In memoriam: Ivica Krajač

Umro je jedan od idola prvih poslijeratnih baby boomera, Ivan Ivica Krajač

Zvali su ga Mali. S trojicom vršnjaka – Mirom Ungarom, Medom Brankom Marušićem i Mukijem Željkom Ružićem – a po prirodi svojih nadimaka (i jednog imena) nazvani 4 M bili su nam muzičkom sudbinom.

Njihove singl ploče s kraja prevratničkih Pedesetih – prvi domaći otisci “glazbe koju smo doživjeli poput signala s druge galaksije” – predvođeni njegovim dojmljivim vokalom učinili su ga u našim očima Krajačem Velikim!

Prije pet godina Cantusova monografija Testament – „život  u stihovima odabranih dvjestotridesetak od nekoliko tisuća“ koju je sam autor, Ivan Ivica Krajač – spreman na vic i šalu koliko i na gorku metaforu – vidio  kao svoj testament, postala je doista svojevrsnom pjesničkom oporukom, unatoč podnaslovu Iz zanatske radionice jednoga tekstopisca. Bilo je to izdanje obogaćeno posvetama važnih i zahvalnih mu prijatelja-suradnika: Gabi Novak, Drage Diklića, Tereze Kesovije, Josipe Lisac, Mire Ungara, Dražena Žanka, a intimus akademski slikar Zlatko Kauzlarić Atač darovao ga je sjajnim crtežima i portretima. Objavljena usporedo s dvostrukim CD-om Gold Collection (u izdanju diskografske kuće Croatia Records) krajem 2019., zbog pandemije COVID-19 nije nikad doživjela svoju promociju.

Danas će mediji objaviti: umro je Ivan Ivica Krajač Mali, tekstopisac, skladatelj i pjevač zabavne glazbe. Diplomirao je studij režije na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu. Od 1956. profesionalno je muzičar kao član i vođa vokalnog kvarteta 4M. Pisao je za radio i televiziju; napisao je brojne tekstove i prepjeve u pop glazbi, njih preko 3000 (!); Dnevnik jedne ljubavi, libreta za rock-opere Gubec-beg (1975.) i Grička vještica (1979.), sve na glazbu Karla Metikoša, mjuzikl Crna kraljica (1995.) sa Zlatkom Tanodijem te poeme za revolucionarni oratorij Credo Borisa Papandopula. Mnogi će se iznenaditi da je kao purger napisao stihove za avizu splitskog festivala Nima Splita do Splita i za jednu od festivalskih najvećih uspješnica Nono, moj dobro nono, potom na Krapini 72, prvonagrađenoj po publici, “Mi smo dečki, kaj pijemo stoječki” (s Oliverom Dragojevićem u Dubrovačkim trubadurima!) – sve na glazbu Nikice Kalogjere – ali da je i sam skladao neke od velikih hitova poput Platno, boje, kist i twist (pobjeda na Zagrebu ’63.), Još uvijek (Zagreb ’65.), Tvoj glas  (Opatija ’68.), Pozdrav svijetu (Eurosong ’69.) ili Tvoj dječak je tužan (Eurosong ’71.).

Jedno od recentnijih, zahtjevnijih radova jest Mirakul nastao u suradnji sa skladateljem Draženom Žankom; mjuzikl koji je premijerno izveden 4. prosinca 2016.

Nažalost, neki Krajačevi mjuzikli nisu uspjeli doći do kazališnih dasaka i publike. Reći će: „Ima još jedan mjuzikl koji nikada nije započet, iako smo sve snimili. To je Kraljica Katarina Kosača Kotromanić. Zlatko Tanodi i ja napravili smo mjuzikl, glazbenu legendu ili rock operu, kako god hoćete, o posljednjoj bosanskoj kraljici.“ Napisao je i priču o životu Giuseppea Verdija, s glazbom iz njegovih opera pod naslovom Va pensiero, zatim i mjuzikl o životu Marilyn Monroe koji leži u ladici ravnatelja Komedije; pričao mi je o ambicioznoj posveti Draženu Petroviću (“Okovani Amadeus”).

Za sebe je govorio da je tekstopisac, a ne pjesnik. „Arsen Dedić je jedan od rijetkih pjesnika koji je uspio biti i tekstopisac jer”, reći će, „velika je razlika između te dvije uloge.” Tako je govorio čovjek koji je zajedno s Nikicom Kalogjerom, Perom Gotovcem, Milanom Lentićem, Zvonkom Špišićem, Hrvojem Hegedušićem i, naravno, Arsenom Dedićem, sa suradnicima aražerima Stipicom Kalogjerom, Miljenkom Prohaskom, Bojanom Hohnjecom te “pravim” pjesnicima Irenom Vrkljan, Vesnom Parun, Zvonimirom Golobom, Dragom Britvićem, pokrenuo večer pod egidom “Studija 64”, sastavljenu od pjesama ambicioznijeg akorda i rime odbijenih u redovnoj konkurenciji. Tako su najavljujući “budućnost zabavne glazbe” utemeljili tzv. Zagrebačku školu šansone.

Naraštajima ljubitelja glazbe od pedesetih na ovamo ostat će kao član legendarnih 4M (svojim ranim izvedbama i diskografijom) jedan od kumova rock glazbe i pralik šoumena u prvim danima televizije; njih četvero – sinonimi zvuka što je osvajao i slikom, prvi “životni Porin” u pop glazbi 1995. godine.

Neprijeporni bendovski lider i spiritus movens u međuvremeno, kroz 60 punih godina razgranao je svoje životne pozive pjevača, tekstopisca, skladatelja, voditelja, scenarista i redatelja. Time kao da je potvrđivao “lifetime projekciju” Shakespearove glasovite komedije “As You Like It” iliti “Kako mu drago” (s čijom će drugom – ne slučajno! – „Komedijom zablude“ / „The Comedy of Errors“, tamo već davne 1982. i započeti karijeru redatelja): „Cijeli svijet je pozornica… a svi muškarci i žene samo su glumci, izlaze na pozornicu i s pozornice silaze, a za svoga vijeka jedno ljudsko biće odigra mnogo uloga”.

Ivica Krajač Mali odigrao ih je do kraja im se predajući bez ostatka, izrastajući, kao što već početak ovog kratkog spomenaka otkriva, u Ivana Krajača Velikog.