Goran Bare: pet prijelomnih trenutaka karijere

Izgubljen i nađen, od Vinkovaca od Londona…

Ni u jednome se jedinom trenutku neusporedivo sadržajne, dramatične i mračno fascinantne karijere Gorana Bare, lako moguće jedinoga hrvatskoga arhetipskog rock pjevača, nije činilo kao da bi se mogla nastaviti do sljedećega jutra, kamoli sljedeće godine. Prigrlivši pjesničko prokletstvo rokerskog posrtanja na rubu žileta kojim je brijao sve viškove proročkog propovijedanja iskonske suštine, nije se libio ni riskirati zarezivanje i curenje krvotoka koji ne predstavlja nikakvu metaforu, nego osigurava život sam. Činilo se da je stvarno, ovozemaljsko postojanje bio spreman trampiti za vječni život u pjesmama prerano otišle legende.

Zbog toga je njegovo aktualno dovršavanje četvrtog desetljeća aktivnoga bavljenja muzikom, kojem smo upravo svjedoci, još neshvatljivije, ali zato ništa manje dobrodošlo. Ukupni će dojam ponekoga albuma novijeg datuma biti nešto bljeđi u usporedbi s kanonskim radovima domicilnih mu Majki, ali nijednome se neće moći zamjeriti ziherašku ustajalost i otkrivanje tople vode. Pokatkad će se dobronamjerni nesretnici naći na koncertu na kojemu se sam Bare baš i nije pronašao kako treba, ali će zato oni dobri nastupi biti gotovo pa najbolji uopće, svetkovine umjetničke neposrednosti i presjeci opusa koji obiluje zastrašujuće uvjerljivim pjesmama. Ovih pet su njegov najmanji mogući dio.

Uskrsnuće rock’n’rolla tijekom raspada Jugoslavije

Nakon što se kanalima nezavisne scene, željezničkom razgranatošću dostojnom impozantnoga gradskoga kolodvora, pronio glas o bujanju vinkovačkog rock’n’rolla, ostatak je bivše države prvu pravu priliku za upoznavanje s predvodnicima u vidu Majki dobio zaslugom jednako tako rastuće diskografske legende Zdenka Franjića. Kultna etiketa Slušaj najglasnije! je 1988. objavila eponimni nulti album benda, koji prvi nije samo zbog pojave isključivo na kazeti te kasnijeg repriziranja dijela pjesama na službenom debiju Razum i bezumlje, koji je zaokružio impozantni start benda u kojem važnu ulogu ima i slavna kompilacija Bombardiranje New Yorka.

Vrijeme je da se krene!

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, činilo se da su Majke još jednim raspuštanjem do kraja izgorjele u proždrljivom plamenu koji i jest bio potpaljivao njihovu opasnu smjesu protopankerskog, garažnog i bluesiranog rocka. Kao da je ionako zahtjevnom zadatku održavanja benda, i to ne samo u okolnostima rata, bilo potrebno dodavati ikakve turbulencije, Baretu je 1995. godine preminula supruga. Spas i iskupljenje potražio je na jedini mogući način, ponovnim okupljanjem benda čiji je album Vrijeme je da se krene do danas ostao ključni dokument vremena i ispovijed osobe u tome vremenu izgubljene. U mnoštvu vječnih hitova kao što su naslovna pjesma, “A ti još plačeš” ili “Mene ne zanima”, posebno se ističe ubojita balada “Odvedi me”.

Put ka sreći i samostalnoj karijeri

Uigrani tempo razilaženja benda nakon svakih nekoliko albuma nastavio se i u novome tisućljeću, ali nešto je ipak bilo novo – Goranova želja da se muzikom nastavi baviti u društvu nekih drugih kolega, kao i konkretnije zahvaćanje u bogato nasljeđe američke korijenske glazbe, naznačeno još na oproštajnome albumu Majki Put do srca sunca. Nova je ekipa ponijela pomalo ironično ime Plaćenici te je onome koji ih je plaćao osigurala ugodnu pozadinu za stihove kojima je nanovo opsesivno opisivao svoje omiljene teme, one kako je i koliko Izgubljen i nađen. Donekle neočekivano, jedna od najsporijih party-pjesama u povijesti, “Put ka sreći”, prometnula se u odskočnu dasku cijeloga drugog dijela Baretove karijere. Samo je stajao na svjetlu i tami se počeo nazirati kraj.

Ištekavanje instrumenata, uštekavanje moći

Tri solidno prihvaćena albuma potpisana primarno njegovim imenom i(li) prezimenom Bareta ipak nisu zadovoljila u potpunosti, pa je ponovo okupio svoje najpouzdanije prijatelje i pratitelje te s novom-starom inkarnacijom Majki u zagrebačkoj Tvornici odsvirao nekoliko briljantnih koncerata i usput snimio jedan od najboljih živih albuma domaće diskografije. Unplugged je, u skladu sa svojim imenom slavne MTV-jeve serije preobražavanja pjesama najčešće classic-rock velikana u akustičarske verzije, pokazao da se rock benda oduvijek bio kuhao u južnjačkom gulašu bluesa, countryja i soula, a upravo je ovdje prisutna varijanta totemske “Budi ponosan” do kraja inaugurirala sada standardni ritmični call-and-response bubnja i publike kojim se uživo gradi napetost do otvarajućeg pokliča: „Visoko, visoko”!

Lako je slušati i najteže boje

Malo je tko mogao očekivati da će, nakon svih odličnih albumi Majki i mnoštva antologijskih pjesama koje je nastavio snimati i u samostalnoj karijeri, Bare barem tržišno statusni vrhunac ostvariti inačicom benda koji se za potrebe albuma Teške boje te kasnije funkcioniranje bastardno nazvao Goran Bare & Majke. No upravo se to dogodilo na krilima megauspjeha naslovne pjesme koja je itekako zaoštrila konkurenciju imaginarnog izbora najvažnije pjesme autorove karijere. Osim iscjeljujućih rifova i uraganskog refrena, u njezina jedra svakako puše čak šest Porina koje je 2012. godine osvojila kombinirano s albumom.