Mojih pedeset godina s Goranom Bregovićem

Od Laibachova Topa, Jaguara u Nišu, Noći Tarante u Italiji do stogova sijena na Borikama, Sanrema i Bordighere i Šabana Bajramovića u Dubrovniku

Ante Batinović i Goran Bregović u Hotelu Dubrovnik u Zagrebu/prihvatna arhiva AB

Najgori subkulturni proizvod komunizma

U proljeće prošle godine objavljeno je da će Bijelo dugme obilježiti svoj pedeseti rođendan (osnovani 1. siječnja 1974. u Sarajevu) velikom koncertnom turnejom Doživjeti stotu, koja će ih odvesti diljem bivše države, ali i diljem Europe i Sjeverne Amerike. Turneja će trajati dvije kalendarske godine, 2024. i 2025. Reklo bi se, bez velike buke, a kamoli halabuke ili nekada uobičajenih komentara: „Brega to radi zbog love!“

Sve je počelo jednostavnom izjavom Gorana Bregovića:

„Vrlo je čudno kako čovjek mijenja odnos prema kraju. Sjećam se kad su u Sarajevu objavili da će biti Olimpijada (Zimske Olimpijske igre 1987., op. a.) računao sam da ću tada biti star, imat ću 37 godina, to me ne zanima. Sada me zanima da proslavim pedeset godina Bijelog dugmeta. Nisam recimo nikada volio slaviti svoje rođendane. Jednom sam na Jahorini slavio veliki rođendan. Svatko od tih koje sam pozvao – pozvao je još nekoga, i na kraju sam shvatio, ustanovio da su pokrali sve poklone i šminku cure koja je bila sa mnom. Ljudi su valjda za uspomenu samo nosili sve iz kuće, sve što su stigli. Od tada ne slavim rođendane. Ali pedeset godina Bijeloga dugmeta mi se nekako slavi. Ima nešto što mi se sviđa u tome, da je meni lijepo to svirati i, što je najvažnije, ima publike koju to interesira.“

Mora biti da je pedeseti rođendan Bijeloga dugmeta ipak nešto posebno jer je jako dobro poznato da od raspada grupe 1989. Bregi nije padalo na pamet, makar i kratkoročno, revitalizirati bend koji je prvi pokazao da je u bivšoj državi moguć rock za masovnu uporabu.

Goran Bregović i Ante Batinović 2000. u Zagrebu/privatna arhiva AB

Buldožer je u isto vrijeme pokazao kako je moguća inteligentna, profinjena, ali snažna rock-satira, samo, naravno, za puno manje publike od Bijelog dugmeta.

Dugme je znalo prodavati i do 200 tisuća albuma i desetine tisuća ulaznica za koncertne turneje.

Iznimku je Brega napravio samo za tri koncerta Bijelog dugmeta 2005. (Sarajevo, Zagreb i Beograd, ukupno je prodano više od 200 tisuća ulaznica), čemu je, legenda kaže, više kumovao izdašni sponzor nego njegova ljubav prema Bijelom dugmetu. Uostalom, za sebe je znao reći – glede vremena u kojem je Dugme bilo aktivno – da je „on najgori subkulturni proizvod komunizma.“

Jer, u međuvremenu ugodno se smjestio u fotelji skladatelja, aranžera, art direktora, autora filmske glazbe i vođa svjetski prepoznatog svog Orkestra za svadbe i pogrebe.

U Italiji ga oslovljavaju s Maestro.

Nastupa u Basilica Superiore di San Francesco u Assisiju, a European Concert City Hall i Concertgebouw iz Amsterdama naručili su od njega – koncert za violinu i dva orkestra pod naslovom Tri pisma iz Sarajeva. Djelo je izveo i u Zagrebu na Trgu kralja Tomislava sa Zagrebačkom filharmonijom i svojim Orkestrom.

Naravno da je turneja Doživjeti stotu započeta u Sarajevu 11. svibnja 2024. u sarajevskom Domu mladih u Skenderiji gdje je Bijelo dugme održalo svoj prvi koncert u karijeri. Bio je žurno rasprodan kao i svi sljedeći, od Splita, Medulina do dvaju rasprodanih zagrebačkih koncerata u Areni krajem ožujka ove godina. Isplaniran je i treći zagrebački za mjesec svibanj.  U bendu su, osim naravno Bregovića, još i bubnjar Điđi Jankelić, klavijaturista Ogi Radivojević, pjevači Alen Islamović i Mladen Vojičić Tifa i basist Zoran Ređić. Nema Željka Bebeka, ali i o tome se sve zna i očito Doživjeti stotu može i bez njega. Originalnih klavijaturista Vlade Pravdića i Lazara Ristovskoga nema među živima.

Turneja se „kotrlja predviđenim rutama i rutinom, dodavanjem novih koncerata ranije ne planiranih i uglavnom rasprodanih“, i nema u prtljazi nikakvih skandala ili negiranja (kome je to trebalo?).

Mala tramontana, više južina što se digla oko zvijezde petokrake na velikom ekranu na koncertu u Splitu stvarno nije vrijedna ni spomena. Ta, u 2024./25. smo 21. stoljeća!

LAIBACH i BIJELO DUGME

Pojavilo se u prosincu 2024. glede turneje malo čudo, ali samo za neupućene. Objavljen je zajednički singl i video Laibacha i Bijelog dugmeta pod punim naslovom ”Laibach/Bijelo dugme: S topom te bom ciljal moja mala”.

Zasad nema nekih posebnih komentara ovoga zajedničkog rada, Brega je oduševljen, a video su složili on i Laibach iz dokumentarnih snimaka Bijeloga dugmeta i Laibacha.

Laibach pjeva na slovenščini, Milan Fras pjeva u svom poznatom stilu: S topom te bom ciljal mala moja / Če te vidim da si se s drugim igrala…

U originalu je je bilo: Topom ću te gađat moja mala / Vidim li te da si s drugim stala…

Sve će on učiniti, kupiti joj čak i top tj. tenk valjda s topom, samo da bude njezin. Tijekom pjesme Laibach je na dugmetovski marš ubacio naravno i svoj ”Tanz mit Laibach”.

Poprilično sve skupa zvuči i militantno, što i nije čudo jer riječ je o Laibachu, kojem je zabranjen nastup u Kijevu prije dvije ili nešto više od godina, a Goranu Bregoviću uopće ulaz u Rusiju.

1974. Bregović kao autor naravno nije ni mogao ni pretpostaviti da će termini top i tenk biti u svakodnevnoj uporabi u izvještajima s ratišta pedeset godina nakon što je lansirao ”Topa”, a on ih je upotrijebio u udvaranju djevojci. Kupit će joj tenk, a topom gađati vidi li je da ga vara!

I sve to s Laibachom koji upravo ovih dana u Dubrovniku otvara izložbu u Muzeju crvene povijesti pod nazivom Moć, provokacija,dekonstrukcija: Laibach 1980.–1995.

Zanimljivo da ove godine Laibach slavi 45 godina od utemeljenja 1980. u Trbovlju, rudarskom gradiću nedaleko od Ljubljane.

Najširoj publici najpoznatiji su po totalitarnoj ikonografiji koju koriste kao ključni element svojega umjetničkog izraza, a uključujući simbole, retoriku i estetiku fašizma, nacizma, staljinizma i drugih totalitarnih režima, čime njihov cilj nije glorificiranje tih ideologija već njihovo dekodiranje i provociranje publike u svrhu preispitivanja njihove moći i utjecaja na suvremeno društvo.

Eto, tako se o obljetnici Bijelog dugmeta, stjegonoša pastirskog rocka, udružiše s umjetničkim kolektivom Laibachom, s nekog drugog planeta. Reklo bi se dva svijeta totalno različita, a u zajedništvu s topom i tenkom i maršem ”Tanz mit Laibach” može se pospojiti u više nego upečatljiv single ”S topom bom te ciljal mala moja”. Ponavljam da je Bregović za sebe izjavljivao da je „najgori subkulturni proizvod komunizma“. Možda ova suradnja nije samo (Laibach je u vrhunskoj formi) marketinški potez i možda se iz toga i izleže neki vrag (?!).

S druge strane, Bregović je koliko za glazbu, toliko i za biznis bio nesvakidašnje talentiran. I to od najranijih dana.

Da bi umirio prigovore kako Bijelo dugme kvari djecu, otišao je s bendom na neku omladinsku radnu akciju. Najveće zvijezde tog trenutka u bivšoj socijalističkoj državi krampali su gradeći željezničku prugu po ljetnoj žegi, hranili se na kazanu ne bi li dali primjer omladincima. Otišao je Bregović na radnu akciju jer su se intenzivirale optužbe da  Bijelo dugme ima preveliki pro-zapadnjački utjecaj na omladinu. Umio je Bregović s poslovnom taktikom kao malo tko.

U prvoj godini postojanja uz ”Top” objavio je još dva singla u skoro mjesečnim razmacima, a uskoro i prvi album, što bi za neki drugi bend bilo pucanje u nogu, ako ne poslovno samoubojstvo, ali ne i za njega. Eter je bio pun hitova Bijeloga dugmeta i počela se stvarati dugmemanija, brzinom i snagom ekspres-lonca koji pišti!

I kad se pojavila vijest o turneji Doživjeti stotu u povodu pedeset godina Bijelog dugmeta prisjetih se da sam i sâm tih pedeset godina veoma često bio s njim na raznim mjestima bivše države, pa čak i u Nišu, gdje sam krajem sedamdesetih služio ondašnji vojni rok.

Posljednjih dvadesetak godina najčešće smo se susretali u Italiji u Sanremu na Festivalu talijanske kancone gdje je bio omiljeni gost, a čak i jednom prilikom bio član stručnog žirija. Koliko je to priznanje, najbolje svjedoči činjenica da su sanremskim žirijem znali presjedati ili biti članom José Carreras, Luciano Pavarotti, Lalo Schifrin, pa čak i Maestro Ennio Morricone.

BOLJE DA SE SÂM DUŠIM NEGO DA ME DRUGI DUŠI

U prvom susretu s Bregom u Sarajevu krajem te 1974. – a nakon što sam ih prvi put vidio uživo usred ljeta u Šibeniku na nekom malom rukometnom, školskom igralištu – pitam ga nije li opasno po posao izdavati u tako kratkim periodima čak tri singla i album.

Bio je kratak i jako, jako siguran u sebe: „Bolje da se sâm dušim, nego da me netko drugi duši!“

Pokazalo se potpuno ispravnim, sto posto učinkovitim. Kao što se pokazao promućurnim kad su mu u sarajevskom Diskotonu na ponudu ”Topa” rekli da pričeka koji mjesec jer su u gužvi. E, da ne bi!

Otišao je odmah u Tvornicu ploča Jugoton u zagrebačkoj Dubravi i u tren oka sklopio jedan od najvećih poslova u povijesti diskografske industrije u nas. Albumi Bijelog dugmeta prodaju se i danas, i prodavat će se dok je svijeta. Dio su Zlatnog kataloga Croatia Records (bivši Jugoton).

Press konferencija Bijelog dugmeta uoči sarajevskog koncerta 1977./privatna arhiva AB

TKO TO TAMO BOJI NOVI RAZGLAS BIJELOG DUGMETA?

Nešto poput zlatnog, a nepisanog pravila, naročito u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća, bilo je obavezan dolazak u Sarajevo na početak jugoslavenskih turneja Bijeloga dugmeta. Bend bi održao pressicu, od kojih su mnoge bile dosadne i bandu, i rock-žurnalistima iz cijele bivše države.

Što je za Amerikance bio početak američke turneje Rolling Stonesa – na primjer 1994. u Washingtonu – to je u nas bio početak nove turneje Bijeloga dugmeta iz Sarajeva, obično iz prepune Skenderije.

To je bio prvorazredni i medijski događaj. Jednom prilikom urednik na Radio Sarajevu, Mladen Vuković, pozvao je na ručak k sebi doma Bregovića, moju malenkost i Petra Lukovića, uglednoga beogradskog novinara i rock-kritičara, a kasnije strastvenoga opozicionog novinara i kritičara beogradskih režima. Ali bili smo tada u drugom vremenu i redali šale i pošalice te uživali u objedu.

Kako i ne bismo kad je Vukovićeva majka pripremila fantastičnu sarmu na hercegovački sa suhim ovčjim mesom i buteljama žute hercegovačke žilavke. Brega je bio pomalo oprezan i u šalama i u jelu, što je bilo sasvim normalno jer je za nekoliko sati trebao se popeti na pozornicu i krenuti s turnejom. Čak nije ni desert – palačinke u vajnšatou – kušao. Fotografirali smo se za uspomenu na balkonu maloga ali ugodnog stana, zahvalili Mladenovoj majci i razišli se svatko svojim putem po Sarajevu.

Ova priča završava se tek dva sata prije početka koncerta. Uđem u praznu Skenderiju, nigdje nikoga, samo vidim nekog tipa koji boji crnom bojom silne kutije razglasa koje majstor očito nije imao kad obojiti u radionici. Kako sam se približavao pozornici, bio sam sve više uvjerenja da je tip koji boji razglas – Goran Bregović! I tako i bi. „Gorane, pobogu, znamo da znaš biti šparljiv, ali zar nisi mogao platiti nekoga da to sad oboji?“, priupitah najveću zvijezdu rocka tog trenutka u bivšoj državi.

„Pusti me, Ante, nije mi lako pa ovako smirujem živce“, odgovori mi Brega.

„A što je to osim uobičajene treme pred početak turneje, a i nije ti prvi put?“, nastavih, a on će: „Ma tražit će mi opet Bosanca!“

A ja nastavih: „Ma kojeg to Bosanca? Bit će ih puna Skenderija, Gorane!“, na što će on: „Kako kojeg? Pa iz pjesme ”Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac”, koju uopće ne volim i mrzi me izvoditi je uživo.“

”Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” jedan je od najvećih hitova pastirskoga rocka Bijelog dugmeta, pjesma ubetonirana u tako fantastičan uspjeh benda, a njezin autor je ne voli, dapače, to ga nervira!

Slična je sudbina pjesme ”Angie”, koju Stonesi jednostavno ne vole. Tako ti je to s autorima i nekim njihovim pjesmama.

Krenuo koncert u Skenderiji, euforična atmosfera, ali Brega i nije od neke volje, a bio je i manje kad su iz publike počeli skandirati: „Oćemo ”Bosanca”! Oćemo ”Bosanca”!…“ Neko vrijeme je to Brega ignorirao, a onda su naravno izveli pjesmu o ljubavnim umijećima Bosanca! Mogli bismo je i tako doživjeti.

Uoči premijernog sarajevskog koncerta Bijelog dugmeta u Skenderiji 1977. – Petar Luković, Goran Bregović, Ante Batinović i Mladen Vuković, 1977./privatna arhiva AB

NE ČASTI BREGA TROKUTASTIM SENDVIČIMA K’O OLIVIA NEWTON JOHN

Bregu sam znao u Sarajevo pohoditi i drugim razlozima. Zagrebački časopis Tina (za tinejdžerice, naravno) naručio izvještaj o tome kako izgleda jedan dan Gorana Bregovića u Sarajevu. Običan, kad nema posebno važan koncert ili nešto slično.

„OK, nema problema“, javi Goran: „Dođi k meni doma“.

Izrecitira mi adresu, a ja krenuh iz Zagreba rano, rano, avionom, toliko rano da sam već u 7.30 bio u njegovu stanu.

„Evo, sad ću ja kafu, samo da onu malu potjeram u školu“, bile su mu prve riječi. I stvarno, neka nestvarno lijepa djevojka iskrala se iz sobe i otišla u školu. Uz kavu smo čavrljali u veoma skromnom stanu u suterenu. Primitivci bi rekli da se je mogao i bolje skućiti s obzirom na lovu koju je zarađivao. I skućio se – i to u nekoliko gradova – ali nije mu se nigdje žurilo. Inzistirao sam da obavimo intervju prije ičega drugog.

„A ne može još. Nismo doručkovali. Idemo doručkovati kod Asima Ferhatovića u Devetku pa ćemo onda.“

Doručak se otegao i ja opet da napravimo intervju pa onda… „Ne može, sad će podne, a to znači da moram biti u Park kafani. Tu se narod okuplja i divani.“  K’o nekad naši novovalovci u zagrebačkoj Zvečki. Reklo bi se.

U Park kafani se zbijaju šale, pije i kava i alkohol, i sklapaju poslovi, a ja k’o na žeravici jer mi avion za Zagreb polijeće u 18.30. I taman kad sam na to pomislio, Goran će: „Sad moramo na ručak u Morića Hana!“ Eto ti, vraže!

Ručali onako meraklijski, a na trokutaste sendviče što nam ih je jednom u Londonu u luksuznom Roof Gardenu ponudila Olivia Newton John (nije ona kriva, nego menadžment). One jadne, trokutaste engleske sendviče servirali su konobari u bijelim rukavicama!

Bregin ručak u Morića Hana bio je delicious, rekli bi Englezi! Brega je domaćin za +5 ali, avaj, od intervjua još ništa. U 14 sati morao je u bolnicu posjetiti bolesnu majku, i tu, naravno, nema mu se što reći.

Malo kasnije morali smo kod Dragana S. Stefanovića, njihova dizajnera albuma, da se još nešto dogovore oko omota za novi album, koji nema naslov i nije još bio ni u potpunosti snimljen.

A onda ponovo u njegov više nego skromni i bukvalno ruinirani mali crveni stojadin prema aerodromu u Butmir. Pričali smo mi cijeli dan onako usput, ali sad prvi put onako kako bi valjalo:

„Ustvari, ovako ti moji dani i izgledaju kad sam u Sarajevu. Padne mi na pamet ideja za koju pjesmu, ali uvijek kuburim s tekstovima. Bend obično snimi matricu, a Bebek čeka moje tekstove koji stižu u zadnji čas. Pišem ih pod pritiskom. Inače, najljepše ideje mi padaju um kad totalno besposlen u čistoj dokolici, dangubici sjedim sâm u kafani i gledam kroz prozor.“

I nakon što me je ostavio na aerodromu, njegov se dan nastavlja do kasno u noć. Reklo bi se da se u Sarajevu ponaša u stilu „pohiti polako“ ili po kubanski – tranquillo.

Međutim, taj isti Goran Bregović kad je u Zagrebu ili Sanremu savršeni je profesionalac što se tiče dogovora termina i sličnoga. Da ne vjeruješ, ali ja jesam poučen iskustvom u nizu susreta.

Uoči premijernog sarajevskog koncerta Bijelog dugmeta u Skenderiji 1977. – Goran Bregović i Ante Batinović/privatna arhiva AB

RASPAD U HOTELU MARJAN U SPLITU?

Na vrhuncu slave negdje usred nekog vrućeg ljeta i usred dana, u tri poslijepodne kad je upekao zvizdan, dovukao sam se nekako do legendarnog bara hotela Marjan u Splitu. Bio je dogovoren intervju s Bregom. Usred jadranske turneje. No ništa od razgovora. Svi su sjedili za šankom, a izgledali su beznadno i bez trunka života u sebi. Nisu ni komunicirali međusobno. Brega mi sa strane objasni  da se Bijelo dugme raspada. Pitam zašto, a on će da nisu razlog ni financije, nego da plaćaju danak slavi: „Dođeš na kiosk i onda gledaš sebe na svim naslovnicama. I tako dan za danom i onda im svašta pada na pamet, pa i raspad.“ Danas bi rekli da iskačeš iz paštete. Novina je sve manje ili ih uopće nema na kioscima. Valjda nakon skoka u bazen i osvježenja došlo im je u glavu da ne bi bilo pametno rasturiti Bijelo dugme. Zlata vrijedno.

Goran Bregović i omiljeni konj na Borikama/privatna arhiva AB

POŽURITE KONJI MOJI

Mjesto u kojem novinar možda može najbolje osjetiti nadahnuće za Bregu u stvaranju pastirskoga rocka jesu Borike, mada je on s tradicijskom glazbom kao kod kuće u svim krajevima bivše države, pa i Italije. Romska glazba i Romi imaju posebno i, rekao bih, možda najznačajnije mjesto. No vratimo se Borikama, planinskom kraju u Istočnoj Bosni na nadmorskoj visini i do dvije tisuće metara. Posjetio sam Borike u prelijepu ranu jesen kad su Brega i društvo pripremali album Eto! Baš hoću. Brega me je dočekao u jahaćim čizmama: „Svakog dana jašem ove predivne bosanske konje. Pogledaj koja je ovdje ljepota. Zrak je tako čist da nas prva tri dana po dolasku glava boli jer dolje u Sarajevu je sve jednostavno toliko zagađeno pa se organizam mora naviknuti na ovu ljekovitost. Dolazimo ovdje jer imamo mir, odvojenost od svakodnevnog života u Sarajevu. Imamo pravu kolibu u kojoj vježbamo. Ovdje je sve opušteno, relaksirajuće.“

Upravo tako. Sve izgleda kao i u kakvom crtiću Walta Disneyja. Postojali su čak i stogovi sijena za zimske zalihe hrane za stoku, i nije teško pogoditi gdje, jer Brega našao inspiraciju za pjesmu „Požurite konji moji“. Izgleda da je jednom previše požurivao konja pa je na Borikama završio s rukom u gipsu.

Slično bježanje u iskonsku prirodu pri kreiranju novih pjesama imali su i Bruce Springsteen, Bob Dylan pa čak i Led Zeppelin.

Brega je nadahnuće našao i na Glamočkom polju u tamošnjem Nijemom glamočkom kolu. Za pjesmu ”Da sam pekar”. Nijemo kolo ukorijenilo se i u mnogim drugim krajevima u Hrvatskoj, Lici i Zagori. Godine 1981. UNESCO je Nijemo kolo proglasio svjetskom kulturnom baštinom. A Brega u pjesmi o tome što čeka curu ako se zaljubi u pekara, koji, naravno, noću radi, a ona ga hoće dan i noć: Da sam pekar mala moja / Jagnje moje bijelo / Dali bi me i tad htjela?

MALI CRVENI JAGUAR ISPRED VOJARNE

U vrijeme najveće popularnosti Bijelog dugmeta Bregović je morao na odsluženje vojnog roka u tzv. JNA (1978/.1979. u Niš, kao i svaki drugi mladić). I to je, naravno, zanimalo javnost pa sam se zaputio na dalek put. I bio točno u osam sati – prema dogovoru s njegovim nadređenima – na ulazu/portirnici njegove vojarne. Pozdravio me je dežurni oficir kojem sam se predstavio, a on će sladostrasno:

„E, neće ići, druže Ante. Znam za dogovor i nije u tome problem nego u tome da je vojnik Bregović požarni sve do 15 sati.“

To je značilo da će do 15 sati Brega čistiti zahode. „A što ja da radim do tada?“, upitah dežurnoga.

„Pa kako što da radite, druže Ante? Vidite tamo preko puta je kafana i tamo će vojnik Bregović doći kad očisti zahode. Bio je jučer nestašan i to mu je kazna“, odgovori mi dežurni.

Usput bacim pogled na parking ispred vojarne. Sve sami stojadini ili fiće, a među njima jedan mali, sportski Jaguar. Bregin. Parkirao ga da uzvrati drill kojemu je bio izložen, što je bilo i za očekivati. Nije ga smio voziti. Došao je na vrijeme bez nervoze: „Naravno da sam imao poseban tretman drilanja, ali i nije bilo tako strašno jer nadređeni su bili ljubomorni, ali morali su se jako suspregnuti jer su im žene i kćeri bile poklonice Bijelog dugmeta. Toliko da sam bio pozivan kod njih doma, i na ručkove i večere. Kakav talambas je znao biti, a ja sam usput proučavao multikulturalni glazbeni život Niša i okolice. Južna Srbija bila je melting pot srbijanske, romske, makedonske, bugarske i ine tradicijske glazbe, naročito duhačkih orkestara.“

Propusnica za backstage za operu Karmen Gorana Bregovića u Zagrebu 2006./privatna arhiva AB

KRAJ DUGMETA 1989. – ZADNJI KONCERT DUGMETA U ZAGREBU

Prvi put Dom sportova nije bio prepun, a ugled su mu spasili posebni gosti, operna diva Dubravka Zubović, dalmatinska klapa Trogir i Prvo pjevačko društvo iz Beograda te veliki, najveći romski trubač Fejat Sejdić sa svojim čuvenim Duvačkim orkestrom. Dugme je bilo bestrasno, a i konferansa Bregina bila je na razini jedne od njih:

„Slatki paradajzu što si noćas radio u špajzu“, pa sam i izvještaj u Večernjaku naslovio Paradajz u špajzu.

Gosti na koncertu bili su znakoviti za ono što je Brega počeo sve više raditi u budućnosti. Već je bio pobrao lovorike za glazbu za Kusturičin film Dom za vešanje ovjenčan nagradom za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu. Idućih godina Brega je sve više tražen kao autor filmske glazbe (Kraljica Margot, Underground…), autor skladbi i većih djela za veliki orkestar i zborove, i svjetski priznati world music autor. U srži je bila romska glazba i njegov Orkestar za svadbe i sprovode. U njegovoj vili na elitnom dijelu Beograda, Senjaku, pitam ga nije li naziv orkestra malo kontradiktoran. Svadba je ipak jedno veliko veselje, a sprovod tužna priča: „Istina, tako zvuči na prvu onima koji ne znaju da je običaj u ovim krajevima naravno veselje na svadbi, a tuga na sprovodu. Međutim, na kraju ti to dođe na isto jer se na sprovodu sviraju omiljene pjesme pokojnika.“

Inače vila na Senjaku ogromno je zdanje opasano zidom, a unutar su travnjaci i voćke (s jedne je voćke pao i ozbiljno povrijedio kralježnicu). Unutar vile sve prostorije su otvorenih vrata. I spavaće sobe, i kuhinje, i veliki dnevni boravak. Jedino su zatvorene prostorije za vježbanje i snimanje. Cijelo vrijeme tu se muva mnogo muzičara i dogovara međusobno i naravno s Bregom. Tog trenutka pripremali su i uvježbavali Breginu operu Karmen.

„Moja Karmen je nešto drukčija od Bizetove. To je Karmen sa sretnim krajem!“

Eto ti sad!

S Orkestrom za sprovode i vjenčanja jezdi cijelim svijetom često u kombinaciji s velikim klasičnim orkestrom i zborom. Oduvijek je Brega volio mnogo muzičara na sceni i to je uglavnom dobro funkcioniralo.

SANREMO JEST MOŽDA KIČ, ALI MU JE TEŠKO ODOLJETI

To mi je izjavio kad smo došli do njegova statusa u Italiji, ne samo na festivalu talijanske kancone. Naime, nekada davno prozor u svijet je više od svega bio upravo sanremski festival. Nije bilo današnjih komunikacija, nego TV prijenosi iz Sanrema.

U Italiji je Brega prvi puta svirao početkom sedamdesetih prošloga stoljeća, ali na brzinu sklepana turneja grupe Jutro (prethodnica Bijelog dugmeta) raspala se k’o kula od karata.

„Morali smo se vratiti u Sarajevo, ali nismo imali love da kupimo karte za vlak pa smo brže-bolje naučili nešto talijanskih tradicionalnih pjesama i svirali na svadbama. No došla je u Italiju i moja majka, i sretno se vratismo u Sarajevo. Upisao sam Filozofski fakultet i trebao postati profesor filozofije! Neš ti!“

U posljednjih dvadesetak godina Bregović je sa svojim Orkestrom pozivan tri puta da nastupi na mitskoj pozornici teatra Ariston Festivala talijanske kancone (2000., 2012. i 2025.) kao special guest star. Jednom je čak nastupio i sa Samuelom Bersanom u tradicionalnoj talijanskoj Romagna Mia, a ove godine s pobjednikom Sanrema 2025., Ollyjem. Na večeri velikana talijanske kancone iz povijesti zajedno su izveli – u Breginu aranžmanu – pjesmu ”Il Pescatore” diva talijanske kantautorske scene, Fabrizija De Andrea! Kakav veliki događaj!

I veliki Adriano Celentano pozvao je isto kao posebnoga gosta Gorana Bregovića s Orkestrom za svadbe i sprovode u svoj veliki TV šou na RAI-ju: „Možeš samo zamisliti kako mi je to bilo drago, i koju čast mi je ukazao Celentano. Odrastao sam uz njegove pjesme i obožavao ih!“

TRUBE IMAJU SNAGU KOJU NEMAJU ČAK NI ELEKTRIČNE GITARE

Fenomen njegova trubačkog orkestra i općenito trubačkih orkestara – onih vrhunskih, a ne onih što trumbetaju po krčmama – raspravili smo jednom prilikom u Grand Hotel della Mare u Bordigheri između Sanrema i Monte Carla.

Hotelu koji ima deluxe kategoriju, gdje odsjedaju samo VIP artisti s Festivala u Sanremu, i čiji unutrašnji dizajn podsjeća na neke elemente Versace estetike. Vrišteće, zlatno blještavilo, a mi o trubama… i punku!

„Trube imaju snagu koju čak nemaju ni električne gitare. Trube imaju nešto što je imao punk u početku. To je jedan onaj mali raštim koji je onako ljudski. Što je punk bio u početku? To je bila gomila amatera koji su uzeli gitare i kojima je bilo dosta onih koji sve znaju. Zato smo voljeli punk u početku. Punk nije bio samo muzika, nego ludilo proizašlo iz te male raštimanosti. Kraj punka je bio ”God Save The Queen”, jer je pjesmu producirao Chris Thomas. Pravi producent. Prvi put pankeri su bili uštimani.“

No, prema njegovim saznanjima, kako su uopće nastali trubački orkestri? Recimo da se zna da su židovski klezmer orkestri nastali u Odesi u 19.stoljeću i otamo krenuli na Zapad. Ali ovi, uglavnom romski, kako su oni nastali?

„Trubački orkestri nastali su na širokom potezu gdje je bilo Otomansko carstvo, od Srbije, Albanije, Rumunjske, Bugarske do Grčke. Trubački su orkestri nastali kao neka vrst reakcije na tursku vojnu glazbu, koja je bila zastrašujuće glasna, ubojita.

Goran Bregović i Ante Batinović u Grand Hotelu del Mare u Bordigheri, 2012./privatna arhiva AB

Onda, pošto nije bilo muzičkih škola na tom području, jedini je način za stvoriti nešto drugo osim vojne muzike bio da se kupe trube Ciganima jer jedino su oni bili u stanju naučiti svirati ako treba i u jedno poslije podne. Pa i danas postoji običaj da mlada ulazi u kuću sa vojnim maršem, mada to nikad nije bilo pravo marširanje. Bila je to kombinacija dancing and marching. Nikad samo marširanje. Tako je nastala ta tradicija pa su Cigani svirali i na svadbama, pa onda i na pogrebima. To su ti specijalci k’o artiljerija u vojsci. Tako da je električna gitara u odnosu na trubu nejaka. Truba je taj stari vojni instrument koji se ne da dobro uštimat i tu je bitna ta doza raštimanosti. Na Balkanu nikad nije dovoljna samo muzika, mora biti malo ludila, a to daje taj raštim koji je malo ludilo.“

Vidio sam jednom na Saboru trubača u Guči da si nosio majicu na kojoj piše: „Tko ovdje ne poludi taj nije normalan!“

Guča je postala međunarodni spektakl. Za to malo ludila dolaze ljudi iz cijeloga svijeta, a tvoj Orkestar neosporna je zvijezda Sabora trubača. Što je s tom majicom?

„Tko u ovom svijetu nije u stanju na malo ludila, kako će ostat normalan. U 24 sata moraš imati pet minuta ludila. Meni je to prirodno za malo ludila, kaosa, da bi mogao organizirati red.“

Brega je na inzistiranje Talijana s krajnjeg juga pospojio svoje trubačko ludilo s ludilom tarantele, stoljetnoga glazbenog i plesnoga tradicijskog žanra. Tog ljeta 2012. pod nazivom La Notte Della Taranta Goran Bregović nije bio samo special guest star nego kreator višesatnog spektakla. U temelju programa bio je njegov Orkestar u fantastičnoj sinergiji s lokalnim muzičarima.

Tarantela vuče porijeklo od otrovnog pauka tarantule. Narod je izmislio, legenda kaže, da je taranta, glazba i ples, egzorcistički lijek protiv tako otrovnog pauka?! Narod mora uvijek biti u pravu, kažu neki mudraci.

BREGA? LOPOV JEDAN! ALI, ANTE, SVI TI ONI KRADU OD TURAKA!

Moram priznati da se grozim riječi Ciganin i uvijek je izbjegavam upotrijebiti kako privatno, tako i službeno. Bregi je normalno da kaže Ciganin, ciganski. Na prigovore bi odgovarao da ih on može tako nazivati „jer je on njihov“. On stvarno voli taj narod, tradiciju, napose glazbu i uopće njihov dosta složen stav prema životu općenito.

Ja, pak, ne mogu iako obožavam te ljude, njihovu glazbu i puno toga još. Tako sam jednom prilikom ugostio na HTV1 uživo Šabana Bajramovića, stvarnog kralja romske glazbe. I cijelo vrijeme ja mu se obraćam s „vi Romi, romski, romska“, a on, valjda mu dosadilo to moje Romi, u jednom trenutku počne odgovor: „Mi Romi, da prostiš, Ante, Cigani…“

No kad smo već kod Brege, Šabana i Roma i Cigana, prisjetih se jednog drugog susreta sa Šabanom Bajramovićem. U Dubrovniku kad je nastupao u amfiteatru hotela Bellevue s orkestrom Dobrovoljno kovačko društvo. Ja ću Šabanu onako potiho: „Nego, Šabane, što to ne jednom čujem i ne čitam da Brega krade tvoje pjesme?“

A on će uz smiješak: „Brega? Lopov jedan! Ali, Ante, svi ti oni kradu od Turaka!“

Pa se sad ti naljuti i na Bregu i na Šabana. Inače obojica su bila u dobrim odnosima, čak su i surađivali, a čuvena ”Mesečina” (kako je ovih dana zloslutna na ratnu situaciju – negdje predratnu – u cijelom svijetu) zna biti i ovako potpisana – Tekst: Dušan Kovačević, Glazba: Šaban Bajramović i Goran Bregović! Pa se ti sad misli, ima i drugih verzija, jedna uključuje Emira Kusturicu.

Vjerojatno je najveći problem  u tome što Šaban možda nije patentirao pjesme čiji je autor. Ili, ako jest, tko zna kako i gdje.

S Bregovićem nikad nisam imao potrebe o tome razgovarati, plagiranju, krađi i sličnome. Jer što bi rekao James Brown, ili Chuck Berry? Znam. Jer sam ih pitao za komentar da su mnogi stvorili karijere na njihovim riffovima  ili koncepcijama. Obojica su mi rekli:

„Znam, ali što ćemo sad? Nešto sam i ja zaradio!“

Završimo cijelu ovu priču ”Mesečinom”, da ne kažem pomrčinom, s obzirom na situaciju u svijetu, blizu i daleko od nas:

Nema više sunca / Nema više Meseca / Nema tebe nema mene / Ničeg više nema joj / Pokriva nas ratna tama / Pokriva nas tama joj / A ja se pitam moja draga / Što će biti sa nama / Sa nebesa zaproklija / Niko ne zna niko ne zna / Niko ne zna što to sija