Ivana Lang u prazninama povijesnog pamćenja

„Arhivi su, od samog svojeg nastanka u antičkome svijetu, sustavno isključivali zapise o ženama ili o ženama iz svojih fondova […], a uspon ‘profesionalne’ povijesti u 19. stoljeću (koji se sasvim poklopio s profesionalizacijom arhivista – tada školovanih kao povjesničari) istisnuo je pričanje priča, duhovno i psihičko, emocionalno i feminino (i naravno sve ‘amaterke’ žene praktičarke), u korist muškaraca koji su slijedili ‘znanstvenu’ i ‘profesionalnu’ povijest unutar samostanskih arhiva ili u okviru visoko konkurentnih sveučilišnih seminara.

Takvi su povjesničari (i arhivisti) u svojemu radu ignorirali stvarni život u obiteljima, na farmama, u tvornicama i lokalnoj zajednici, te priče i iskustva žena, između ostalog, u korist nacionalne politike, uprave, diplomacije, rata i iskustava muškaraca na vlasti. Takvi povjesničari (i arhivisti) također su idolizirali (i opravdavali) svoje ‘znanstvene’ metode i zaključke kao temeljene na činjenicama, kao objektivne, neutralne, nepristrane; kao sredstvo rekonstrukcije Istine o prošlosti.“ (SCHWARTZ&COOK 2002: 16-17.; prev. MB)

U određenome trenutku u povijesti, gotovo sinonimno shvaćani, arhivisti i povjesničari činili su svakako (re)kreatore historije; lokalne, nacionalne, europske, svjetske… Tako su stvarni arhivi, ali i oni neopipljivi – arhivi svijesti – generirali (a još uvijek to u različitim kontekstima i dalje čine) „ogromnu moć nad pamćenjem i identitetom, nad temeljnim načinima na koje društvo traži dokaze o svojim ključnim vrijednostima, o svojoj prošlosti i budućemu smjeru“ (2002: 1; prev. MB).

Ove riječi Joan Schwartz i Terryja Cooka iz njihova teksta o arhivima kao stvarnim i simboličkim institucijama neke zajednice ili društva, mogle bi, bez previše preostataka, biti uvodom priči o ženama skladateljicama u bilo kojemu kontekstu. Tradicionalne arhivske i povijesne prakse često su marginalizirale ili potpuno zanemarivale doprinos žena, posebno u poljima kao što je komponiranje.

‘Profesionalna’ povijest 19. stoljeća zanemarivala je osobna, tiha, intimna ženska životna iskustva u korist narativa povezanih s nacionalnim, univerzalnim i političkim sferama

No osim različitih profesija, u kojima su žene kroz povijest uglavnom teže participirale, ‘profesionalna’ povijest 19. stoljeća (dominantno pisana od strane muških povjesničara i arhivista), zanemarivala je osobna, tiha, intimna ženska životna iskustva u korist narativa povezanih s nacionalnim, univerzalnim i političkim sferama, fokusirajući se na priče koje su odražavale interese i postignuća muškaraca u pozicijama moći. Takva historiografija nije prepoznavala vrijednost svakodnevnih priča žena i njihovih doprinosa, čime su mnoge njihove uloge, uključujući umjetničke, ostale izvan službene povijesti, često potpuno izbrisane ili zanemarene.

U takvim prazninama u našem povijesnome pamćenju zapela je i Ivana Lang, kojoj se tek kroz posljednjih deset godina polako počinje stvarati mjesto u historijskome narativu, uz ponešto učestalije istraživačke epizode koje nastoje dodatno rasvijetliti njezin život i rad. Riječ je o najvažnijoj ženskoj skladateljskoj figuri u domaćemu kontekstu nakon Dore Pejačević, a čiji opus još uvijek čeka svoj cjelovit pregled, stručnu valorizaciju i širu stilsku kontekstualizaciju.

Ivana Lang bila je skladateljica, pijanistica i pedagoginja, koja je za života mnogo više bila priznata kroz svoj pedagoški pa i pijanistički rad, a za koji je ona uistinu morala izdvajati glavninu svojega vremena i osobnih resursa, s obzirom na životne okolnosti.

Priča o Ivani Lang priča je o ženi u vremenski i prostorno specifičnome sjecištu kulturno-političkih datosti; socijalistička Jugoslavija nakon rata imala je svoja kulturna očekivanja, a u skladu s time i sistemski program koji je naglasak stavljao na ravnopravnost, i zbog kojega je žena potpunije mogla participirati u procesima modernoga društva, zapošljavati se u državnim institucijama, glazbenim školama i slično.

Priča o Ivani Lang priča je o ženi u vremenski i prostorno specifičnome sjecištu kulturno-političkih datosti

Ženskim je rukama s punom vjerom u njihovu brižnost, i tobože ‘prirođeniji’ osjećaj za prenošenje znanja, povjereno zanimanje učiteljicâ. S druge strane, skladateljska praksa za rijetke žene koje su prispjele među profesionalne redove, najčešće je bila ona za radio i kazalište, te su zbog brojnih društvenih, kulturnih i institucionalnih čimbenika njihovi opusi građeni od nekih specifičnih (rjeđe monumentalnih) žanrova.

Ova klasična priča o ženi umjetnici toga vremena gotovo je poput ogledala životopisu Ivane Lang. Žena, sama – koja je prva zatražila razvod od supruga zbog „nepomirljivih razlika“ – s malenom, često bolesnom, kćeri o kojoj sama brine, davala je najbolje od sebe da pomiri nepovoljnu privatnu situaciju s onim što je iziskivao njezin posao, briga o učenicima, ali i sistemske instance. Umjetnosti je davala ipak sve, točnije, sve ono što bi ostalo nakon napornoga radnog dana i brige o kćeri, a ta je predanost postala predmetom kritike u jednoj od važnih životnih konstelacija.

Klasična priča o ženi umjetnici toga vremena gotovo je poput ogledala životopisu Ivane Lang

U dnevničkim zapisima skladateljice iz svibnja 1953. godine na temu razvoda nailazi se na pravno obrazloženje o aspektu „nepomirljivih razlika“ jer je ženska strana „isključivo okrenuta glazbi i živi za umjetnost“, dok je muška strana „više realna“ i „nema razumijevanja za ono čime se tužiteljica bavi.“ Dnevnici svjedoče da je Ivana Lang i alimentaciju odbila, izjavivši hrabro, da će svojoj kćeri Kristini, ona biti i majka i otac.

Skladanju se Ivana Lang mogla gotovo isključivo posvetiti noću, nakon što na počinak spremi sve svoje druge uloge i postane ponovno – autoricom. Za svojih 110 djela (od čega su najbrojniji glasovirski komadi i solo popijevke) bila je sama njihova promotorica i menadžerica, o čemu svjedoče dnevnički zapisi (u kojima bilježi detalje susreta s utjecajnim kolegama te nešto manje kolegicama, uglavnom potencijalnim izvođačicama), ali i pisma radio postajama i drugim mogućim kanalima i osobama.

Velik dio zapisa odnosi se na ono što je svakako kruna njezinih autorskih nastojanja – opera Kastavski kapetan (1953.-’55.), a koja nažalost nikada nije doživjela svoju izvedbu (osim one vokalne uz klavirsku pratnju). Ista sudbina prati i dva njezina baleta – Ples sablasti (1959.) i Lažni vitez (1960.), i tu se svakako otvara pitanje činitelja hrvatske izvodilačke prakse i njihova (više ili manje direktnoga) angažmana. Najaktivniju ulogu u nastojanju da svjetlo dana ugledaju njezina zanemarena djela ima skladateljičina kći – Kristina Beck-Kukavčić, a koja je vlastitim naporima uspjela da se Kastavski kapetan orkestrira, te se sada čekaju sljedeći koraci.

Ženska podupiračka linija obilježila je i život same Ivane Lang; okružena dobrim prijateljicama iz umjetničkoga života – pjevačica Sofija Deželić i slikarica Pavica Kaftanić neke su od njezinih najbliskijih prijateljica, a posebno teta Adrienne Leitgebel iz Graza, čija sam pisma podrške ženskoj kreativnosti i snazi ja sama čitala s mnogo ushita i radosti. Osim što uokviruju jednu intimnu žensku povijest, sami dnevnički zapisi koje je skladateljica vodila od 1953. do 1980. godine, pružaju zanimljiv uvid u život i društvo toga vremena, i to iz najrazličitijih vizurâ.

Dnevnički zapisi Ivane Lang / Foto: NSK

Prije dvije godine skladateljičina kći je Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici predala dnevnike i pisma, pripojivši ih notnoj ostavštini koja se tamo čuva od 2017. godine. Te iste 2022. otpočeo je i projekt digitaliziranja notne ostavštine Ivane Lang, otvorivši jedan važan kanal vidljivosti i dostupnosti njezina djela, ne samo domaćoj nego i stranoj javnosti.

Projekt Ivane Lang ostao je marginaliziran i izvan širih muzikoloških istraživanja, kao što je i njezin opus ostao izvan glavnih programskih planova glazbenih institucija i koncertnih repertoara

Ipak, najveći zalogaj u projektu njezina ovidljivanja svakako ostaje muzikološkoj struci, da uopćeno razmotri život, a napose djelo Ivane Lang, odnosno da ga sagleda u njegovoj svojstvenosti, ali i u širim okvirima stilsko-estetskih i društvenih utjecaja njezina vremena. Osim partikularnih istraživačkih interesa (izdvojit ću ovdje Tamaru Jurkić Sviben, Vesnu Rožić, pa dijelom i sebe) i pojedinačnih projekata (portretnih koncerata ili digitalne izložbe u organizaciji NSK povodom 100. obljetnice rođenja i 40 godina od smrti), Ivanu Lang nije se sustavno uzelo u obzir kao integralni dio hrvatske glazbene povijesti.

Dok je (suvremeni, [pop-]kulturni) život Dore Pejačević (od ’70.-ih naovamo) (p)ostao privilegiran, projekt Ivane Lang ostao je marginaliziran i izvan širih muzikoloških istraživanja, kao što je i njezin opus ostao izvan glavnih programskih planova glazbenih institucija i koncertnih repertoara. Nedostatak sustavnoga proučavanja i promocije njezina djela svjedoči svakako o širemu problemu priznavanja i očuvanja stvaralaštva žena u glazbenoj kulturi, a koji je do danas, srećom, ponešto promijenio svoj smjer, no još uvijek u sporoj, presporoj dinamici.

Nedostatak sustavnoga proučavanja i promocije njezina djela svjedoči  o širemu problemu priznavanja i očuvanja stvaralaštva žena u glazbenoj kulturi