Odlazak prve dame hrvatske glazbe

Otišla je i ona. U 89. godini preminula je Gabi Novak. Otišla je tako posljednja od „moje glazbene obitelji“ Dedića.

Ako za neku od  hrvatskih pjevačica – za mene uvijek „prvu damu hrvatske glazbe“ ili pak autentičnu divu – vrijedi fraza da joj je život obilježen nosačima zvuka (pločama svih formata, kazetama te CD i glazbenim DVD izdanjima) tada je to Gabi Novak. O tome možda kao svojevrsni diskografski nadgrobni spomenik najbolje svjedoči impresivan box sa 6 CD-a, koji je ne baš davno složio agilni Siniša Škarica.

Nije to samo fantastična kolekcija snimki koje su se u kontinuitetu razvukle od 1956./1957. – kad Gabi snima ”Temu iz crtanog filma Benko Kremenko”, a dvije godine kasnije Kuntarićevu ”Sretan put” pa do Arsenove ”Zagreb mi daje” iz 2011. – već u pravom smislu riječi jedan fascinantan životopis čiji su krajputaši veličanstvene melodije.

Gabi je, naime, već mnogo prije braka s Arsenom (kad su „Arsen i Gabi“ postali neraskidivi bračno-glazbeni dvojac srastao u neraskidivu cjelinu kao stripovni Mirko i Slavko ili brendovski Paul & Shark) bila prava zvijezda, pjevačica iznimnih vokalnih sposobnosti (baš kao i danas!), jednako suverena u onim ranim izvedbama jazz i jazzy standarda kojima je bljesnula na EP-jevima  iz 1959. i godinu kasnijem izdanju albuma za PGP RTB Peva Gaby Novak te festivalskim šlagerima i Arsenovim autorskim zgodicima.

Emocijama natopljene skladbe

Prvi i drugi CD naslovljeni Film i jazz sa čudesnim izvedbama ”Malagueñe”, ”Plavih daljina”, ”Monotonije”, ”Kapi kiše”, ”Intime”, ”My Funny Valentine”, ”Moonlight In Vermont” Ellingtonova vječnog standarda ”Caravan”, Gershwinove ”Something To Watch Over Me”, fantastične suradnje sa zagrebačkim jazz kvartetom u ”Foggy Day”, ali i Dedićevih standarda ”Ni ti ni ja”, ”Kuća za ptice”, ”Za mene je sreća” (u dobitnoj kolaboraciji s Majom Vučić iz 2002.) te ”Sve što znaš o meni”, zorno dokazuje golem talent i (pokazalo se trajno) nagnuće prema emocijama natopljenim skladbama, kojima je njezin baršunasti vokal davao gotovo pa pečat novog autorstva.

Festivalski set na 4 CD-a otvara ”Ljubav ili šala” iz 1959. s niskom skladbi iz gornjeg doma domaće šlageristike i potpisima nezaobilaznog Arsena, Stipice i Nikice Kalogjere, Đorđa Novkovića, Hrvoja Hegedušića,  Alfija Kabilja, Vilija Čakleca, Alfonsa Vučera, ali i Nardelija, Diklića, Korblera, Vandekara… Jednom riječju, svojevrsne skladateljske reprezentacije domaće zabavne glazbe iz godina kad je ona doista bila i uzbudljiva, i zabavna.

Sve one neupitna su potvrda davnašnjih riječi velikog Veselka Tenžere kad je zapisao: „Biti samo žena u javnosti koja pozna tek kult majke i nevjerne dragane više je nego smiona ambicija (…) Na jednoj estradi zaljubljenoj u krajnosti Gabi je prva naučila održavati ravnotežu: uvijek elegantna, ali bez modnih ekscesa, uvijek ležerna, ali krajnje profesionalna, hladna držanja, ali uzavrela u interpretaciji. Kako naš jezik raspolaže uglavnom bogatim rječnikom uvreda na račun žene, pomalo zbunjeni novinarski sateliti estrade prozivali su je – damom. Nešto kmetovsko bijaše u toj laski rođenoj iz nerazumijevanja žena. Publika, pak, nije imala tih problema, ona je uz televizore, tranzistore i gramofone slušala te opčinjavajuće električne šapate, pronašavši napokon ženu koja je svačijim snovima posuđivala stvarnost. I studentu, koji je u kasnim satima dvojio između knjige i postelje, s tranzistorom pokraj čaše jogurta i napola pojedena sendviča; i uredskom brodolomniku srednjih godina, koji je spojio nesanicu i ponoćne radio emisije; i djevojčicama koje su snatrile o dugim bijelim haljinama i o danima manje dosadnim od listanja udžbenika… Ono najbolje što im je Gabi pjevala bilo je diskretno poput treperenja breze, snažno poput šapata koji tjera krv u glavu i neobavezno poput lahora koji se zaplete u krošnji kestena i nestane. Ni traga nasilju, kriku, optužbi ili tiraniji popularnog cmizdrenja. U one tri fatalne minute svakog pjevača Gabi bijaše samo pjesma…“

Promukli i obli glas

Nije bio jedini koji je u glasu i izvedbi Gabi prepoznao nešto veličanstveno. I čarobno.

„Šezdesete su dočekale novu zvijezdu raširenih ruku. Nitko prije nje nije mogao s većim pravom ponijeti tu sliku. Anica Zubović, Lola Novaković, Marjana Deržaj, čak i Beti Jurković, Ljiljana Petrović, ubrzo Tereza Kesovija, snažnih školovanih glasova, ili barem s pretenzijama da zvuče tako, prema belkantu, mogle su bez struje, bez swinga; lakše je bilo zamisliti ih na pozornici opere, operete, mjuzikla, nego s big bandom ili džezističkim trijom. Gabi je sve ono drugo: intimnija, delikatnija; distancirana i snena, s pritajenom vatrom. Njezino moderno fraziranje i osjećaj za ritam više su nego očiti, jednako u skladu s prodornim brassom i toplim štrajhom. K tomu, od samog početka, savršeno precizna tona, brza u studijskoj egzekuciji…“, napisao je u podužoj bilješci/eseju u svojoj Tvornici glazbe Siniša Škarica. I stari prijatelj i pjesnik Zvonimir Golob bio je jednako ushićen ističući „njezin promukli, obli i topao glas“ te „suzdržanu (rekao bi damsku – op. Z.G.) senzualnost“, a koji je „podjednako uzbudljiv u dvorani kao i u intimnom prostom, glas koji se obraća jednome i onda kada je između mnogih, samo je instrument u službi interpretacije, samo sredstvo kojim će ostvariti cilj koji nadolazi“.

Gabrijela Gabi Novak / Foto: Samir Cerić Kovačević

O Gabi, koja je i u ozbiljnim godinama sačuvala sve temeljne odlike svojega čudesnog vokala, njegovu emocionalnost te eleganciju izvedbe i sâm sam pisao u bilješci za omot njezina kompilacijskog CD-a Adrese moje mladosti (Orfej, 1997.).

„Mada su inflatorna gibanja u domaćoj šlageristici dobrano nagrizla dojučerašnje komplimente i kritičarske atribucije, „čitati“ pjesmaricu Gabi Novak drugačije no li kao opus „prve dame“ značilo bi odreći se ono malo pristojnosti još sačuvane za suočenja s tragovima estradne bolje prošlosti (…) Desetljećima prije nego li je „žensko pismo“ postalo trendovskom vjerodajnicom za masovni uspjeh, u okruženju koje će doista štovati samo kult majke i radodajke, Gabi je odabrala čudnu poziciju „samo žene“. Damski suzdržane no nipošto hladne; samozatajne i megapopularne, uzbudljive ali ne i vulgarne… Biti na vrhu duže nego li je za damu uputno spominjati, biti općim mjestom izgledne budućnosti u vremenu i prostoru koje je sporo učilo štovati vrijednosti no brzo usvojilo „potrošačku“ tehnologiju hitrog zaborava, a opet trajati… uspjelo je samo odabranima (…) U moru šlagerskih cmizdrenja i smiješnih hvastanja čak i najnižih estradnih bića; u poplavi prosječnosti i drskog podmetanja krivotvorenih zvjezdanih biografija, retrospektivna inventura zgoditaka i nenadmašene verdure Gabine pjesmarice, više je no dragocjen korektiv. Ne samo kao podsjetnik na proročke riječi Zvonimira Goloba o pjesmarici koja će „trajati i onda kada povod već bude zaboravljen“ već i kao dokaz da na Gabinim „adresama“, unatoč zamjene uličnih naziva, još uvijek stanuje – mladost“.

Biti dosljedan i ne odustati

Gdje je, kako se to obično pita za tako dugovječne i blistave karijere, „tajna uspjeha“. Jedan od odgovora dala je u davnašnjem intervjuu sama Gabi, kazavši: „Naprosto, volim ono što radim i svaki novi nastup za mene je poseban doživljaj. I ono osnovno: pjevati za publiku, biti dosljedan svom izgledu, rječniku, glasovnim mogućnostima, svojim godinama. A u toj borbi sam izdržala – i već unaprijed kažem: neću odustati, pjevat ću i dalje…“.

Srećom, obećanje je održala i vrhunskim izvedbama s kraja devedesetih: ”Šibenska nevista”, ”Doša je crni brod” te ”Zagreb mi daje”.

Gabi je uhvatila, kazao bi zacijelo Arsen, „lijepe godine“, koje su naravno donijele i zdravstvene nevolje. No zbog Lu i Matije držala se što je mogle bolje. Matijina prerana i posve neočekivana smrt sigurno je kumovala i njezinu odlasku. Onom fizičkom, jer njezina glazbena ostavština – baš kao i Arsenova i Matijina – dugo će još biti živa. Zbogom draga Gabi; kao Arsen i Matija – nedostajat ćeš nam.

Matija Dedić i Gabi Novak / Jovica Drobnjak