Odlazak sretnog sultana swinga

Prošlo je nešto više od deset godina kada sam bio zamoljen da povodom dodjele Porina za životno djelo Dubravku Majnariću napišem – ja je zovem pričom – dakle priču o Dubravkovoj ulozi u našim životima zaokupljenima glazbom. Bila je to ugodna zadaća, dapače lijepa zadaća za sretnog čovjeka. Sada sam zamoljen da napišem, kako se to obično kaže, par riječi jer nas je sretni čovjek, tada sam ga nazvao sretni sultan swinga – iz priče se vidi zbog čega! – iznenada napustio. Doista iznenada.

Premda za čovjeka u devedesetoj godini takav odlazak ne bi trebao biti neočekivan, tim prije što smo znali da Dubravko i nije najboljeg zdravlja, ali kad ga prije manje od mjesec dana vidite zadovoljnog u njemu važnom ambijentu jazz-akorda: Jazz Continuo u Lisinskom, glazbi posvećenoj njemu bliskom cezaru hrvatskog jazza Bošku Petroviću, onda ne možete ne zaključiti da je sve završilo iznenada, ali i na neki sretan način – spokojno. U tom smislu čini mi se da spomenuta priča jednako važi i danas, stoga:

Dubravko Majnarić ili sretni sultan swinga

Dubravko Majnarić? Je li to ona faca što je potpisala tisuće ploča i kaseta u zvjezdano doba naše diskografije ili je to onaj fini gospon koji uređuje i vodi sjajnu Zvjezdanu prašinu, jednu od najdugovječnijih glazbeno-dokumentarnih i već kultnih emisija na Hrvatskom radiju?

Ovakva bi mogla biti reakcija prosječnog ljubitelja glazbe na objavu da je upravo čovjeku koji se zove Dubravko Majnarić Upravni odbor Instituta hrvatske glazbe odlučio dodijeliti Porina, i to onog za životno djelo. Glazbenici i ljudi od glazbe, insajderi, znaju pak Dubravka, Dudu (za najbliže, Pituru), i kao vrlo dobrog akordeonista ili svirača „crijeva“ (za običan puk: harmonikaša) ili kao, još, pa skoro jučer, umjetničkog direktora Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog (u mirovinu s tog mjesta otišao je 2003.), potom kao urednika i pisca brojnih tema usko vezanih uz jazz i diskografiju, spremnog promicatelja i voditelja svega što bismo mogli svrstati pod evergreen i dobru glazbu…

Ja ga znam i nešto bolje jer smo nas dvojica, prije točno četrdeset godina, u roku od dva mjeseca jedan za drugim došli u tadašnji Jugoton. Ja kao urednik publishinga, a on kao moj šef: glavni i odgovorni urednik programa ili pojednostavljeno rečeno: muzički direktor Jugotona. Bilo je to, dakle, u jesen 1974. Imao sam dvadeset i osam, a Dubravko – deset više.

Ovaj profesor povijesti i francuskog jezika s reputacijom glazbenika – karijeru kojeg je između ostalog obilježilo sviranje sa slavnim Ivom Robićem u pjevačevo zvjezdano vrijeme na terasi opatijskog Kvarnera i crikveničke Therapije – u diskografiju je stigao s preporukom umjetničkog voditelja kulturnog programa ondašnjeg Doma JNA.

Nemirne glazbene vode

U nemirne glazbene vode – ovo je česta estradna metafora, žao mi je, nemam bolje! – zagazio je učeći harmoniku kao klinac još u rodnim Delnicama. Dubravko je rođen u solidnoj obitelji oca hotelijera i majke učiteljice 4. veljače 1936., i muzikalnom djetetu nije bilo teško ispuniti želju za instrumentom. Nije on pao na harmoniku triestinu (iako mu Trst i naravno Istra kao Goraninu nisu bili daleko), još manje na onu drugu narodnu, najčešće dugmetaru.

Jednom mi je pričao kako ga je osvojio zvuk Amerikanca nizozemskog prezimena koji je mladima očaravajući swing, tih četrdesetih i ranih pedesetih godina prošlog stoljeća, preveo na jezik popularne harmonike. Naravno, riječ je o čuvenom Artu Van Dammeu, koji je, recimo to, generacijskog idola Bennyja Goodmana, klarinetista i „kralja swinga“, prilagodio zvuku svog akordeona i pokazao kako ne moraju svi na ovim prostorima postati poput Ace Krnjevca ili njegova još poznatijeg sina Miodraga.

Dubravku su privatni satovi išli tako dobro da je po dolasku na studij u Zagreb ubrzo postao članom raznih malih sastava što su njegovali plesnu zabavnu glazbu privlačeći svoju publiku plakatima s napomenom: da se svira dobar jazz! Kao što sam rekao, s osobitim ponosom će spominjati godine provedene u ansamblima koji su pratili Ivu Robića na njegovim sad već legendarnim nastupima u Opatiji i Crikvenici krajem pedesetih i početkom šezdesetih, baš kada se naš Ivek pretvarao u Mr. Morgena, a čuveni Bert Kaempfert pohodio Jadran plav.

U svakom slučaju po završetku studija, i solidnog glazbeničkog staža (sve do pred kraj šezdesetih) nakon što je oficirima, njihovim suprugama i mladim vojnicima pokazao da osim Radojke i Tineta Živkovića, kola i Bilećanke postoje Arsen, Gabi, Tereza i Boško Petrović (istini za ljubav i zagrebačkom građanstvu, jer je kino-koncertna dvorana Doma bila „otvorenog tipa“), odazvao se – inače kao pasionirani diskofil – zovu tvornice ploča iz Dubrave na slobodno mjesto glavnog i odgovornog urednika te najveće diskografske kuće u ovom dijelu Europe.

Kaže se: pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme! Možda preciznije: pravi ljudi u pravo vrijeme na pravom mjestu, jer Jugoton je te sezone 1973./’74. promijenio skoro kompletnu programsku krv dolaskom sve kasnijih porinovaca Kundića, Despota i moje malenkosti (doduše na početku tog niza stoji naš uzor-prethodnik, doajen diskografsko-uredničke profesije, maestro Pero Gotovac). Počelo je teći najbogatije desetljeće Jugotonove povijesti ili zlatna dekada diskografije bivše države uopće!

Majnarić je bio šef na mjestu i „sve dok je omjer uloženih i uprihođenih dinara jedan prema pet, moj urednički dream team (kako nas je nazivao), ima slobodne ruke“. Tako je govorio naš Dubravko u intervjuu oštrom peru Slobodne Dalmacije – Zlatku Gallu. A onda, treba mu priznati, njegovao je, osim poglavito američke glazbe, i američku filozofiju o nužnosti mijenjanja radnih mjesta (barem tri u radnom vijeku!). Tim prije što mu se kao dobrom glazbeniku posrećio i dobar tajming.

Diskografija se počela suočavati sa sve većim problemima energetske krize (ploče i kasete su derivati nafte!), inflacije, piratizacije, a i nova tehnologija – tada još to nismo znali: prijeteća! – bila je na našem pragu, kada je u jesen 1985. prihvatio primamljivu i ne manje izazovnu ponudu glavnog izbornika kućnog repertoara neupitnoga nacionalnog hrama glazbe – Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Na tom mjestu ostao je za malo dvadeset godina i zaključio ga summa cum pietate, zamijenivši ga penzionerskim mirom.

Mirom? Ma, dajte, molim vas!

Još kao glazbenik, od početka šezdesetih, Majnarić je naučio voziti paralelni slalom. A propos, Dubravko je kao Goranin i odličan skijaš, pravi instruktor skijanja. Naime, svirajući uređivao je i vodio svoje prve radijske emisije što se s vremenom pretvorilo u zavidan niz koji pamte mnogi vjerni slušatelji hrvatskih radijskih postaja: Orkestri koje volite, Portreti i profili, Svjetla pozornice, Jazz duplex, Po vašem izboru, Jazz ciklus Europske radijske unije, Zvjezdana prašina…

Zvjezdana prašina

Zvjezdana prašina? U životu ljudi iskrsnu trenuci ili znaci koji postaju prijelomnima, ključnima, pa onda i amblematskim, koji im se otkrivaju gotovo kao njihov raison d’ etre, njihova životna misija.

U Majnarićevu životu, uz sve te vjerojatno važnije funkcije koje je obnašao (diskografskoga maga bivše države i umjetničkog direktora najveće nacionalne koncertne kuće), Zvjezdana prašina, ta sada skoro četvrt stoljeća trajna, četiri i pol sata duga (rekao bih, kratka!), jednom tjedno emitirana (petkom od 19 i 30 sati do pola noći) „obična radijska zabavno-dokumentarna emisija“, dogodila se kao smisao njegova života, postala je njegova misija.

Majnarić i životnog Porina dobiva poglavito zbog rečenih funkcija, ali ono zbog čega ga danas, u njegovoj „trećoj dobi“, prepoznaje kulturna javnost i široka publika (slušatelji od 35 do 80 godina, reći će) jest Zvjezdana prašina. Njezina su zlatna zrnca očito obasjala lik ovoga finog gospodina, pretvorivši ga u prepoznatljivu i važnu figuru naše glazbene stvarnosti. Ili je, možda, riječ o trenutcima kada, klizeći kroz jednu večer u muzičkom Cadillacu prepunom glazbene nostalgije, zapravo bježimo od stvarnosti, svjesni da ćemo se u ponoć zateći u našim raštimanim i nepokretnim bundevama?

Bilo kako bilo, zatekao sam se kako zavidim svojemu nekadašnjem šefu, jer je – u mnogočemu radeći slične stvari kao i mnogi službenici glazbe, među koje, dakle, i sâm spadam – otkrio mjesto ultimativnoga radijskog DJ-a, ulogu koju svatko od nas barem povremeno sanja: odabirati, svirati muziku i uživati u njoj zajedno sa svojom publikom.

U jednom od brojnih intervjua koje je davao povodom jubilarnih emitiranja Zvjezdane prašine (prošle godine slavilo se tisućito!) rekao je i ovo: „Jedina prava glazba u jazzu, koja ima smisla, ona je koja ima swinga. Nakon toga nastaje jedan larpurlartizam koji je svodi na virtuozitet, a ono što glazbu čini glazbom, melodija i harmonija, pada u drugi plan, ili se uopće ne može raspoznati.“ Čini se da ga popularnost emisije i njegova vlastita, kao autora i voditelja (usput, kad nosi naočale, gotovo da se i fizički poistovjeti s nekadašnjim idolom Artom Van Dammeom), uvjerava u ispravnost takvoga glazbenog svjetonazora.

Sultani swinga i životni Porin

Pokojni Dražen Vrdoljak, jedan od pokretača Porina – i višestruki dobitnik – pisao je bilješku za Majnarićev izlet u sviračku prošlost na Orfejevom CD-u iz 2002. Kvartet Dubravka Majnarića – 40 Years After, naglasivši da je riječ o „sentimentalnom odavanju počasti sviračkim epizodama, dragim osobama, kolegama, uzorima i glazbenim ljubavima“. Jednom od Majnarićevih bendovskih šefova, također pokojnome radijskom magu, skladatelju, aranžeru, vođi ansambla, pijanistu i inženjeru tona Radanu Bosneru i njegovim istomišljenicima (sa Stjepanom Jimmyjem Stanićem kao frontmenom), dao je sudbinsko ime: Sultani swinga.

Da je Dražen tu, nazvao bi Dubravka „sretnim sultanom swinga“.

Umjesto njega to činim ja, jer on to doista jest. Premda „životni Porin“ često predstavlja krunu nečije karijere, kraj nečijeg putovanja, Majnarićev imaginarni muzički Cadillac poput onog beatlesovskog busa nastavlja svoje nedokučivo čudesno putovanje kroz naš eter i naše živote.

P. S.

Dubravko Majnarić, osim sveg rečenog, stalni je voditelj i komentator koncerata Sunday Night (Jazz orkestra Hrvatske glazbene mladeži), Proljetne revije jazza i Međunarodnih dana jazza. Bio je i predsjednikom Upravnog vijeća Koncertne direkcije Zagreb.

P. P. S.

Da, tako je bilo prije, rekao sam, malo više od deset godina. Sretni sultan swinga? U ovom trenutku ne mijenjam ni jednu riječ ovdje napisanu: „jazz continuo“ sretni sultan swinga nastavlja s Boškom, Bosnerom, Draženom na, kako se to običava reći – boljem mjestu.

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL