbu, ali i sasvim slučajni turisti. Sada je u tijeku crowdfunding kampanja kojoj je cilj prikupiti novac za snimanje filma koji bi obilježio 20 godina postojanja ovog ugostiteljskog objekta.
Funk nikad nije bio veliko clubbing mjesto, već je uvijek bio i ostao birc sa šarmantnom terasom na zagrebačkoj Tkalči i prilično malim podrumom. Ipak, on je jedno od glavnih okupljališta zagrebačkih clubbera, boema i raznoraznih ličnosti. Mi djeca zagrebačke clubbing scene i svi ostali željeni nekog prostora slobode smo ondje proveli godine – zakačili smo se na kućnu atmosferu i nepretencioznost kojom Funk tako neodoljivo odiše.
Tko bi rekao da u njega prvih šest mjeseci nitko nije htio ući, a sada slavi dvadeset godina. U tih dvadeset godina klubovi, pa i bircevi u Zagrebu, nicali su i zatvarali se. Nekih se više i ne sjećamo. No Funk ništa nije uspjelo srušiti, ni smjena generacija, ni krize, ni konkurencija… ma baš ništa. Funk jednostavno ima ono nešto. On je kao Narnia, poput nekog čarobnog mjesta u koje zakoračiš i više nema povratka.
Prvi put kada sam ušla u Funkov podrum, Funk ni približno nije bio tako dotjeran mladić kao što je danas. Imao je samo taj podrum i jedan kat, dok danas ima dva, a namještaj na kojem sam sjedila bio je sklepan od paleta. Ali meni je sve to bilo manje važno. Zadivljeno sam gledala grafite na zidu i pitala se tko su ljudi prikazani na tim grafitima. Brzo sam doznala da su to ljudi koji su stvarali Funk, odnosno DJ-i i posjetioci ovoga kultnog mjesta.
A kada govorimo o ljudima koji su stvarali Funk, onda je nemoguće ne spomenuti Crnog, samozatajnog tipa koji je uvijek bio nekako u pozadini, ali i tipa čija se karizma dala osjetiti, unatoč mraku i unatoč buci. Riječ je o Valentinu Božiću, čovjeku zaduženom za vođenje programa u Funku, ali i Melinu zadnjih godina i definitivno najboljem sugovorniku za priču o Funku.
Valentino Božić (Crni) / Matej Grgić
San o malom klubu
Crni je voditelj programa u Funku već dva desetljeća pa me zanimalo kako je došlo do toga, kako je ušao u cijelu tu Funk priču i kako je došao na tu poziciju.
„Vodim Funk od njegova osnutka 1. travnja 2003. godine. Kao klinac sam organizirao nekakve partije u rodnom Pakracu, u lokalnom bircu i u jednom predivnom mjestu duboko u Psunju gdje smo živjeli neki naš san tamo negdje krajem devedesetih. U to vrijeme sam sanjao o tome da imam mali klub u Zagrebu, ništa preveliko, gdje bi ljudi skupa sa mnom beskompromisno vrtili muziku koja nam se sviđa. U to doba sam i sâm vrtio, no kasnije s obzirom na količinu posla koja se nametnula vođenjem kluba nisam više nalazio vremena za to”, priča mi Crni.
I tako je 2002. godine nakon par godina lutanja došao u Zagreb s namjerom da ovdje ostane. Zaposlio se kod Lexija, budućeg vlasnika Funka, kao konobar u jednom kvartovskom bircu na Krugama. Ubrzo nakon toga, jednog dana mu je došao Lexi i rekao: „Imam priliku za jedan lokal u Tkalči, hajde dođi vidi što misliš o tome”.
Crni je došao isti dan i kad je ugledao budući Funk, znao je da je to to, znao je da je manifestirao svoj mali klub iz snova. Odmah je rekao Lexiju da pristaje, napravili su deal i tako je priča počela.
Valentino Božić (Crni) / Matej Grgić
„Osim Funka desio se i Melin koji sam dugo vremena odbijao jer mi se činilo sve to previše, no nakon nekog vremena sam posustao i ipak ušao u priču s Melinom, taman prije korone. Tamo smo postavili stvari tako da radimo više live svirke uz pomoć nekih novih mladih ljudi koji svojim entuzijazmom rade ono što sam ja radio dvadeset godina prije. Tamo služim kao supervizor, filter koji propusta što može, a što ne, a glavni kreator programa je mladi Lukas Vukmir koji sa svojom 21 godinom peče zanat. Uz njega su tu i Danijel Kadijević i Jakša Perković glazbenici i naši prijatelji čiji doprinos nije zanemariv”, dodaje Crni.
20 godina nakon – san o dokumentarcu
Veliku obljetnicu kluba planiraju obilježiti na prilično unikatan način.
„Trenutno se bavimo crowdfunding kampanjom jer želimo snimiti dokumentarac o zadnjih dvadeset godina Funka, na koji je to način utjecalo na generacije i što smo ostavili iza sebe. Dokumentarac bi trebao biti ispričan kroz ljude koji su sudjelovali u tome na bilo koji način, bilo kao gosti ili izvođači, ali o tom potom. Tek smo na početku i pustit ćemo da se priča sama izvrti. Nemam pojma kakav će biti kraj tog projekta i to je dobro, jer samo tako nešto može biti zanimljivo kad nemaš kontrolu, kad je nepoznato i nepredvidljivo. 1. travnja 2023. slavimo dvadeset godina i potrudit ćemo se da vam ponudimo nešto posebno, neka to bude iznenađenje za sve vas koji dolazite sve ove godine. Zaslužili ste!”, poručuje Crni te dodaje da su sve informacije o kampanji dostupne na njezinom webu.
I program i logistika
Zanimalo me i to što točno podrazumijeva njegova pozicija u Funku te po kojem principu slaže program u Funku, ali i Melinu. Naime, svima nama je uvijek bilo jasno da on radi nešto prilično bitno, no mnogi od nas naivno su mislili da je glavni smisao njegove pozicije to da u stilu neke tete u vrtiću bude s nama po partyjima, nadgleda cijelu situaciju i pritom se dobro zabavlja. Još sam se nekad čak pitala: Zašto Crni danas ima tako ozbiljan izraz lica? Nisam znala da Crni u tom trenutku u glavi možda broji boce pića koje je naručio, slaže raspored konobara i DJ-a ili gasi neki treći „požar” vezan uz ugostiteljski biznis.
Tako mi je Crni otkrio da je njegova pozicija, osim slaganja programa, uvijek podrazumijevala – i podrazumijeva – i sve ostalo što treba odraditi logistički kako bi jedan birc funkcionirao, dakle sve od nabave cuge preko rada s konobarima do svih ostalih poslova, a dolaskom Melina, njegov se posao udvostručio, ako ne i utrostručio.
„Dolaskom Melina smo uveli, kao što sam već rekao, nove mlade ljude u priču koji pomažu u programskoj i logističkoj shemi jer dva birca, svaki s četiri programske večeri tjedno je previše za jednu osobu”, objašnjava Crni.
Iva Hanzen i Valentino Božić (Crni) / Matej Grgić
Što se konkretno tiče programa u Funku, Crni mi je objasnio da program slaže tako da mlade snage vrte preko tjedna, uglavnom tvrđi, žešći zvuk, dok je vikend rezerviran za stariju generaciju DJ-a koja se svojim radom dokazala na sceni pa je njihov zvuk ipak malo mekši od onog što se vrti preko tjedna. Mada to, kao i u svakom drugom prostoru slobode poput Funka, nije uvijek pravilo.
„Što se tiče Melina, pokušavamo biti što raznovrsniji žanrovski, a da ne gubimo na kvaliteti. Do sad smo imali stvarno puno različitih bendova od rocka, punka, jazza, bluesa, etna… Sviđa nam se ta eklektika i mislimo da je to dobar smjer, pogotovo kad imaš toliko koncerata, jer mala smo sredina i žanrovsko ograničavanje bi bilo programski dosadno”, dodaje Crni.
Podrum u kojem je svirao čak i Arsen
S obzirom na to da su iza Crnog tolike godina rada, poželjela sam doznati i to koje bi događaje u Funku posebno izdvojio, odnosno koji su mu se baš urezali u pamćenje. Na moje čuđenje, ali i oduševljenje, odmah je spomenuo Arsena Dedića, a ne nekog velikog techno ili house DJ-a, što zapravo samo ide u prilog tvrdnji da je u Funku uvijek vladala i vlada ta kućna atmosfera koja povezuje.
„Koncert Arsena Dedića u Funku je nešto što je neizbrisivo iz pamćenja. To je čovjek koji je svojom inteligencijom jednostavno osvajao, druženje s njim je bilo nešto što ću uvijek pamtiti. Isto tako ću pamtiti Labosheve i Sergiove gigove četvrtkom, Felverove večeri, Griva, Bocca Sofistifunk, Mile… Ma joj, bilo je toga previše, toliko priča, toliko pozitivne energije, teško je izdvojiti jedan događaj jer kad živiš taj život iz tjedna u tjedan uvijek je nešto novo, priča nikad ne prestaje, samo ide, ide i ide”, prisjeća se Crni.
Valentino Božić (Crni) / Matej Grgić
Da stvar bude bolja, Funkovi počeci nisu bili bajni. Baš ništa u toj priči nije dalo naslutiti da će u Funk jednom ući bilo tko, a kamoli Arsen i ostali velikani njegova ranga, iako se Crni sad s osmijehom prisjeća ovih početaka. Naime, kad su otvorili Funk, on je prvih šest mjeseci bio prazan, nitko živ nije dolazio. Crni je štampao flyere kao lud i dijelio ih ljudima po gradu. Bili su to flyeri cvjetnog, hipijevskog dizajna. No, ljudi su dolazili s flyerom u ruci i ostali bi razočarani jer im prostor nije bio lijep kao flyer.
„Uredno smo radili program kao da sve gori, ali nije bilo nikoga. Sjećam se jedne subote, vrtio je Jogarde, a mi smo imali sto kuna prometa i onda sam napravio ‘prevaru stoljeća’. Nisam imao izbora, ili to ili ključ u bravu. Bio je Stereo MC’s koncert na Šalati i ja sam napravio obične crno bijele flyere na najlošijem papiru, Stereo MC’s after party u Funk clubu. Imao sam ih pun ruksak. Dogurao sam se do sredine i bacio sve te flyere u zrak, vratio se u Funk i čekao što će se dogoditi. I dogodilo se. Nije bio pun Funk, bila je puna Tkalča i tako je sve krenulo s prevarom da je u Funku after party Stereo MC’s-a. Od tog dana smo bili puni i Funk je postao to što jest”, priča Crni.
Sloboda u svim oblicima
Funk je jedno od onih mjesta koje je obilježilo clubbing scenu u Zagrebu, iako je zapravo riječ o bircu, dakle ne o nekom velikom klupskom prostoru. Stoga se logično postavlja pitanje kako je jedan mali birc uspio postati tako bitno mjesto svim zagrebačkim partijanerima. No, budući da se gotovo svi misteriji ipak daju objasniti vrlo jednostavno, tako je i Crni imao prilično jednostavan odgovor na ovo pitanje.
„Pa, zapravo, baš zato što je mali prostor vjerujem da je to bilo presudno i zato što smo toliko tvrdoglavi i uporni. U malom prostoru prije dobiješ željenu atmosferu i ljudi koliko god kažu da ne vole gužvu zapravo je obrnuto. Veliki prostori ne mogu imati tu toplinu i to je ono što ljude privlači, gužva, znoj”, govori mi Crni kroz smijeh.
Jednako iskren i jednostavan odgovor imao je i na pitanje što je to općenito u Funku da je toliko privlačna lokacija svim partijanerima, ali i boemima ovog grada.
View this post on Instagram
„Funk je mjesto slobode. Oduvijek smo njegovali slobodu u svim oblicima i valjda su ljudi to prepoznali. Recimo DJ-i vole vrtiti u Funku jer znaju da mogu vrtiti ono što im se vrti, nemaju nikakve direktive što mogu, a što ne, naravno ako dođu u poziciju da vrte u Funku. To ne znači da nemamo filtere, ali kad netko vrti u Funku – vrti što hoće. Što se tiče gostiju, dolaze ljudi iz svih sfera i nitko nikoga ne pila kojoj priči pripada. Ljudi se vole osjećati slobodno”, zaključuje Crni.
Zanimao me i osvrt Crnog na clubbing scenu u Zagrebu općenito, ali i to ispunjava li ga ponosom to što je tolike godine dio nje. No, u svom samozatajnom stilu, rekao mi je da ne mari previše za ono što rade drugi, iako, naravno, cijeni trud tih drugih te ističe kako je isti itekako vidljiv, što nas opet na neki način vraća na uspjeh Funka i ne samo Funka, već bilo kojeg projekta. Naime, izgleda da je recept za svaki uspjeh vrlo jednostavan: Budi svoj i radi što želiš, ali ne smetaj drugome, odnosno kako se Crni izrazio:
„Iskreno, ne pratim više scenu jer nemam vremena za to, tako da nisam prava osoba koja može komentirati scenu, ali koliko vidim dosta se toga događa i drago mi je da se ljudi trude. Sebe sam uvijek doživljavao kao nekog tko radi svoj posao i ne gura se dalje iz svog dvorišta, a ako je moje dvorište lijepo i time uljepšava grad naravno da sam ponosan.”
Iz generacije u generaciju
U Funku se, pa i općenito na clubbing sceni, već promijenilo toliko generacija. Kada sam nedavno nakon nekoliko godina izbivanja iz Funka došla tamo na kavu, strastveno sam tražila stara lica. No nisam ih našla. Generacije su se izmijenile. Stoga me zanimalo kako Crni gleda na starije generacija partijanera i na ove nove generacije.
Kakvu razliku vidiš između njih kada govorimo o ponašanju, o stilu glazbe koji preferiraju, o načinu na koji doživljavaju glazbu i slično, pitala sam. No, po običaju, dočekao me iskren, nepretenciozan odgovor.
„Pa, zapravo, stvari su dosta slične između generacija. Nove generacije uvijek donose novu energiju, neki novi stil, no u suštini stvari su iste. Ne možemo govoriti o nekakvoj drastičnoj razlici jer mlađe generacije samo nastavljaju tamo gdje su prethodne stale. U zadnjih dvadeset godina nitko nije izmislio ništa novo, samo svi skupa malo više gledamo u mobitele. Sanjam da će doći generacija koja će reći ‘jebeš to’ i početi pisati pisma ili naći neki novi oblik komunikacije i zabave iz revolta prema nama koji gledamo u mobitele”, otkriva Crni.
Što se pak njega konkretno tiče, glazba mu je i dalje izrazito bitna u životu, jer da nije ne bi bilo ni svega ovoga o čemu smo pričali. Privatno sluša doslovno sve i svašta, a najmanje elektroniku, jer nju ipak sluša četiri večeri tjedno i stvarno nema vremena u glavi da si je pusti još doma ili u autu.
„Fura me Crosby, Stills and Nash, Fleetwood Mac, War on Drugs, Lucio Batistti, Death in Vegas, Tajči, Van Morrison, što mi padne na pamet…”, govori.
