Josip Kaplan - 30 godina od smrti

Obljetnice skladatelja često su prilika za promišljanje o tome što nam danas znači njihovo stvaralaštvo. U slučaju (ne)poznatog skladatelja poput Josipa Kaplana, čiju tridesetu obljetnicu smrti obilježavamo 25. ožujka, to promišljanje prati stanovita zatečenost.

Zatečenost, naime, izaziva spoznaja iz osobnog iskustva. Njegove sam pjesme upoznala kroz pjevanje u zborovima od najranije dobi, ali izvan tog repertoara, kao i dječjih klavirskih djela, teško je prizvati širi uvid u njegov opus. Pretraga mrežnih izvora po tom pitanju također donosi očekivan rezultat. Nekoliko više ili manje slično intoniranih enciklopedijskih natuknica, uz izdvojeni slučaj detaljnijeg pristupa, poput zbornika (Grgurić, Diana – Marić, Mirna (2012): Josip Kaplan. Zbornik radova, Viškovo: Ustanova Ivan Matetić Ronjgov.).

Kaplan, dakako, nije jedini takav slučaj u povijesti hrvatske glazbe: skladatelj je čiji se opus tek treba podrobnije istražiti, pa tako i približiti izvedbe najširoj javnosti. No njegova je pozicija tim nezahvalnija što mu je jedan istaknuti zbor odao počast uzevši njegovo ime. Brzinska potraga kakvih snimki njegovih skladbi neće stoga dati nikakav rezultat.

Kaplan nije jedini takav slučaj u povijesti hrvatske glazbe: skladatelj je čiji se opus tek treba podrobnije istražiti, pa tako i približiti izvedbe najširoj javnosti

Kao bivša učenica škole u kojoj je on radio dugi niz godina, imala sam priliku upoznati ga kroz sjećanja svojih učitelja, koji su bili njegovi učenici, prijatelji i kolege. Brojne njegove pjesme još su na repertoaru i u sjećanju mnogih u riječkoj sredini, no vjerujem da izvan nje ima mnogih koji ga ne poznaju kao dragog i inspirativnog pedagoga. Stoga slijedi podsjetnik na važne točke u njegovu životopisu.

Josip Kaplan – od fagota do zborova

Josip Kaplan rođen je 1910. godine u slovenskom gradu Krškom. Premda potječe iz uspješne obrtničke obitelji, svoju je glazbenu nadarenost uspio nametnuti kao životni poziv te uz potporu obitelji nastavio glazbeno obrazovanje. Od 1929. do 1936. godine učio je na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Premda mu je glavni predmet bio fagot, teorijsko je znanje stjecao u doticaju s nizom skladatelja koji su ondje predavali, što mu je kasnije moglo omogućiti da s većom sigurnošću zakorači u skladanje.

Odmah nakon diplome odlazi u Jajce, gdje 1936. započinje svoj profesionalni rad. Njegov izražen instinkt za rad s vokalnim ansamblima ubrzo ga usmjerava prema vođenju zborova i pedagoškoj djelatnosti, u kojoj odgovara na sve izraženije potrebe tadašnjega glazbenog života. Od 1937. godine djeluje kao zborovođa u Banjoj Luci, gdje se 1938. predstavio prvi put kao skladatelj, zborskom skladbom Bosanska rapsodija. Tijekom ratnih godina nastavlja svoj rad u Novoj Gradiški.

Izražen instinkt za rad s vokalnim ansamblima ubrzo ga usmjerava prema vođenju zborova i pedagoškoj djelatnosti

Važnost njegove pedagoške uloge možda najjasnije dolazi do izražaja u Puli, u kojoj djeluje od 1949. do 1959. godine. U poratnom razdoblju javlja se povećana potreba za obrazovanjem, osobito budućih učitelja, u čemu i sâm sudjeluje kao učitelj i zborovođa u Učiteljskoj školi Viktor Car Emin. Zborsko je pjevanje pritom imalo društvenu, odnosno ideološku funkciju, što se odražava i u naslovima većine njegovih skladbi iz tog, najranijeg razdoblja. Na glazbenu kulturu u Puli, konačno, Kaplan je ponajviše utjecao kao jedan od osnivača tamošnje glazbene škole, kao i kroz osnivanje i vođenje brojnih drugih ansambala.

Došavši 1959. u Rijeku, našao je radno mjesto u Učiteljskoj školi, zatim na Pedagoškoj gimnaziji. Od 1964. do umirovljenja 1979. radio je u školi Ivan Matetić Ronjgov, gdje mu je ravnatelj omogućio priliku za doškolovanje. Od 1965. stoga je studirao te 1969. diplomirao kompoziciju u Ljubljani kod Blaža Arniča.

Rijeka

U Rijeci se profilirao kao autoritet za izvedbe zborova svih vrsta sudjelujući u komisijama raznih smotri  i natjecanja. Redovito je sudjelovao na zborskim manifestacijama kao skladatelj.

Osim što su veliki zborovi mogli uveličati pojedine glazbene svečanosti, zbor je Kaplanu mogao poslužiti i kao izvrstan medij za prenošenje stihova zavičajne poezije. Kaplanove zborske skladbe brzo su postale omiljene, što nije iznenađujuće: pristupačne su i amaterskim zborovima jer prate prirodan ritam teksta koji uglazbljuju.

Harmonija je k tome tonalitetna, čak i onda kada se nastoji prizvati zvuk tradicijske glazbe, koji s tonalitetom dijeli vrlo malo.

Kaplanov se rad oblikovao u stalnom dijalogu sa sredinom u kojoj je djelovao. Naime, boraveći dugi niz godina u prostoru snažno obilježenom djelovanjem Ivana Matetića Ronjgova, utemeljitelja takozvane „istarske ljestvice“, Kaplan je bio potican da elemente toga glazbenog idioma uključi u vlastiti skladateljski izraz. I sâm je pritom visoko cijenio Matetićev rad. Povezanost dvaju skladatelja nastavila se i nakon Matetićeve smrti: Kaplanovo djelovanje ostalo je vezano uz Kulturno-prosvjetno društvo (danas Ustanovu) Ivan Matetić Ronjgov, koja mu je pružala prostor za rad te kontinuirano poticala i nagrađivala njegovo stvaralaštvo.

Suvremeni muzički jezik u ‘tijesno’

Iz više je razloga Kaplan najviše birao zbor za sastav svojih skladbi. Osim ranije navedenih, kao prednost se mogla pokazati činjenica da je, kao zborovođa, uvijek pri ruci imao ansambl koji će djelo vrlo brzo i izvesti (iako su mnoge narudžbe dolazile izvana). A osim pjevača, spremni za takvu suradnju bili su i njegovi kolege instrumentalisti pa je Kaplan vrlo brzo mogao steći titulu najizvođenijeg među riječkim skladateljima.

„Negdje sam na sredini i nastojim pomiriti tradicionalnu formu i suvremeni muzički jezik“

Među oko četiri stotine njegovih poznatih skladbi veliku većina čine zborska djela. Međutim, oko 75 dosad poznatih instrumentalnih skladbi moglo bi otvoriti drugačiji pogled na skladatelja, ili makar pokazati drugi način stilizacije folklorne građe. Kaplanov elokventan novoklasicistički stil koristi uporabu folklornog kolorita kroz pretežno melodijske elemente.

Sâm je Kaplan kazao: „Negdje sam na sredini i nastojim pomiriti tradicionalnu formu i suvremeni muzički jezik, a čini mi se da to naročito mladi prihvaćaju.“ Za njega je suvremeni muzički jezik mogao proizići iz korištenja takozvane „istarske ljestvice“, najčešće u funkciji boje, koja kod najšireg slušateljstva lako uspostavlja osjećaj prepoznatljivosti.

Obnova za očuvanje naslijeđa

U novije se vrijeme (2010., za stotu obljetnicu rođenja) u Rijeci izvelo njegovo orkestralno djelo, Divertimento slavicus, zatim 2015. Koncert za violinu i orkestar (2015.) u izvedbi Gorana Končara, te trio Alboni u sklopu manifestacije Matetićevi dani, povodom 30. obljetnice Ustanove Ivan Matetić Ronjgov.

Na snimci koncerta s 22. Matetićevih dana, od 19. minute nadalje može se čuti Kaplanov Trio Alboni za flautu, violončelo i klavir. Iza toga još slijedi Brazda za mješoviti zbor.

Ovi su istupi uglavnom obljetničarski i iako postoji određen broj dostupnih tiskanih izdanja Kaplanove instrumentalne glazbe, zasad nije stekao povjerenje mlađih izvođača. Pa ipak, možda je zborski opus ostavio dublji trag i zato što u Kaplanovu slučaju progovara iskrenije, muzikalno i nenametljivo, onima koji glazbu doživljavaju iz neposrednoga izvođačkog iskustva – ljubiteljima glazbe i djeci.

Unatoč tome što se jedva može naći koje snimljeno djelo da posluži kao pratnja ovom tekstu, brojne njegove melodije ostaju u sjećanju, čak i onih najmlađih koji su se nekako susreli s glazbenim odgojem. Na taj način, često ne znajući, nastavljaju tradiciju koju prenosi već nekoliko generacija pedagoga.

U tom bi se smislu upravo u djelima poput dječje opere Gljivarska zemlja (1959.) ili brojnim scenskim glazbama i igrokazima za djecu mogao pronaći poticaj za obnovu. Ona možda neće otkriti nikakvo nepoznato Kaplanovo lice, no mogla bi postati dio dragocjenog nasljeđa.