Tradicijski glazbeni instrumenti iz radionica hrvatskih graditelja - budućnost i perspektive

U prvome tekstu koji donosi bogate informacije i terenske uvide o hrvatskim graditeljima tradicijskih instrumenata, bilo je riječi o samim instrumentima, tehnici i materijalima izrade. Naime, posebnost svake od četiriju etnogeografskih folklornih zona (panonske, alpske, dinarske i jadranske) svakako su upravo i tradicijski glazbeni instrumenti.

O specifičnostima pojedinih istraživanih radionica te druge potankosti pročitajte u prvome dijelu ove priče, a ovaj finalni dio govori o odnosima, perspektivama i budućnosti gradnje tradicijskih instrumenata.

Zajednica ili konkurencija?

Razgovarajući s graditeljima stječe se dojam da se uglavnom svi međusobno poznaju, ali da su rijetko u kontaktu i isto tako rijetko izmjenjuju ideje. Koliko su zapravo graditelji tradicijskih glazbala umreženi?

Večković navodi kako je razmjenjivao ideje s hrvatskim majstorima, ali i slovačkim graditeljima gajdi. Mato Ivanšić govori kako je on osobno doživio da mu pojedini majstori u Slavoniji namjerno govore krive informacije, no nije mu jasno zbog čega. Ne smatra da je stvar u konkurenciji jer vjeruje da posla ima dovoljno za sve. Slična iskustva ima i Martinić, koji govori da danas postoje majstori koji su više zainteresirani za znanstveni pristup, odnosno znanost o izradi tradicijskih glazbala. Smatra i da pojedini majstori grade kult ličnosti oko sebe i svojih instrumenata. Marijan Orlić vjeruje da su graditelji temperiranih glazbala bolje umreženi.

Danas postoje majstori koji su više zainteresirani za znanstveni pristup, odnosno znanost o izradi tradicijskih glazbala

Jure Miloš ima drukčija iskustva. Kad se kao mladić počeo zanimati za izradu glazbala kontaktirao je mnoge svirače koji su ga posljedično uputili majstorima (kojih tada, kao ni danas, nije bilo mnogo) koje bi pitao za savjete. Što se tiče izrade samih mješina, navodi kako mu je najviše pomogla supruga pokojnog izrađivača dipala Josipa Galiota iz Vrlike.

Miloš smatra kako je malo vjerojatno da su baš svi majstori graditelji samouki, tvrdi da je potrebna barem osnovna informacija u samom početku zanimanja za gradnju glazbala. Kao i ostali majstori, govori da se međusobno poznaju, ponekad razmjenjuju ideje i ne shvaća zašto pojedini majstori to taje. U samom procesu izrade dipala ponekad mu pomažu ljudi iz njegova okruženja koji se bave istom djelatnošću, a često preporučuje kolege majstore u slučaju da nema svojih dipala na raspolaganju.

Miloševoj tezi o poznanstvu i suradnji među graditeljima u prilog ide i činjenica da Martinić koristi njegove mješine pri gradnji instrumenata, a sličan odnos postoji i na relaciji Večković-Brna, gdje Brna proizvodi mješine koje Večković koristi za svoja glazbala, a Večković proizvodi drvene dijelove za rapski mih koje šalje Brni.

Oralna tradicija, ali i marketing

Što je s plasmanom glazbala na tržište? Imaju li graditelji dovoljno posla, je li im gradnja glazbala primarna i jedina djelatnost, reklamiraju li se i pomažu li im društvene mreže pri prodaji glazbala?

Većini graditelja gradnja glazbala nije primarna djelatnost, već posao „sa strane“ koji im pomaže u popunjavanju kućnog proračuna. Zlatko Glavinić jedini je (a da nije u mirovini) kojem je gradnja instrumenata svakodnevni posao, kao i gradnja ostalih predmeta od drveta. Također, gotovo svi izrađuju instrumente po narudžbi, a nekima je lista čekanja duga i do dvije godine. Ako poneko glazbalo naprave i unaprijed, vrlo ga brzo prodaju. Iz razgovora s majstorima može se zaključiti da je usmena predaja njihova najbolja reklama, no nerijetko se reklamiraju i na društvenim mrežama.

Maro Kola svoje proizvode reklamira na Facebook stranici Lijerica, koja broji gotovo tri tisuće pratitelja. Večkovićeva stranica www.gajde.com jedan je od najboljih izvora za informiranje o hrvatskim tradicijskim glazbalima, a on je također i aktivan na svojem YouTube kanalu, gdje između ostalih postoje i videozapisi u kojima objašnjava kako se grade piskovi za tradicijska glazbala, koje su razlike između stare i nove mješine, razlike između suvenira i pravog glazbala itd., kao i brojni videozapisi u kojima Večković pokazuje kako se određeni tradicijski instrumenti sviraju.

Gradnja instrumenata osobna je priča, ne nameće se i nema želje za omasovljenjem proizvodnje

Dio majstora ponekad objavi fotografije glazbala na privatnim Facebook profilima, ali većina njih smatra kako imaju i dovoljno posla bez dodatnog reklamiranja. Martinić navodi kako je gradnja instrumenata njegova osobna priča, ne nameće se i nema nikakvu želju za omasovljenjem proizvodnje.

Naslijeđe

S obzirom na ranije opisani način prenošenja znanja na nove generacije, imaju li graditelji nasljednike i koliko su generalno mladi ljudi zainteresirani za gradnju instrumenata?

Maro Kola nada se da će ljubav prema gradnji instrumenata prenijeti na svoje sinove, kako je njegov otac prenio na njega, a Zlatko Glavinić govori kako njegov mlađi sin voli provoditi vrijeme s njim u radioni, premda ga on u ovoj fazi ne forsira i smatra da se mora sâm mora „inficirati“ time. Večković ne brine za nasljednika, njegov sin Mihael već godinama svira tradicijska glazbala, a Večković s njim dijeli i neke spoznaje o gradnji do kojih je sâm došao, koje ne dijeli s drugim majstorima.

Marijan Orlić je nezadovoljan činjenicom da nitko u njegovu okruženju nije zainteresiran za gradnju sopila, s obzirom na to da je jedini koji ih gradi i da je spreman podijeliti sva svoja iskustva. Ne bi želio da ga zatekne ista sudbina kao Ivana Radića, jer tvrdi da danas ljudi znaju kako se on prema njemu ponio. Održavajući brojne seminare Martinić je primijetio da su mladi ljudi prvenstveno zainteresirani za sviranje, no nerijetko ga upitaju kako se pojedini instrumenti izrađuju. Mali broj njih se nekada i upusti u gradnju, ali brzo odustanu kad shvate kompleksnost samog procesa.

Graditelji smatraju da bi bilo dobro na neki način institucionalizirati gradnju tradicijskih glazbala

Svi graditelji smatraju da bi bilo dobro na neki način institucionalizirati gradnju tradicijskih glazbala. Postoje priručnici koji opisuju gradnju pojedinih dijelova, ili čitavih glazbala. Večković u svoje dvije knjige, Hrvatska tradicijska glazbala – Gajde iz 2015. godine i Hrvatska tradicijska glazbala – Dude iz 2017. godine opisuje proces izrade i ugađanja piskova, te proces pravljenja i održavanja mješine. Lijerica dubrovačkog kraja – priručnik za izradu i održavanje uz osnove sviranja napisao je 2017. godine danas nažalost pokojni Đorđe Begu, dugogodišnji lijeričar folklornog ansambla Linđo iz Dubrovnika.

Glavinić razmišlja o tome da napiše svoj priručnik i svoja razmišljanja o gradnji lijerica, no govori kako će se to najvjerojatnije dogoditi kad aktivno prestane s izradom instrumenata. Orlić također namjerava izdati svoj priručnik jer tvrdi kako čitav proces gradnje sopila ima već zapisan.

Suvremene prijetnje izradi tradicijskih instrumenata

Svjedoci smo vremena u kojem je evidentno kako zanimanje mladih za tradicijsku kulturu opada. Iako ne možemo točno znati stvarnu sliku „na terenu“ (možda bi to bila dobra tema za daljnje istraživanje), neki od glazbalara tvrde kako situacija nije bajna, barem oni koji su poput Glavinića i Miloša izravno involvirani u kulturu i kulturne manifestacije svoga kraja. Logično je stoga da se opadanje interesa mladih za tradicijsku glazbu i ples oslikava i na proizvodnju glazbala.

Kao suvremene prijetnje izradi tradicijskih instrumenata majstori navode uvođenje raznih inovacija u sâm proces izrade, npr. korištenje umjetnih materijala poput gore-texa za izradu mješina, nešto što je uvelike prisutno u proizvodnji, primjerice, škotskih gajdi. Piskovi koji se rade od metala i plastike svakako olakšavaju ugađanje instrumenata, no u tom se procesu gubi autohtonost izrade i događa se odmak od tradicije.

U Hrvatskoj još nemamo slučaj (ili barem do ovog trenutka nije poznat) da je netko napravio mješinu od umjetnog materijala, ali Večković upozorava kako je više puta naišao da se umjesto trstike za izradu piskova upotrebljava bambus. Miloš tvrdi kako je najveća prijetnja upravo nezainteresiranost mladih za tradiciju; smatra kako bi mladi u školama trebali više učiti o tradiciji svojeg kraja.

Također napominje kako je, što je uistinu poražavajuće, u Hrvatskoj nemoguće na nekoj od visokoškolskih glazbenih ustanova studirati tradicijsku glazbu. Pojedini kolegiji postoje, ali pitanje je kad će i hoće li uopće zaživjeti cjeloviti studij tradicijske glazbe. Stručni kadar svakako postoji, no kao i uvijek u sličnim situacijama, problem je u voljnom momentu, nešto čemu smo desetljećima svjedočili u procesu uvođenja tambure kao solističkog glazbala na muzičke akademije.

U Hrvatskoj nemoguće na nekoj od visokoškolskih glazbenih ustanova studirati tradicijsku glazbu – pojedini kolegiji postoje, ali pitanje je kad će i hoće li uopće zaživjeti cjeloviti studij tradicijske glazbe

Na kraju je važno napomenuti nekoliko stvari. U ovaj pregled majstora glazbalara nisu uključeni graditelji tambura, zato što o njima postoji znatno više informacija, čemu u prilog idu i recentne publikacije poput knjige Fecit in Agram. Povijest zagrebačkog kordofonog glazbalarstva 19. stoljeća Jadrana Jeića iz 2022. godine.

Za cjelovitu sliku nedostaju neki od graditelja do kojih nije bilo moguće doći, iako ih se pokušalo kontaktirati, posebno one na području Istre. Također, neki od graditelja u ovom trenutku nisu bili zainteresirani za razgovor, što ostavlja prostor za moguću dopunu ove teme u budućnosti.

_______

Pročitajte i ostale tekstove iz serijala glazbeni ekosustavi.

Sufinancirano sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.