Kod Mr. Morgena u Villi Robić u Ičićima

Povodom dvadeset i pet godina od odlaska Ive Robića (Garešnica, 28. siječnja 1923.  –  Rijeka, 9. ožujka 2000.) Ante Batinović prisjeća se susreta s velikanom u njegovoj Villi Robić u Ičićima pokraj Opatije

Malo je poznato koliki je značaj imao Ivo Robić ne samo u glazbeno-zabavnom nego i društvenom, i kulturnom životu Opatije. Čak i u inovacijama u arhitekturi Opatije bajne na početku šezdesetih godina prošloga stoljeća. Ivo ga je, u travnju 1997., ugostio u društvu svoje supruge Marte, koja se nije dala omesti čišćenjem okućnice običnom metlom dok su oni razgovarali na travnjaku punim prvoga proljetnog cvijeća. Svega nekoliko stotina metara dalje predivno kvarnersko more blistalo je uz lagano opuštanje na suncu.

Ivo još uvijek bez ulice ili trga u Opatiji

Spuštajući se automobilom s Gornjeg Jelenja, lijepi proljetni sunčani dan pružao je puni užitak u panoramskom pogledu na Kvarnerski zaljev, u kojem se Mediteran najdublje usjekao u kopno Srednje Europe. Od početka sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća nebrojeno sam puta boravio na Kvarneru zbog Opatijskog festivala zabavne glazbe, Porina, Dore i Liburnia Jazz Festivala. Opatija je bila uvijek kako u kom desetljeću siguran mamac za ljubitelje glazbe najrazličitijih žanrova i zvijezda, domaćih i svjetskih, od Ive Robića do Joea Zawinula.

U travnju 1997. nisam krenuo u Opatiju zbog još jednog od glazbenih događanja. Bio sam posebno uzbuđen jer sam se zaputio Ivi Robiću u Ičiće, malo turističko mjesto uz more, u podnožju svima lijepe planine Učke, a od Opatije udaljeno svega pet kilometara.

Primio me sa suprugom Martom u svojoj čuvenoj Vili Robić, koju je sagradio tridesetak godina ranije, kada je bio i ostao jedan od simbola Opatije kao posebnog turističkog, društvenog, kulturnog i zabavnog odredišta.

Simbol je Ivo postao ne samo po evergreenu  ”Serenada Opatiji” (Opatijo bajna) i festivalskim nastupima u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, nego i pjevajući desetljećima na terasi opatijskog hotela Kvarner. Tamo je, naravno, odmah bio zapažen kao poseban pjevač i zabavljač. Iz Opatije i Ičića odlazio je u svijet i vraćao se boraveći i u Zagrebu, koji mu se odužio nazvavši jednu ulicu po njemu, onu preko puta Arene na Laništu. Opatija mu nije ukazala tu čast, premda ju je nedvojbeno zaslužio. Istina, Ivo je dobio zvijezdu u hrvatskoj ulici slavnih na opatijskom šetalištu Slatini, ali ulicu ili trg ne. (?!)

Nakon smrti 2000. godine Ivo Robić dobio je tek jedva upadljivu statuu na terasi Kvarnera, gdje je imao legendarne nastupe tijekom ljetnih mjeseci. Na originalnom plakatu je pisalo: Kvarner every evening dance – Ivo Robić and orchestra, ali bile su to ne samo plesne nego prave glazbene i društvene svetkovine tik uz more.

Karijeru je Robić započeo isto tako upečatljivim nastupima po zagrebačkim noćnim lokalima s mnogo prepjeva svjetskih hitova, ali malo-pomalo i pjesmama domaćih autora (”Serenada Opatiji” – Zvonimir Krkljuš…), a i sâm je napisao nekoliko antologijskih pjesma (”Samo jednom se ljubi”…). Ova pjesma nešto je poput sublimata njegova svjetonazora u životu i glazbi. Ivo Robić bio je pedesetih i šezdesetih godina bitan dio životnog soundtracka.

Nastupi Ive Robića na terasi Kvarnera bili su tako popularni da su turisti koji bi ljetovali na Kvarnerskom zaljevu rezervirali ne samo hotelske sobe nego i svoja mjesta za stolovima na terasi, još u siječnju! Ivo Robić i osobno je poznavao jednu obitelj iz Njemačke, koja je godinama imala rezerviran stol na terasi Kvarnera mjesec dana, svaku večer za njegov nastup. Uz obavezni kavijar i šampanjac.

Ivo je nastupao na Kvarneru i prije, i tijekom, i poslije no što je postao i bio stvarno velika svjetska pjevačka zvijezda. Nevjerojatno, ali istinito, postao je to krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. I do danas je najuspješniji pjevač i najveća zvijezda iz Hrvatske i bivše države u svijetu.

Najčvršći noseći zid u stvaranju hrvatske zabavne glazbe

I prije toga postignuća Ivo je u Hrvatskoj udario temelje za dio nosećih zidova novostvorene domaće zabavne glazbe. Najprije na prvom Festivalu zabavne glazbe Zagreb 1953. U alternaciji s Rajkom Vali otpjevao je sve pjesme koje su prošle natječaj i pobijedio s ”Ta tvoja ruka mala”. Još jedan njegov evergreen.

Bio je to prvi Festival popularne glazbe u nas, a drugi u svijetu. Prvi je, naravno, bio onaj talijanske kancone u Sanremu utemeljen 1951. Kasnije je Ivo imao niz zapaženih nastupa na nizu Festivala  zabavne glazbe u nas. I naravno ostvario, mimo Festivala, zavidnu diskografsku kolekciju. U nas i u svijetu.

Tog travnja 1997. Ivo me je srdačno dočekao sa suprugom Martom na travnjaku Ville Robić, počastio kavom i finom voćnom rakijom. Htio sam obaviti najprije intervju pa onda eventualno detaljnije vidjeti Villu, koja ima značaj i arhitektonski, umjetnički i kulturološki, a – vidjet ćemo na kraju ove priče – i sakralni!

Ivo skroman kao i David Bowie o svojoj povijesnoj ulozi

Ivo je poput svih velikih umjetnika i najvećih zvijezda samozatajan. Velike uspjehe i značaj koji je imao, kad govori o tome, on će svoju ulogu u tome skoro pa minimizirati. Kao kad je na uručenju Porina za životno djelo u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner naglasio kako to treba zahvaliti mnogim glazbenicima i našoj lijepoj Hrvatskoj radioteleviziji. Njega kao da u svemu tome i nije bilo. U ovakvim situacijama uvijek se sjetim Davida Bowieja, koji će na maksimalni kompliment da je inovator odlučno reći da je samo eklektik i da on eventualno tu nešto nastavlja ili spaja što su neki drugi izmislili (!?). Koje li skromnosti, a nisam mogao osjetiti da je riječ o lažnoj skromnosti.

Tako će i naš Ivo, poput Davida Bowieja i rijetkih drugih umjetnika, o svim svojim uspjesima u svijetu   i meni reći da su mnogi drugi tu zaslužni. A dovoljno je valjda znati da je u Zagrebu dobio zlatnu Novu ploču tvornice ploča Jugoton iz Dubrave u Zagrebu za ukupno prodanih milijun ploča u nas!

Morgen i kao značajan pomirbeni fenomen i izuzetak na angloameričkome glazbenom tržištu

Ili da je za singl ”Morgen” dobio od njemačke diskografske kuće Polydor zlatnu ploču za milijun prodanih primjeraka! Od Radio Luxembourga je dobio Brončanog lava, a ”Morgen” je bio visoko plasiran na službenoj američkoj i britanskoj top-listi najbolje prodavanih single ploča. Uspjeh tim više senzacionalan što je Ivo, naravno, pjevao na njemačkom jeziku. SAD je najveće, najvažnije i najutjecajnije glazbeno tržište na svijetu i jednostavno nema običaj konzumirati, a još manje kupovati  pjesme na jeziku koji nije engleski. Koliko se sjećam, rijetka pjesma na ne-engleskom jeziku koja je harala američkom top-listom čuvena je ”La Bamba” na španjolskom jeziku. Bila je to meksička folk pjesma u rock and roll izvedbi Ritchieja Valensa.

Ivo s ”Morgen” tako je rijetka iznimka, kao i Ritchie Valens. Isto vrijedi i za britansko tržište. I danas u 21. stoljeću, a kamoli onda s kraja pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Amerikanci i Englezi jednostavno ne žele ni danas u 21. stoljeću ništa ili malo što, a da nije na njihovu materinjem jeziku.

Ivi Robiću uspjelo je što je malo kome uspjelo. Zbog uspjeha ”Morgena” bio je i gost u nekoliko i danas čuvenih američkih televizijskih showova, bio je i u Ed Sullivan Show, u kojem su bili i Beatlesi, zatim showu Dicka Clarka i tako dalje. Gotovo kao staroga poštovanog prijatelja ugostio ga je velikan Perry Como u svojemu TV showu. Ivo Robić je obožavao i način na koji se pjevanjem bavio unikatan Perry Como. Glede svjetskog hita ”Morgen”, doslovno svjetskog, Ivo Robić je prozvan Mr. Morgen. No pjesma je imala u izvedbi Ive Robića još značenja osim onih glazbenih i kulturoloških. Radosno mi je o tome govorio na travnjaku ispred Ville Robić. Sjedili smo na dva obična stolca usred travnjaka. Vrijeme je bilo prelijepo, pravo proljetno i plavo more obasjano suncem i cvjetnjak prebogat različitim tek izraslim cvijećem.

„Naročito me je iznenadio i obradovao uspjeh ”Morgena” u Francuskoj, na primjer. Drugi svjetski rat u kome su kao i u Prvom Francuzi i Nijemci bili ljuti neprijatelji, tek što je završio pa i nije moralo biti    koji put ugodno u Parizu tih godina onome koji je govorio njemačkim jezikom… Rane su još bile svježe. Ali, eto, meni je bilo drago što je ”Morgen” uspio nudeći jedno krajnje pozitivno ozračje. Jedna njemačka obitelj za jednog nastupa negdje u Bavarskoj prišla mi je i iskazala oduševljenje ”Morgenom” ističući da je ta pjesma bacila novi pozitivan pogled na Nijemce, koje su naravno mnogi mrzili zbog onoga što su učinili u Drugom svjetskom ratu. ”Morgen” je učinio nešto dobro, nešto pozitivno za ljude. Za budućnost“, priča mi Ivo.

Njegova supruga Marta tada je običnom metlom čistila oko velebne Ville. Meni ne, ali mnogima je to čudno, ta jednostavnost i Marte, i Ive. Iako su mogli, naravno, platiti čistačicu, Ivo je zaradio velike novce u inozemstvu. Od koncerata i, naravno, naročito od prodaje ploča. Nije uvijek bilo tako. Kad je kao klinac došao iz Bjelovara u Zagreb, odmah je počeo nastupati po lokalima s već afirmiranim muzičarima. Honorar?

„Sakupljena lova nakon svirke podijelila bi set na pet hrpica za pet članova benda. I to ona papirnata. Onaj sitniš od kovanica ostavili bi na stolu za maloga odnosno mene“, gotovo sa smiješkom priča mi Ivo.

Fran Potočnjak s Radio Zagreba sjeća se Ive iz tih prvih dana. Zajedno su išli u školu i Ivo bi prvi dolazio rano ujutro u školu. Apsolutno lošeg izgleda, neispavan… Sasvim očekivano, jer je u školu dolazio skoro nakon završetka svirke u nekom lokalu. Pa bi zamolio Frana da ga trkne ako zaspe na klupi, da to ne vidi profesor.

Nije Marta bila Ivi samo supruga sa svim uobičajenim dužnostima prema jednom mužu – pjevaču i zvijezdi (kako bi rekao Stjepan Mihaljine, česti klavirski pratitelj Ive na koncertima), nego i pravi pravcati kreativni menadžer. Ona je slala snimke Ive Robića u Njemačku (tada, naravno, Zapadnu  Njemačku) i priskrbila kontakt sa slavnim njemačkim producentom Bertom Kaempfertom, globalno prepoznatim i kao A&R menadžer Polydora, šef Big banda, aranžer i jako, jako poslovan čovjek, jedan od najvećih u svoje vrijeme u glazbenom šoubiznisu.

Ivo Robić

Ivo i Beatlesi u crvenoj četvrti Hamburga Reeperbanu

Ali nije samo njemački Polydor izdavao silne ploče Ive Robića u svijetu. Činio je to i čehoslovački Supraphon, i to godinama. Poticaj je ljudima iz Supraphona dao Ivo svojim nastupima na terasi Kvarnera. Tamo su ga agilni visoki službenici gledali i slušali.

No najviše je bio vezan za Polydor i Berta Kaempferta.

Na jednom od zajedničkih noćnih provoda u Hamburgu, Ive i Berta, Robić je postao zaslužan za prve diskografske korake Beatlesa!

Zvuči čudno, pogotovo ako se općenito znalo da pjevači poput Ive Robića i Franka Sinatre nisu baš radosno dočekali stvaranje i prodornost rock and rolla. No što se to dogodilo s Ivom Robićem, Bertom Kaempfertom i Beatlesima u Crvenoj četvrti jedne od najvećih luka na svijetu Hamburgu?

Tom događaju prethodi stanje Beatlesa prije katapultnog uspjeha singlom ”Love Me Do”. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina Beatlesi su bili bez ploče, a svirali su po klubovima, naročito rodnoga Liverpoola, a legendarni su bili nastupi u Hamburgu u Star Clubu, koji se nalazio u bučnoj Crvenoj četvrti Sankt Pauli glavnom ulicom Reeperbahn. I pokrajnje ulice bile su pune različitih klubova i lokala, a cijeli kvart bio je poznat kao kombinacija viših i nižih oblika zabave, od teatara do barova i klubova, i izloga s prostitutkama. U Star Clubu Beatlesi su bili na angažmanu mjesec i pol u proljeće i nešto manje od toga u prosincu 1962. I to svaku uzastopnu noć, a spavali su u nekakvoj rupi bez vode. I bivali toliko iscrpljeni da su uzimali stimulativna sredstva. Svirali su i u drugim hamburškim klubovima, također naporno, po 48 i 58 noći uzastopce!

S blagim, ali ne i samodopadnim osmijehom na licu Ivo se prisjetio povijesnog događaja. Nikada nisam vidio takav osmijeh u Ive Robića, bez obzira na to o kakvim zaslugama ili uspjesima govorio.

„Jedne noći dok smo se opuštali u St. Pauliju čuo sam iz jednog kluba izvrsnu i vrlo neobičnu glazbu te nagovorio Berta, koji je bio sa mnom, da vidimo izbliza o kome se i čemu radi. Bili su to Tony Sheridan, Beatlesi, i meni je to bilo toliko dobro da sam Berta nagovorio da im izda ploču. U tom trenutku Beatlesi su bili i prateći band Tonyja Sheridana pa je Polydor izdao album naslovljen My Bonnie.“

Bio je to veliki događaj za Beatlese iako je album My Bonnie te 1962. potpisan kao Tony Sheridan and The Beat Brothers, a ne kao Tony Sheridan and The Beatles. Diskografska kuća bojala se reakcije ćudoredne njemačke javnosti na ime The Beatles jer je asociralo na neki vulgarni njemački izraz (peedles). Tek kasnije album je objavljivan kao Tony Sheridan and The Beatles. Kad su Beatlesi bili globalni fenomen.

Eto, tako je naš Ivo Robić apsolutno spontano kumovao tako važnom diskografskom izdanju Beatlesa snimljenom i objavljenom dok su stvarno naporno rintali u cjelonoćnoj smjeni u Crvenoj četvrti Hamburga. Grad im se odužio imenovavši jedan trg njihovim imenom (Beatles Platz) u četvrti St. Pauli. I Bert Kaempfert je od Hamburga dobio trg, ali u četvrti Barmbek (Kaempfert Platz). Beatlesi su već 1963. jezdili ka vrhuncima uspjeha i slave i beatlemaniji. Višegodišnje nastupanje u Hamburgu i diskografski početak na poticaj Ive Robića bitna je odrednice početka Beatlesa.

Uloga klasik rock and rolla ”Shake Rattle And Roll”

Nekoliko godina prije, kurioziteta radi, 1956. Ivo Robić snimio je i na ploči objavio čuvenu pjesmu Charlesa E. Calhouna a.k.a. Jesseja Stonea, ”Shake Rattle And Roll”!

Ovaj klasik iz početaka rock and rolla prvi je u svijetu izveo i objavio Big Joe Turner 1954., ali ju je slavnom učinio iste godine Bill Haley And His Comets. Ne samo po ovome nije onda čudo što je Ivo tako brzo i dobro ocijenio izvrsne Beatlese još dok su bili u zadimljenim klubovima Crvene četvrti Hamburga.

Nije onda ni čudno što je Ivi Robiću Porina za životno djelo 1997. uručio jedan od najvećih rock autora na ovim prostorima – Jasenko Houra. Veza Houre i Robića bila je i ranije uspostavljena time što je Prljavo kazalište izvodilo i snimilo na albumu Crno bijeli svijet pjesmu – hit iz repertoara Ive Robića – ”Sedamnaest ti je godina tek”. Riječ je o jednoj od antologijskih pjesama Driftersa, ”Save The Last Dance For Me”, ali u nas posebno prihvaćena kao pjesma iz repertoara Ive Robića. On je pak toliko imao jak stil i uvjerljivost da bi svaku njegovu pjesmu koju je pjevao mogao čovjek smatrati i njegovom autorskom pjesmom. Još je niz pjesama u Robićevoj interpretaciji u nas desetljećima kasnije doživjelo izvedbe ovovjekih protagonista: Cubismo – ”Autobus Calypso”… Objavljen je čak i album Tribute to Ivo Robić s probranom ekipom na čelu s Oliverom Dragojevićem.

Dok nije počeo pjevati originalne, svoje pjesme ili originalne pjesme hrvatskih autora Ivo je u duhu i praksi toga vremena izvodio – naročito u barovima (pjevalo su uglavnom po narudžbi gostiju) hitove najrazličitijih žanrova i zemljopisnog podrijetla. Ali uvijek je svemu davao svoj jasan potpis. Odmah se znalo da je to Ivo Robić. Nije trebalo puno misliti tko pjeva.

Nije čudo onda što će i protagonisti novijega hrvatskoga popa (Pavel, Detour…) naglasiti nadahnuće i klasičnim hrvatskim festivalima zabavne (pop) glazbe i na njima i mimo njih Ivu Robića.

I danas inspirativan filmskim redateljima i suvremenoj hrvatskoj pop glazbi

Kako su godine prolazile, značaj i uloga Ive Robića, ne samo glazbena, bila i u nas ali i u svijetu sve češće evidentirana, snažno demonstrirana, ne samo u glazbi nego i u drugim umjetnostima, bez nekog posebnog povoda koji bi došao od samoga Robića ili nekog događaja ili obljetnice.

Ivo Robić duboko je bio u našoj kolektivnoj svijesti. I ne samo našoj.

Godine 1981. ponajbolji hrvatski filmski redatelj Rajko Grlić snimio je film iznimnog uspjeha i u nas i u svijetu – ”Samo jednom se ljubi” – naslovljenom po istoimenoj pjesmi Ive Robića. Među ostalim, film je nadahnuo Juricu Pavičića da napiše ozbiljan članak naslovljen Žudnja vlasti i vlast nad žudnjom: Samo jednom se ljubi Rajka Grlića.

„Grlića nije smetalo što je šlager antedatiran (nastao je tek 1956.). Naime, Robićev pop-hit u neku ruku je bio i ostao simbol omekšavanja jugokomunizma, njegovog otvaranja prema potrošačkoj kulturi i zapadnom stilu života. Tako je motiv Robićeva hita u dvostrukoj funkciji: on je i lajtmotiv erotske strasti glavnih junaka, ali i simbol političkih promjena koje su Tomislava – tvrdokornog komunističkog puritanca izbacile iz štenge povijesti. Tu vezu melodramatskog i političkog Grlić je izveo dojmljivom režiserskom vještinom. Radnja filma zbiva se sredinom četrdesetih godina u Zagrebu i dok Ivo Robić pjeva ”Samo jednom se ljubi” glavni junak ulazi u lokal i sebi puca u usta.“

Villa Ive Robića danas je kapelica/foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Nadahnuti esej Idisa Turata: Priča o Villi i Crkvi

Arhitekt Idis Turato ističe jednu sasvim drugu konotaciju koju ima Ivo Robić, a u središtu njegova eseja Priča o Villi i Crkvi upravo je Villa Robić, na čijem travnjaku i uz cvjetnjak sjedim s Ivom. O  svemu inače Ivo odgovara kratko pa mi  je i na temu Ville Robić rekao samo da je zemljište za gradnju  prvotno bilo pusto i puno graba. Ništa ni od bilo kakve vegetacije. Nije jednostavno imao potrebu govoriti o velebnoj građevini s više značenja osim za svakodnevni život.

U eseju Priča o Villi i Crkvi Turado nadahnuto piše o urbanom razvoju Opatije i naglašava značaj Ville Angiolina iz 19. stoljeća i hotela Ambasador i Ville Robić iz dvadesetog stoljeća. Hotel Ambasador, u kojem je jedno vrijeme živio i Ivo Pogorelić, obitavao i Miroslav Krleža, što je samo po sebi znakovito, i Villu Robić projektirao je arhitekt Zdravko Bregovac. Turato ističe i njegove kolege arhitekte okupljene oko umjetničke grupe Exat 51. Bila je to umjetnička grupa koja je obilježila prekid s praksom socijalističkog realizma i tradicionalnih shvaćanja umjetnosti i prethodnica onoga što bi kasnije nazvali totalni dizajn.

Ivo Robić htio je modernistički ljetnikovac – Villu Robić

„Ideje i zamisli Exata 51 materijalizirane su i vješto utjelovljene u hedonizmu turizma“, piše Idis Turato, „otmjene i sa stilom oblikovane dekadentne aure stare Opatije. Takav neviđeni i specifični  kolaž moderne, Austro-Ugarske Monarhije, Mediterana i njegova zimzelenoga raslinja i palmi oduševio je tadašnjeg najpoznatijeg celebrityja, pjevača i svjetski poznatog zabavljača Ivu Robića. Došavši sa svojom suprugom krajem pedesetih u Opatiju susreće se s Bregovcem. Šarmiran stilom, porukom, misijom arhitekta i njegova djela, Ivo Robić odlučuje izgraditi Villu, modernistički ljetnikovac, stroj za užitak, hedonistički okvir za svoju prezentaciju i komunikaciju nove društvenosti. Bila je to prva moderna vila u tadašnjem društvu, koje se već davno oslobodilo stega rigidnog komunizma.

Otvaranje hotela Ambasador i izgradnja Ville Robić koincidira čestim posjetama Tita i njegove supruge, tako da netom izvedeni lifestyle strojevi za turizam utjelovljeni u hotelu i Villi postaju mjesta susreta brojnih posjetitelja. Bregovac i Robić, svatko na svoj način šarmiraju političare, vlast, estradu i građane tadašnje države stvarajući pri tom specifičan i nikad ponovljen krug.

Villu je Ivo Robić ovjekovječio i na fotografiji omota za singl ploču Dugo toplo ljeto snimljenu ispred Ville s motivom loggie s pogledom na more. Kuća je začudna kombinacija kalifornijskih La Case Study kuća i Ostrogovićeve Ville Majnarić u Crikvenici. Kuća je bojena venecijanski karmin-crvenom žbukom, s plavim griljama. Čista kutija za užitak života. Pored kuće je mala kutija za automobil kao prestižni element lifestylea pjevača i dekadentnog komunizma u gradu-resortu.“

Villa Ive Robića danas je kapelica/foto:Goran Kovacic/PIXSELL

Villa Robić dobiva iznimnu sakralnu vrijednost

Ivo Robić umro je 2000. Kome je oporučno ostavio Villu Robić iznimne vrijednosti kao i zemljište oko Ville? Već sam istaknuo da je Villa imala raznorazna značenja i važnosti pa čak i sakralna? Idis Turato, jedan od naših najznačajnijih arhitekata očito intrigiran i nadahnut u eseju Priča o Villi i Crkvi i o tome piše: „Robić je samo tri dana prije smrti na bolesničkoj postelji svjestan svojega kraja sastavio svoje oporuke gdje svoju Villu i zemljište u Ičićima vrijedne milijun njemačkih maraka darovnim ugovorom poklanja Riječkoj nadbiskupiji, zauzvrat su crkveni oci u vrtu Ville u Ičićima trebali sagraditi manju kapelicu te Robićevoj supruzi Marti doživotno isplaćivati rentu od pet tisuća kuna mjesečno. Nakon smrti pjevača ubrzo umire supruga Marta. Villa se ubrzo pretvara u crkvu, koja dobiva snažan i nedvosmislen naziv Kapela Svetog Ivana od Boga u Ičićima. Crkva minimalno intervenira u Bregovčevu arhitekturu. U vrtu se postavlja veliki kameni križ  i metalni jarbol, raspelo sa zvonom – dnevni boravak Ville pretvoren je u prostor za crkvene obrede.“

Tako se završila priča o Villi Robić i Ivi, koji su među ostalim bio simboli Opatije i Kvarnera, i veoma specifičnog glamura u određenome povijesnom razdoblju. Da je nekom drugom gradu i kraju u baštini boravak, i to višedesetljetni, jedne tako velike svjetske pjevačke zvijezde pa da može istaknuti  samo: „Ovdje je živio i radio skladatelj pjesme ”Strangers In The Night” i izvođač svjetskog hita ‘Morgen’.“

I tko zna kako bi to obilato iskoristio u promociji i privukao nove generacije turista bilo koji drugi grad  u svijetu?

U promocijama opatijskog turizma nisam to primijetio. I odmah se prisjetim kako se Montreux na Ženevskom jezeru odužio umjetničkim velikanima koji su tamo radili, od Freddieja Mercuryja do Raya Charlesa, Charlieja Chaplina, Milesa Davisa, Nabokova, Lorda Byrona, B. B.-ja Kinga, a da ne govorim da je Claude Nobs, utemeljitelj Montreux Jazz festivala odmah po smrti dobio Aveniju u središtu Montreuxa!

Vratimo se u proljeće 1997. kad sam bio u gostima kod Ive u Villi Robić. Ostalo je razgovarati o autorstvu pjesme ”Strangers In The Night”. Dugo, jako dugo ni sâm Ivo Robić nije se baš decidirano izjašnjavao da je on skladatelj antologijske pjesme u svijetu najčuvenije i najbolje prodavane u izvedbi Franka Sinatre. Postojale su razne priče koje su u glavnom sugerirale da je pjesmu napisao Ivo Robić ali da mu je „oteo“, kupio (?!) njegov producent Bert Kaempfert, koji je i potpisan kao skladatelj kad je u pitanju izvedba Franka Sinatre. Prema jednoj od priča Ivo je dao/prodao/poklonio kajdanku sa svojim pjesmama Bertu Kaempfertu koje nije snimio, a među njima je bila i pjesma ”Ta ljetna noć”, koju je poslao na natječaj jednog od splitskih festivala, ali je bila odbijena.

Postoji, naravno, i gramofonska ploča Ive Robića s tom pjesmom u njegovoj izvedbi i na njemačkom i na hrvatskom jeziku, a on je potpisan i kao skladatelj, ne samo pjevač.

Svojemu vrlom suradniku Stjepanu Mihaljincu potvrdio je autorstvo u emisiji Sve bilo je muzika HTV-a.

Robić i Kaempfert u četiri oka o ”Strangers In The Night”

Nakon svega nemoguće je bilo da ga i ja ne pitam o autorstvu te kako je ustvari došlo do toga da se Bert Kaempfert potpiše kao autor glazbe. Nije baš bio izravan, više maglovit, ali nigdje nisam pročitao ili čuo ono što je meni rekao: „Bert i ja godinama smo govorili kako treba i mene potpisati pod ”Strangers In The Night” u toj verziji za svjetsko tržište. No stalno smo o tome govorili, ali nikako da napravimo, uvijek je bilo nešto važnije. A onda je on prerano umro i ostalo je kako je dogovoreno za Sinatru, da je on, Bert, autor glazbe. Inače, ja i Bert smo zajedno bili u Americi kad je pjesma nuđena Franku Sinatri. Prvotno, on ju je odbio obrazlažući završetkom pjesama za novi album u koji se ”Strangers In The Night” koncepcijski nikako ne uklapa.“

Nakon nekog vremena – a postoji i priča da je Sinatra za ponuđenu ”Strangers In The Night” govorio da je grozna pjesma – Frank je snimio pjesmu i postigao nevjerojatan uspjeh. Jedna mu je od najpopularnijih i najštovanijih djela, dobio je i Grammy za najbolju pjesmu i Najbolji muški vokal, a imao je izvrstan plasman na top listama – ”Strangers In The Night” nedvojbeni je jedan od svega nekoliko simbola velikoga Sinatre.

Kad govori o ”Strangers In The Night” Ivo također ne pokazuje nikakve znakove svoje veličine kojoj je netko nešto oteo ili načinio nepravdu. Govori isto skromno kao i kad mu dajete komplimente.

Bilo kako bilo, ali 2011. Ivo Robić je opet na filmu nakon četrdeset godina!

1981. je u filmu Rajka Grlića Samo jednom se ljubi, a 2011. u filmu Melancholia danskog redatelja Larsa von Triera. Uvrštena je Robićeva pjesma ”Strangers In The Night”, a kao skladatelj potpisan je Ivo Robic! Ne kao što je u sličnim prilikama pisalo Bert Kaempfert. U filmu je kontroverzni danski umjetnik uvrstio i ”La Bambu”, ”She” Charlesa Aznavoura te Tristana i Izoldu Richarda Wagnera.

Na drugoj strani, i nakon smrti Ive i Marte ostavština Ive Robića još se vuče po sudskim hodnicima. Ne Villa Robić, ali štednja na banci od tristo tisuća njemačkih maraka, skupocjeni Mercedes i dalje su predmet tužbi i osporavanja Robićeve braće i Martine rodbine.

Čeka se još samo da netko snimi film o Ivi Robiću ili jednu sapunsku trakavicu. Da je Ivo Amerikanac, netko iz Hollywooda već bi to odavna napravio.