29
ruj
2024
Priče

Glazbeni ekosustavi: Glazbeni amaterizam II

Glazbeni amaterizam na području folklorne i popularne glazbe

Narodna glazba Donja Kaštela na natjecanju orkestara u Zagrebu, 1954. Osvojeno drugo mjesto

share

U prethodnom članku bilo je objašnjeno kako se glazbeni amaterizam tijekom 19. stoljeća razvijao kao dio programa nacionalnog osvješćivanja, emancipacije građanske klase, a i društvenih podskupina unutar nje.

U dvadesetom stoljeću, druga klasa došla je na red za kulturnu emancipaciju – seljaštvo. Zbog društvenog uzdizanja seoskih slojeva društva s jedne strane te razvoja glazbene industrije s druge, u ovom članku ću se fokusirati prvenstveno na glazbeni amaterizam na području folklorne i popularne glazbe.

Emancipacija kulture seljaštva

Kulturno-amaterska organizacija seljaštva u Hrvatskoj, osim malobrojnih zborova u 19. stoljeću, značajnije je krenula 1920-ih godine uz podršku dviju organizacija: Seljačke pjevačke župe Matija Gubec i Seljačke sloge, kulturno-prosvjetnog društva HSS-a. Seljačka sloga osnovana je s idejom obrazovanja i prosvjećivanja seljaka kao tada najbrojnijeg dijela stanovništva Hrvatske, a za povijest glazbenog amaterizma značajna je zbog toga što je organizirala prve smotre folklora.

Dječji tamburaški zbor iz 1906. godine / Izvor fotografije: arhiva/vinkulja.hr

Te su smotre, koncipirane kao strukturirani nastup uvježbanih društava iz pojedinih sela na pozornici, zadale okvir predstavljanja folklorne kulture kakav se u Hrvatskoj održao do danas, a u to vrijeme su – kako je otkrila njihova istraživačica Naila Ceribašić – bile prve ne samo na prostoru Hrvatske, nego (koliko je poznato) i drugdje u svijetu. Smotre folklora u periodu između dva svjetska rata oslanjale su se na rad lokalnih ogranaka Seljačke sloge, koji su kroz godinu pripremali glazbeni program s ciljem da ga predstave na smotrama.

Seljačka sloga za povijest glazbenog amaterizma značajna je zbog toga što je organizirala prve smotre folklora, zadavši okvir predstavljanja folklorne kulture kakav se u Hrvatskoj održao do danas

Prvo su u skladu s ideologijom prosvjećivanja i kultiviranja seljaci svoju tradicijsku glazbu izvodili u obradama, u formi građanskih zborova. No već 1930-ih dolazi do promjene prema takozvanoj koncepciji izvornosti – taj je zaokret isticao čim stariji, neobrađeni repertoar, s probranim nacionalnim i lokalnim stilskim posebnostima, a standard nastupa postaje izvedba u „narodnim nošnjama“. U okviru koncepcije izvornosti cijeni se autoritet nositelja tradicije, ali na smotrama još uvijek glavnu riječ imaju stručnjaci koji procjenjuju što je to izvorno. S vremenom tako početna emancipacija kulture seljaštva postaje nova hegemonija, kako bi to rekao švedski etnomuzikolog Owe Ronström, pomoću koje se određuju granice dopustivog i nedopustivog.

glazbeni amaterizam, glazbeni ekosustavi

Foto: KUD Ivankovo

Razvoj popularno-glazbene scene

Osim pojave kulturno-amaterske organizacije seljačkih slojeva društava, u međuratnom periodu se – nastavljajući prethodno započeto – dodatno uspostavljaju institucije glazbenog profesionalizma. Dvadesetih godina prošlog stoljeća osniva se Državni konzervatorij u Zagrebu, prvi u tadašnjoj Kraljevini SHS, Zagrebačka filharmonija i prvi baletni ansambl HNK u Zagrebu, a zanimljivo je da se na domaćem prostoru istovremeno s institucionalizacijom baleta javljao i suvremeni ples kao njegova praktična kritika.

Zanimljivo je da se na domaćem prostoru istovremeno s institucionalizacijom baleta javljao i suvremeni ples kao njegova praktična kritika

Pioniri suvremenog plesa kod nas su, kao i drugdje, balansirali između profesionalizma i amaterizma, koristeći manje formalnu infrastrukturu poput kabareta, jer nisu uvijek imali pristup kazalištima. Konačno, i na području popularnog plesa, u Hrvatskoj se u to vrijeme javljaju mnoge privatne škole plesa, koje su na domaćoj sceni sudjelovale u njihovoj standardizaciji.

Međuratno razdoblje je u bivšoj Kraljevini i vrijeme intenzivnih aktivnosti sindikata te strukovnih udruženja glazbenika koji jednako kao i institucije sudjeluju u pokušajima uspostavljanja različitih hijerarhija među glazbenicima. Najveće udruženje, Savez muzičara Kraljevine SHS/Jugoslavije, bilo je rezervirano za školovane glazbenike, a oni bez škole, takozvani „anotalisti“, okupljali su se u drugim udruženjima – „muzikanata“.

I u jednom i u drugom slučaju, riječ je bila mahom o povremeno i honorarno zapošljavanim muzičarima – onima koji su osiguravali glazbu na plesovima i zabavama, u restoranima, hotelima i barovima te kinima u vrijeme ere nijemog filma i, uz održavanje suptilnih načina razlikovanja među ovim skupinama glazbenika, oba su radila na poboljšanju njihovih uvjeta rada. Iz takvih skupina povremeno zapošljavanih glazbenika počinje se u tom periodu razvijati i domaća popularno-glazbena scena.

Foto: Vladimir Horvat, 1929.

Naime, manji sastavi (u to vrijeme nazivani salonskima) koji su nastupali u restoranima i barovima, uglavnom su se sastojali od nekoliko gudača i klavira, a često su izvodili šlagere i pjesme iz zvučnih filmova (od 1929. godine), prenoseći – obično u prepjevu – zapadne glazbene trendove na domaći teren. Osim salonskih, u isto vrijeme su se oblikovali i prvi domaći jazz sastavi koji su se od prvih najviše razlikovali korištenjem seta bubnjeva i puhačkih instrumenata. Usprkos različitim postavama i nazivima, i jedan i drugi tip sastava je uglavnom svirao isti repertoar sastavljen od stranih popularnih pjesama i plesova, prateći i oponašajući suvremene stilove sviranja.

Za popularno-glazbene izvođače je pritom specifično da se granice između profesionalizma i amaterizma postavljaju drugačije. Dok je na području klasične glazbe, kako smo objasnili u prethodnom članku, granica postavljana izgradnjom sustava formalnog školovanja za profesionalne glazbenike, na području popularne glazbe profesionalcem se smatra onaj tko zarađuje svojom glazbom, s obzirom na to da sustav formalnog glazbenog obrazovanja za to područje nije postojao. Također, na području popularne glazbe je moguće primijetiti različite vrste stupnjevanja između profesionalizma i amaterizma.

Na području popularne glazbe profesionalcem se smatra onaj tko zarađuje svojom glazbom, s obzirom na to da sustav formalnog glazbenog obrazovanja za to područje nije postojao

Primjerice, ako se odmaknemo od estradnog vrha, uočit ćemo da su mnogi popularni glazbenici, čak i ako zarađuju svojom glazbom, primarno zaposleni u drugim strukama, a glazbom se bave u slobodno vrijeme. Prema kriteriju struke te odnosa radnog i slobodnog vremena, takav oblik bavljenja glazbom bismo nazvali amaterskim. S druge strane, ako je on i izvor prihoda, možemo ga smatrati i profesionalnim, a pogotovo ako glazbenici teže tome da se primarno bave glazbom i ozbiljno joj je posvećuju, a redovni posao zadržavaju samo zbog ekonomske sigurnosti.

Kako u domaćem kontekstu, tako i drugdje, ono što je pomoglo jasnijem profiliranju profesionalaca na području popularne glazbe bio je razvoj glazbene industrije. U Hrvatskoj su već prije Drugog svjetskog rata utemeljene domaća radijska i diskografska industrija koje su angažirale i promovirale neke od prvih domaćih glazbenih zvijezda. Nakon rata se ta dva, za dvadeseto stoljeće ključna, glazbena medija dodatno razvijaju te im se pridružuje i televizija.

Elektrifikacija, povezanost i dostupnost medija

Dodatno, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća osnivaju se brojni festivali zabavne glazbe, uz medije najvažniji noseći stupovi domaće popularno-glazbene industrije. No, koliko god da je domaće tržište podržavalo razvoj glazbenih karijera određenog broja glazbenika, većina drugih nastavila je egzistirati na granici amaterizma i poluprofesionalizma.

Nadalje, razvoj glazbene industrije smanjio je razliku između glazbenih stilova koji su se izvodili i konzumirali u selima te gradovima. Dolaskom radija i gramofona repertoar se mijenjao, kao i preferencije ljudi prema tipičnim sastavima. Modernizacija –  kao što su elektrifikacija, izgradnja cesta i dostupnost medija – dovela je do smanjenja zajedničkih aktivnosti u kojima su seljaci prethodno sami stvarali glazbu, a ubrzanije se mijenjao i repertoar i stilske preferencije.

U drugoj polovici dvadesetog stoljeća, u selima je došlo do postupne zamjene tradicijskih instrumenata (poput tambura i gajdi) električnima. Kao rezultat kulturnih politika socijalizma, društveni je život sela preusmjeravan od obiteljskih te vjerskih i ritualnih događaja prema događajima u društvenim domovima kojima su rukovodile brojne društvene organizacije. Iako su nove modernizirane društvene prakse bile (rječnikom Thomasa Turina) prezentacijskog karaktera, zajednica je i dalje aktivno sudjelovala, samo u drugačijem obliku nego prije. Isto se može reći i za glazbu.

Kao rezultat kulturnih politika socijalizma, društveni je život sela preusmjeravan od obiteljskih te vjerskih i ritualnih događaja prema događajima u društvenim domovima kojima su rukovodile brojne društvene organizacije

Iako su glazbene prakse u socijalizmu bile manje spontane, a nova infrastruktura uvjetovala promjene, uključujući pojačan zvuk, glazbenici koji su pratili društvene događaje bili su i dalje mahom lokalni ili iz susjednih sela i područja. Velika potražnja za bendovima potaknula je tako mnoge lokalne stanovnike da nauče svirati instrument i formiraju bend, a to im je stvorilo i priliku za dodatnom zaradom.

S tim u vezi, među lokalnim seoskim glazbenicima, polovicom stoljeća počeo se mijenjati ekonomski model njihovog angažiranja i vodio je prema postupnoj profesionalizaciji. Ugrubo rečeno, još početkom stoljeća lokalni glazbenici koji su svirali na seoskim događajima, plesovima i vjenčanjima često nisu bili plaćeni novcem. Njihova je motivacija bila sudjelovanje u zajedničkim događajima, a često su bili nagrađeni hranom i pićem. Međutim, nakon 1950-ih, kada su se glazbenici oslanjali na stabilnu lokalnu socijalističku infrastrukturu, počeli su očekivati novčanu naknadu.

Masovna stilizacija folklora

Istovremeno, repertoar i tipovi sastava koji su još u prvoj polovici stoljeća predstavljali seosku glazbu, velikim su se dijelom trajno preselili u sferu folklornog amaterizma. Nakon Drugog svjetskog rata, uz seoske, počeli su se javljati i gradski folklorni ansambli. Za razliku od koncepcije izvornosti ranijih društava u okviru Seljačke sloge, u poslijeratnim gradskim folklornim društvima je pod utjecajem prosvjetiteljske kulturne politike socijalizma, njegovana koncepcija stilizacije folklora s manje naglaska na nacionalnom, a više na masovnosti, zajedništvu i emancipaciji nižih slojeva društva.

Tijekom 1960-ih dva različita pristupa folkloru (izvornost i stilizacija) isprofilirat će se kao dva paralelno postojeća modela oblikovanja folklorno-amaterskih društava koja se poštuju u Hrvatskoj do danas: društva koja izvode koreografirani folklor i ona posvećena izvornom folkloru. Također, Seljačka sloga, krovna organizacija koja se prije rata brinula o folklornom amaterizmu, nakon rata je zamijenjena novom: Savezom kulturno-prosvjetnih društava (današnji Hrvatski sabor kulture). Savez je od 1949. godine kad je osnovan, osim folklornog, preuzeo brigu i o organizaciji svih drugih oblika glazbenog i kulturnog amaterizma u Hrvatskoj, a o njima će više riječi biti u idućem nastavku.

_______

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Moglo bi Vas zanimati